Na Lurdskim vodama (9. bolesničko hodočašće iz Splita)

Ove godine, od 14.-17. listopada išli smo na 9. bolesničko hodočašće iz Splita u Lurd. Avion je opet prevozio oko 170 putnika koji su išli u to najveće i najposjećenije marijansko svetište na svijetu, mjesto koje već  više od 15o godina vrvi od hodočasnika. Kao nekada, tako vjerojatno i sada u mnoštvu onih hodočasnika koji dolaze tražiti tjelesno zdravlje ili duhovnu snagu, nađe se i onih koji dođu sa drugim motivima, bilo da je radoznalost ili neki avanturizam u pitanju. Bilo je i doktora koji nisu vjerovali da se u Lurdu događaju čuda pa su se uvjerili. Evo jednog primjera: Vrhunski kirurg A. Carrel…

A u Lurd idu i volonteri. Kad spomenete riječ: “volonteri“, obično se pomisli – oni pomažu – dakle oni ne plaćaju. No nije baš tako. Volonteri također plaćaju i put i smještaj, iako nešto manje nego drugi hodočasnici (nešto manje od 3000 kn). Još 2002. godine jedna ekipa iz Splita se uputila sa dva kombija u Lurd volontirati. I od tada svako ljeto, makar kasnije sa jednim kombijem. A onda su se ta mala volontiranja pretvorila u velika – bolesnička hodočašća. Prvo takvo veliko hodočašće avionom iz Splita u Lurd – događalo se u godini velikog jubileja, 2008.-e godine, (150 godina od Gospina ukazanja), u organizaciji crkve sv. Filipa Nerija iz Splita, čiji upravitelj je don Josip Mužić, a oko provedbe hodočašća glavninom brine prof. francuskog jezika, Magda Kaliterna.

Isus nije ozdravljao sve bolesnike. Mi ne znamo što je za čije vječno dobro, i je li za nečije spasenje duše bolje da trpi koju bolest ili da je zdrav. Ne znamo ni kakva je čija vjera. Bog zna. U Lurdu, na izvoru vode koji je nastao nakon što je Gospa rekla maloj Bernardici da tu kopa zemlju, mnogi su čudesno ozdravili. No mnogi i nisu dobili tjelesno ozdravljenje, ali su se vratili osnaženog duha, spremniji prihvaćati Božju volju u svom životu.

Ovdje je jedno svjedočanstvo volonterke Dubravke B. (objavljeno u listu “Damask”, 2009.-e, kad je bilo 2. takvo hodočašće) a koja je uvjerena da joj je Gospa u Lurdu produžila život za 8 godina. Bolovala je od teške i zloćudne bolesti. Ozdravila je, pa je otišla u Lurd volontirati kao krojačica, budući da su joj ostali volonterski poslovi fizički bili teški. Između ostalog, sašila je – 200 misnica (!). Opet se razbolila, a onda i umrla – u miru prihvaćajući Božju volju, pokopana u radnu odjeću u kojoj je šivala. Evo njenog svjedočanstva:

Potreba za molitvom

Radila sam često do kasno u noć. Nije mi moglo biti drugačije. S nama je radila moja sestra Ljuba. Vjera nam nije bila strana jer smo iz vjerničke obitelji. Ona je odlazila na misu svaku večer u crkvu sv. Filipa Nerija. Pričala mi je o duhovnim sadržajima koje je tamo pronašla (misa, klanjanje, duhovne vježbe, hodočašća, volontiranje u Lurdu…) U meni je gorjela želja za svim tim sadržajima. Otišla sam na duhovne vježbe i one su mi puno pomole za kasniji duhovni rast. Otada sam uvijek, kad god mi se pružila prilika išla na duhovne vježbe.

Prva volontiranja u Lurdu 

2002. godine moja sestra i drugi su išli u Lurd volontirati. Kad se vratila bila je toliko oduševljena da je i u meni pobudila želju da i ja odem tamo. 2003. Godine Providnost se pobrinula da i ja odem tamo, kao hodočasnik, s prijateljicom. Moj doživljaj je bio kao što naslov jedne knjige kaže: „Susret neba i zemlje“. Moja molitva ispred Gospe bila je da ponovo dođem, ali u dubini svoga bića mislila sam da je to nemoguće.

Umjesto volontiranja – operacija

Došao je sedmi mjesec i moja sestra ponovo odlazi volontirati. Moj ispraćaj je ujedno bila i molitva da i ja budem dio njih. Sljedeće godine, 2004. Ponovno je počelo prijavljivanje no ja sam na prvi petak završila u bonici. Operirao me dr. Vrdoljak. Dijagnoza je bila mio sarkom. Nisu mi odmah rekli da je to opaka zloćudna bolest. Moja obitelj je znala da možda nema puno šanse da se izvučem jer su rijetki sa tom dijagnozom preživjeli. Nakon par dana saznala sam točno šta mi je. Tražila sam bolesničko pomazanje i iskreno sam se prepustila Božjoj volji. Sestra je bila u dvojbama ići ili ne ići u Lurd. Bilo joj je teško ostaviti mene u bonici u tako teškom stanju. Rekla sam joj da ide. Svi naši volonteri u Lurdu molili su za mene.

