Ozdravljenje gluhog mucavca (Mk 7,31-37)
Kad se vrati iz krajeva tirskih
pa preko Sidona
dođe Galilejskom moru
u krajeve dekapolske
(a tamo monoge ozdravi)
donesu mu nekog gluhog mucavca
pa Ga zamole da ruku na nj stavi. (Mk 7,31-32)
On ga uze na samo od mnoštva,
utisne svoje prste u njegove uši
(makar nas čudi gesta ova)
Zatim pljune
i dotaknu se jezika njegova. (Mk 7,33)
Upravi pogled u Nebo
Uzdahne i kaže mu: “Effata!”
A to će reći: “Otvori se!”
(Kao da su uši ili usta
vrata). (Mk 7,34)
I odmah mu se otvore uši
i razriješi spona jezika
(Bog to čudo dade!)
te on razgovjetno govoriti
stade. (Mk 7,35)
A Isus im zabrani
da ikom kazuju.
No što im je on više branio
oni su to više razglašavali
(jer kako da se o tom šuti?)
Zadivljeno govoraše:
“Dobro je sve učinio!
nijemima govor daje,
a gluhima daje čuti!” (Mk 7,36-37)
Gluhog mucavca drugi su doveli
u nadi da će se i njem
Isus smilovati,
da će staviti ruku na nj
i zdravlje mu dati.
Isus ga pak nasamo uzima
dok nevoljnik u čudu gleda,
kako mu u uši prste stavlja
i riječju stvarateljskom
i pljuvačkom svojom
On moćno ozdravlja.
Kakav čudan stvarateljski čin.
U početku tu bijaše bolesnik
ko zemlja pusta i prazna.
Bez govora i sluha.
A onda Isus, vječna Riječ,
k Ocu gleda i uzdahne,
ko da čovjeka ponovo stvara
snagom svoga Duha.
I čovjek biva ko nov.
Ko da je u njem nova i duša.
Duša koja govoriti može.
Duša koja sad Isusa sluša.
I kako da to Isusovo djelo
on s drugima ne podijeli?
Kako kad se kao nikad
on sada veseli?
I oni koji su ga doveli
kako da ne pronesu
kud god idu ovo evanđelje:
kako Isus čovjeka novim stvara
i kako mu vraća
veselje?
Opet Isus neki svoj razlog ima
zašto nije želio
svratit pažnju na se.
Ali ono što On uvijek želi
jest da uši njihove Boga slušaju
da jezici evanđelje navještaju
i da se ljudi za vječnost spase.
A kako mi koristimo
svijetlila na nama
koja nam Bog stvori?
Priznamo li da je stanje tužno?
On nam ta vrata na tijelu dade,
i oči i usta i uši – za dobro,
a ne da puštamo unutra
ono što je ružno.
Zatvori!
I oči i usta i uši!
Ako te na grijeh navesti hoće.
Zar to nije Isusova želja?
Grijeh uvijek puno nudi
a malo daje. Bez Boga
u duši nema veselja.
Naš svijet je pun smeća,
ali ne tek onog što prirodu ništi,
nego smeća koje duše uništava.
I ako nam je Bog dao zdrav razum
zašto se onda dobro u dobro
a zlo u zlo ne svrstava?
Mi možemo ipak otvoriti
vrata svoje duše
širom. I za ono što Bog neće.
Možemo i slušati i govoriti i gledati
riječi i stvari koje su samo
smeće.
Ali mi to nećemo.
Bog nam je dao slobodu
da biramo ono što On hoće.
Mi ne želimo slušati sotonu
i njegove sluge
koji su puni prikrivene
ili očite zloće.
Isuse!
Uzmi ti svoje ruke
bolesne uši i jezike pogane.
Izliječi duše!
Izliječi one koji sebe i druge
grijehom hrane.
Uzmi Ti u svoje ruke
one koji izopačeno zovu
normalnom stvari.
A nama daj odvažnosti
da zatvaramo svoja vrata
za sve ono što dušu kvari.
Dahom Svoga Svetog Duha
i Riječju svojom
Ti nas i danas stvaraj,
Bože!
Daj da biramo što je dobro
a odbacujemo što je zlo,
da se Ti Isuse u nama
odmarati možeš.
