Poziv prvih učenika (Mt 4,18-20)

(18) Prolazeći uz Galilejsko more
dvojicu braće ugleda, Andriju i Petra
koji se Šimun zvao u stvari
Bacahu mrežu u more;
bijahu ribari.

I poziv svoj im nudi:
„Hajdete za mnom,
učinit ću vas ribarima ljudi.“

(20) Na tu riječ njima upućenu
oni brzo ostave mreže
i za njima krenu.

(21) Pošavši odande, ugleda druga dva,
Ivana i brata mu,
Jakova Zebedejeva.

U lađi su
sa ocem svojim Zebedejem stali
A on ih pozva
dok mreže su krpali.

(22)

lađu i oca oni brzo ostave

I za njim pođu.

(U službu Njegovu svoje snage stave.)

(Mt 4,18-22)

učenici poziv

Dva umorna lica nagnuta ka vodi
ni slutila nisu
kud ih jedan običan ribolov vodi.

Dok na lađi stoje
i tiho gledaju u dubine
mreže skupa bace
i pogled im na moru otpočine.

A taj prizor sa obale Isus očima prati
želeć ih u ribolovu svom
i svojim učenicima zvati.

Onaj što zna sve ribe kje plove
I sve ljude na svijetu
Hoće ih povest na puteve nove.

Mrežu svoje riječi on baci na nje,
Da ih treba
Jasno im daje na znanje.

Hajdete za mnom! Mirno im kaže
A oni spremno ostave sve
Svoje ribarske straže.

Slušaju ga, nimalo ne dvoje,
Ne pouzdaju se previše
u mreže one svoje.

Glas taj što im srca budi
Obećanje daje:
učinit ću vas ribarima ljudi!

Vjerujuć mu oni idu, a ne znaju kuda,
ne znajuć da će skoro vidjet
Njegova mnoga čuda.

Za njim idu, Njega slijede,
A samo Isus stvarno zna
Koliko ti koraci vrijede.

I drugu dvojicu susreće sada,
braću što u lađi mrežu krpaju
da riba ne propada.

O kako on želi da ne propadaju duše
I da se ni ova dva
na poziv ne ogluše.

Znajući dubine i tih srca dvaju
On i njih poziva
Da Boga bolje upoznaju.

I ostavljaju oni s lađom oca svog
Svoje konce, svoje igle, svoje mreže,
I ne znaju gdje će ih odvesti Bog.

I tako za Njim pođe prva mala družba
U ribolov jedan nov
Što polako postaje jedna sveta služba.

Mrežama svoje riječi i svojih djela
Širit će vjeru o Sinu Božjemu,
O besmrtnosti duše i uskrsnuću tijela.

Na moru života otimat će duše Zlomu
i privlačit ih sve bliže
Učitelju, Bogu svomu.

O Isuse, tko li je dostojan za Tobom poći,
Slabi smo i čini se da je uzalud na trud
No ti sve znaš i želiš nam pomoći.

Ribaru do ulova valja se strpiti,
Učiniti što je do njega i ostati miran
A o Tebi ovisi kakav ulov će biti

I mene ljubav za tvoj ribolov veže
U lađi svojoj stojim i čekam
I na Tvoju riječ bacam mreže.

Jedino ako slušam Tvoj glas
U ribolovu Tvom pomoći mogu
I na Te pokazivat kao na Spas.

Često sam samo ko ribar bez lađe
Sa običnom udicom i štapom u ruci
Čekam da Tvoju neku milost nađem.

Hoće li itko zbog pecanja moga
Upoznati bolje i zavoljeti više
Spasitelja svijeta, Boga moga?

O hoćeš li meni na kraju reći:
„Dođi, Tvoj ribolov je bio po mojoj volji,
Uđi u raj, Tvojoj vječnoj sreći!“?

Pomozi mi! Nek me Tvoje milosti snaže
I Ti, Marijo, Majko, pomozi mi
Da činim ono što mi Učitelj kaže.

Tvoje dijete zauvijek želim biti,
A ako me Isus i primio ne bi
Ti me, Majko, svojim zagovorom štiti.

Povedi me Ti ka Sinovu zagrljaju
U molitvi već, a ne tek na kraju
kad mi je poći na sud vječnom Kralju.

Print

You may also like...