Strankinja vjeruje u Isusa (usp Mk 7, Mt 15)

Isus se povuče u krajeve tirske.
Tamo je htio biti.
I uđe u jednu kuću
želeći da nitko ne sazna, ali
nije se mogao skriti. (Mk 7,24)

I gle žena neka Kanaanka
iz onoga kraja
(što zbog kćeri svoje pati)
iziđe vičući:
“Smiluj mi se Gospodine!
Kći mi je teško opsjednuta!” –
žena će vikati.
Al Isus joj ni riječi ne uzvrati. (Mt 15,2-23)

Pristupe mu na to učenici
Te ga moljahu
“Udovolji joj jer za nama viče
žena ova.”
A On odgovori:
“Poslan sam samo
izgubljenim ovcama
Doma Izraelova.” (Mt 14,23-24)

Ali ona priđe,
pokloni mu se ničice
i kaže:
“Pomozi mi Gospodine!”
(Ona i dalje pouzdanje ima)
On joj odgovori: Ne priliči uzeti
kruh djeci i baciti ga psićima. (Mt 14,25-26)

A ona će:
“Da Gospodine,
ali i psići jedu od mrvica
sa stola gospodara svog.”
Tada Isus reče:
“O ženo, velika je tvoja vjera!”
I ozdravi joj kćerka časa tog. (Mt 14,27-28)

Čuli su ljudi za Isusova čuda.
Nadaleko se o Njem pronio glas.
Mnogi su nevoljni
tek u Njemu pronašli svoj spas.

I ova žena, strankinja,
u Njemu svoju nadu vidi,
al Isusov stav nas čudi.
On šuti, kao da ga nije briga,
kao da se u njem samilost
ne budi.

Možda mu je na tren bar
htjela okrenuti leđa.
Možda nije.
Možda smo samo mi takvi
jer nas šutnja katkad vrijeđa.

I učenici njegovi tu postaju
zagovornici.
Oni od Njeg čuda traže.
A Isus? Ne čini se da će poslušati.
A onda im svoj plan izlaže.

Oni moraju znati da su oni
novi narod Božji, Crkva,
nastala od Izraela,
da je poslan najprije njima,
a tek onda da se objavi i drugima
preko svojih riječi i djela.

On je želio pomoći,
ali nije bilo vrijeme od čuda.
Kao onda u Kani.
Tamo je Gospa posrednica bila,
a ovdje apostoli mole
da se Isus i poganima obznani.

Da bi žena mogla razumjeti
Isus će i njoj
jednu usporedbu dati.
Možda On tu njenu vjeru kuša.
A žena će veliku vjeru pokazati.

I tu je ključ od čuda. Vjera.
To je ono što Isus
i od nje traži.
Tad i zloduhe izgoni,
Tad i gubave čisti
Tad i uzete za hod snaži.

Vjera u Njega –
da On to može,
da je Gospodin. Da je On Bog.
I to priznanje nije za jedan tren.
To je ispovijest vjere
u Gospodara cijelog života svog.

Vjerujemo da je želio pomoći
makar bi mnogi rekli
da je grub u nastupu svom.
Ali i to je Isus. I On ima pravo
dati ili ne dati još.
Ali želi da ga se traži
s vjerom ustrajnom.

A kakva je naša vjera
kad na našu molitvu
nema odmah odgovora?
Možda odustajemo brzo
jer se čini da Isus ne sluša
kao da nas On uslišiti mora.

Znamo da ni onda nije
pomogao svima,
nit je sve ljude ozdravio.
I sveci su imali križeve teške
ali Bog im je dao snagu,
nije ih ostavio.

Vjerujemo u općinstvo svetih,
i znamo da i apostoli molit mogu
za molitve naše uslišanje
zato molimo i njima
jer su Bogu blizu,
jer i oni znaju naše stanje.

Isuse, naše molitve često,
mlake su, bez duboke vjere
ili bez duboke želje,
a Ti želiš da molimo žarče
da se uzdamo u Te
i da imamo u duši veselje.

Isuse, molim Te … 
i kad šutiš i kad se čini
da Tvoje uho me ne sluša,
Isuse, Ti znaš
da za Te i za Vječnost
živi moja duša.