Ozdravljenje

Iste godine sam imala drugu operaciju. Nakon toga sam redovito išla na kontrole. Od bolesti ni traga. Svima bih poručila da se ne boje križa jer je svaki križ pobjeda. Gospodin ima plan za svakoga od nas.

U Lurdu – kao volonterka

2005.-e godine obitelj se složila da idem u Lurd kao volonterka. Pošto su poslovi naših volontera za mene fizički bili teški Magda mi je uspjela naći drugu službu – radila sam u radionici gdje se šije misno ruho. Tu sam volontirala tri ljeta (2005.-2008.). Radionice se nalaze u samom svetištu. Radne kolegice su mi bile Francuskinje, Španjolke, Talijanke. Šefica mi je bila Dalija Martinez. Časna sestra Fidelija koja je tamo peglala postala mi je kao sestra. Posao se sastoji od krojenja i šivanja misnica, albi, mitri i ostalog ruha za misu. Također se obilazi svetište i popravlja ako što treba na svetohraništu i oltarnicima. Nedjeljom smo išle na internacionalnu misu u baziliku sv. Pia X, gdje bi šefica i ja pripremale misnice i ostalo misno ruho, a nakon svete mise bi onda sve to opet slagale. Brzo smo se sprijateljile. Ona se uvijek bojala da ja neću doći sljedeće godine. Za blagdane se čujemo na telefon. Moja kćerka zna španjolski pa tako razgovaramo s njom. I don Alojzije iz Veprica je u kontaktu s njom. Kad mu treba neka informacija, zove nju. Kako se približavalo vrijeme da idemo kući nisam stigla napraviti stijeg koji je bio namjenjen za glavnu procesiju U JUBILARNOJ 2008. Godini. U sebi sam pomislila: „Da ga barem mogu ponijeti u Hrvatsku i napraviti!“ jer mi se nije svidio materijal od kojeg je rađen. Kako sam šefici pričala o Vepricu i kako u Hrvatskj slavimo 100 godina Veprica – (svetišta koje je nastalo po uzoru na Lurd), ona je pitala rektora svetišta i on je dopustio da stijeg ponesem u Hrvatsku i dovršim. Uoči blagdana Male Gospe on je kod nas nošen u procesiji, a onda sam ga s jednim našim hodočašćem poslala u Lurd.

Posebni doživljaji u Lurdu

Tijekom ove četiri godine rada D. me upoznala sa puno ljudi: svećenika, biskupa… Posebno me se dojmio jedan slijepi svećenik iz Španjolske…

Zadnje godine (2008.) trebalo je još puno toga napraviti jer se pripremao posjet pape Benedikta XVI. Lurdu. Ja sam išla tjedan dana ranije sa svojim župnikom don Rankom i još nekim župljanima. Pravili smo veliki oltarnik za misu, jastučiće gdje će papa klečati i jastuke za sjedenje. Trebalo je također sašiti puno misnica. Časna Fidelija mi je tih dana govorila da učim jezik, čak me šefica pitala bi li došla radditi na njeno mjesto kad ode u mirovinu. Rekla je da bi bila najsretnija kad bi došla pomagati za vrijeme papina posjeta.  Tada mi se to činilo nemoguće. Opet Providnost. Zove me don Alojzije da su karte kupljene i da idemo u Lurd. Usput smo svratili u Rim gdje sam upoznala kardinala Thomasa Špidlika i patera Marka Rupnika. Posjetili smo njegovu radionicu gdje radi mozaike. U Lurd smo krenuli zajedno: don Alojzije, pater Marko i ja. Kad smo stigli sve je bilo u radosnom ozračju. Pomagala sam biskupima i svećenicima pri oblačenju za pontifikalnu svetu misu sa papom Benediktom XVI. Nakon svete mise imali smo priliku uzeti u ruke kalež koji je prije toga držao papa Benedikt, a to je također poseban doživljaj.

                                                                                                                       Dubravka B. 

….

Dubravka je vjerovala da joj je Gospa u Lurdu produžila život za 8 godina. Njena želja je bila da se, kad umre, pokopa u mantilu u kojem je volonitirala. Dubravka danas nije s nama. Nadamo se da je otišla Gospi.  Nama je ostavila primjer kako se, uz Gospinu pomoć, kao krojačica, može predano služiti Bogu i Crkvi.             M.G.