MRŽNJA KOMUNISTA je posjekla „Božićno čudo“ na Okitu, ali ne i vjeru – kao što je i Stepincu iščupala srce, ali ne i ljubav prema Crkvi

Davno je bilo vrijeme kad se na svetu misu išlo pješke, kad se na hodočašća išlo pješke, kad se putem do crkve molila krunica. Odjednom, to prošlo, zaboravljeno vrijeme odjednom je – tu. Nas stotinjak, (šezdesetak koji su se došli iz Splita u Vodice i četrdesetak domaćih mještana), uputili smo se iz Vodica na brdo Okit. Pješke. Onako, kako se to išlo i u ona stara vremena, kad se Božićno čudo događalo pred očima vjernika – na Božić, u ponoć.

U svijetu postoje mjesta na kojima je Bog očitovao čuda preko prirodnih fenomena, ali Okit je jedinstven po tomu što se to čudo s prirodom – u ovom slučaju s klenom koji bi propupao, prolistao i procvjetao, i sve to u nekoliko minuta,   događalo na Božić, na dan kad se slavi Isusovo rođenje. Na ostalim mjestima u svijetu slični čudesni fenomeni su vezani uz nekog sveca, uz Gospinu čudesnu prisutnost,… ali ovdje je to vezano uz otajstvo Božjeg utjelovljenja.

Komunisti su se pobrinuli da se to Božićno čudo zaboravi. Odlučili su klen posijeći. Najprije sami, ali bez rezultata jer se sjekira odbijala od stabla i u strahu pred nečim čudesnim našli su čovjeka koji nije bio iz njihova mjesta kako bi on obavio taj posao. I tako je klen posječen. A svjedočanstva govore kako je dotični umirao s pokretima ruku kao da sječe stablo.

Na mjestu starog klena posađen je novi, ali na novom se čudo nije događalo.

Živimo u vrijeme velike krize u Crkvi, u vrijeme podijela, u vrijeme u kojem vjera sve više slabi. U vrijeme kad je razni bezbožnici žele posjeći, da više ne postoji. Na žalost, onih koji sjeku vjeru ili u tom poslu sudjeluju, ima i među samim pastirima. Mislim na one koji su se odmakli od evanđelja, od učenja Crkve, te prešutno ili riječima odobravaju stvari koje su grešne, pa i teško grešne.

Što učiniti da naša vjera ojača? Što učiniti da se mi i drugi oko nas više okrenu prema našoj moćnoj zagovornici Gospi i Njenom Sinu,  Onom Jedinom Spasu od kojeg možemo očekivati pomoć?

I ovo hodočašće je jedan put, stopama onih koji su nekoć ovuda u hodili u vjeri.

Slijedeći stope pastira don Josipa Mužića, (koji je napisao i knjigu „Božićno čudo u Okitu“), uputili smo iz Vodica ona četiri kilometra pješke, prema Okitu i crkvici Gospe Karmelske.

Putem smo zastali i u župnoj crkvi svetog Križa. Tu smo imali priliku vidjeti neobične jaslice nazvane: „Kardinalovo srce“, rad mještanina Josipa Jole Mateše, vjernika, pjesnika i samoukog kipara, koji ima samo nekoliko razreda škole, ali puno Božjeg dara. Tom prigodom čuli smo i njegove stihove o blaženom kardinalu. ( „…/postao si simbolom u svijetu progonjene Crkve i Krista/, život si dao da živi sveta Crkva katoličkau Hrvata/, … )

A doista, što je s kardinalovim srcem? Gdje je ono nestalo? Što je sa tim blaženim srcem koje je kucalo i izgaralo za Crkvu, ne htijući je podrediti državnim vlastima?

Postoje navodi koji upućuju na to da su jugoslavenske komunističke vlasti naredile da se prigodom obdukcije kardinalovo srce preda agentima policije.  A onda je, čini se, kardionalovo srce bilo spaljeno u malom policijskom krematoriju. Nije im bilo dovoljno što je mrtav nego su mu morali iščupati srce?! To dovoljno govori o mržnji na kardinala i o mržnji na Crkvu. A budući da je nestanak njegova srca bio tako tajanstven,  nagađa se i o mogućnosti da je dopalo u ruke tajnog sotonističkog društva koje je nad srcem vršilo svoj svetogrdni obred, a članovi takvog društva djeluju pod zakletvom šutnje.

Neprijatelj su mogli i srce kardinalu iščupati, ali nisu mogli ugasiti vjeru hrvatskog naroda.

Podsjetimo se riječi Ivana Pavla II o kardinalu: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orjentirati.“

Tako, imamo i mi zvijezdu na nebu koju nam valja slijediti. Našeg blaženika Alojzija koji se borio hrabro protiv crvene petokrake, makar mu je ona u demonskoj mržnji na kraju i srce iščupala. Ali mi znamo da smrt nije kraj.

I svako hodočašće, pa i ovo, podjeća nas da smo na ovoj zemlji samo stranci i hodočasnici. Mi imamo Domovinu vječnu. Mi vjerujemo u život vječni kojeg nam je Isus obećao. Mi vjerujemo da ćemo uskrsnuti. I Alojzije će uskrsnuti, i njegovo srce, bez obzira na to što je spaljeno.

Putem iz župne crkve, a prije penjanja na brdo Okit, svratili smo u vrt Jole Mateše. Ovdje samo nekoliko fotografija, a više možete pročitati na stranicama Slobodne Dalmacije – o čemu piše Vesela Dujmić

…

Za propovijed – klikni na link