Draga braćo svećenici, u svjetlu mlade vjere pristupajmo oltaru (kardinal Franjo Kuharić)
Iz knjige: Hodajmo u Istini, Franjo Kuharić
(+11.03.2002.)
Zašto smo sa svetim strahom prvi put ulazili u svetinju nad svetinjom? U prvim danima svećeništva nije nam se žurilo sići s oltara. I vjernici vole prisustvovati Misi mladomisničkih dana. Zašto? Jednostavno zato što dobar mladomisnik ima svježu vjeru u Pretvorbu. Nosi u sebi živu svijest o božanskim moćima koje su mu dane. Gospodin i Misa su njegova prva ljubav zanosna i mlada! Na sve je na početku osjetljiv jer je zaljubljen u Jaganjca na oltaru. Oltar je morao biti čist. Kalež sjajan, a korporal bijelji od snijega. (…)
A poslije? Prašina je pala na oltare. Paučina poput zavjesa mirno visi u svetohraništima. Ne može smoći ni malo svile da ga obuče. Korporal je već malo pocrnio, a purifikatori su tamni. Odijelo može biti zgužvano i poderano, jer se skidano u žurbi samo baca u ladice. Sve se mora brzo završiti! Kako je društvo našega Gospodina postalo dosadno! Da, zemaljske su zavjese splele zavjesu oko srca i prašina je pokrila nekad svježu i mladu vjeru.
Često su i dobri svećenici površni i rastreseni kod svoje mise. Ta imamo toliko poslova i toliko briga. (…) … Jednom sa ušao u jednu gradsku crkvu u velikom gradu. Svećenik je bio kod oltara bez ministranata. Tada sam vidio takvo lamatanje rukama i takve kretnje i okretanje kao da je tog svećenika zahvatio neki nesmiljeni vihor. I tu sam Misu zapamtio. Nisu to bii svećenici bez vjere. Nipošto ne. Ali ipak njihov način celebriranja nije mogao učvrstiti ni umnožiti vjeru u dušama prisutnih.
Draga braćo svećenici, obnovimo svoju vjeru i ljubav da bi obnovljena liturgija obnavljala duše. Ljubimo Gospodina i ljubimo Misu i svaku riječ i svaku kretnju u tom svetom činu.
S onolikom pažnom i sućuti moramo biti kod oltara s kakvom bismo bili na Golgoti. Sjetimo se Isusova zadnjeg pogleda koji je počivao na Ivanu. Uz njegovu Majku tu je bio prisutan i jedan njegov dragi svećenik. Gledajući Njega, obuhvatio je svojim pogledom sve svoje svećenike razasute u ljudskoj povijesti koju je on natopio krvlju očiščenja, ali koja će biti do konca natapana mutnim vodama grijeha. I te blatne rijeke zaspljuskivat će i njegove svećenike. A On im je povjerio samoga sebe i toliko divnih Božjih stvari. Unaprijed je sve znao. Vidio je nas i naše mise. Sve naše postupke s njegovom žrtvom i s negovom ljubavlju promatrale su najsvetije oči prije nego su se ugasile. Sve je tada prošlo kroz njegovo srce. Ljudski život sina Božjega na križu spaljivale su tjelesne i duševne patnje. Najveću mu otkriva vapaj: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Ali među svim tim patnjama nisu bile najmanje one zbog predviđenih brutalnosti baš svećeničkih ruku. Zar nije vidio među svećenicima i takvih koje će misa biti tantum introitus ad capiendam sustentationem, animam sacrilegiis comulans!? To bacanje kocke pod križem da bi se dobilo nešto od haljina Raspetoga. Nije li to dušu sina Božjega napunilo tolikom tugom da je srce klonulo? Najteže je podnijeti udarce najdražih.
Draga braćo svećenii, mislimo i na to kod svoje Mise. Uvijek će biti onih koji pljuju po svetome Licu i udaraju ga šakama. … Pristupajmo k oltaru sa željom da zadovoljštinom utješimo Božje srce i da naša Misa bude najuvjerljivija propovijed euharistijskoj žrtvi. (…)
(…) Svećeničke ruke moraju biti čiste jer istoga Jaganjca prikazuju Ocu i pružaju dušama. Ali čistih ruku nema bez nevina srca. Nevina srca pak nema bez svete duše. (…)
Draga braćo svećenici, u svjetlu mlade vjere pristupajmo k oltaru i u žaru prve ljubavi obnavljajmo Žrtvu. Na oltaru je hrana naše svetosti i Piće naše radosti. “Jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih” (Otk 7,17)
