Isus hrani pet tisuća ljudi (usp Mt 14; Mk 6 ; Lk 9; Iv 6)

Nakon pogubljenja Ivana Krstitelja
i do Isusa će glas o tomu doći.
On tad ode na drugu stranu mora
da bi bio u samoći. (usp Mt 14,1-12; Iv 6,1; Mt 14,13)

Kad je otišao u osamu
bila je Pasha, blagdan židova.
Dočuo je narod gdje je Isus
pa pohrli pješice iz gradova. (usp Mt 13,1)

Silno mnoštvo ga je slijedilo
jer su gledali znamenja na bolesnima.
A Isus se bio uspeo na goru
i sjedio tamo sa svojim učenicima. (Iv 6,2-3)

Kad On uziđe vidje silan svijet,
o Kraljevstvu Božjem kaza im riječi,
jer se sažali nad njima,
a koji bolesni bijahu njih izliječi. (Lk 9,11)

Dan bijaše na izmaku
i dvanaestorica mu s riječima pristupe:
„Pust je ovo kraj i već je kasno.
Otpusti svijet nek ode
i nek hrane kupe.“ (usp Lk 9,12; Mt 14,15)

No On im odgovara:
“Podajte im vi jesti!”
(a to ih iskušava samo)
Kažu mu: “Da pođemo i kupimo
Za dvjesto denara kruha pa im damo?” (Mk 6,37)

Isus je znao što će učiniti
a ipak Filipa kuša
pa će ga upitati:
“Gdje da kupimo hrane
da svi oni mogu blagovati?” (Iv 6,5-6)

Odgovori mu Filip:
“To ne bi bilo dosta
da svaki nešto malo dobije.”
A kaza mu Andrija:
„Ovdje ima dječak
koji ima pet kruhova i ribe dvije.“ (Iv 6,7-9)

“Ali, što je to za tolike?”
Isus zapovijedi da ljudi posjedaju.
I posjedaše oni po travi,
Po sto i po pedeset se razvrstaju (Mt 14,19; Mk 6,40)

Posjedaše dakle muškarci
njih oko tisuća pet
A onda će Isus
kruhove ječmene uzet. (Iv 6,10-11)

Izreče zahvalnicu
pa razdijeli
onima koji su posjedali.
A i riba. Koliko su htjeli. (Iv 6,11)

A kad se nasitiše
reče Isus učenicima tada:
“Skupite preostale ulomke
da ništa ne propada!” (Iv 6,12)

Skupili su dakle
i napunili dvanaest košara cijelih
što od ječmenih kruhova ostade
onima koji su jeli. (Iv 6,13)

Kad su ljudi vidjeli znamenje
što ga Isus učini (otkud mu moć?)
Rekoše: “Ovo je uistinu Prorok
koji ima na svijet doć.” (Iv 6,14)

Kad Isus spozna da kane doći
pograbiti ga i zakraljiti
povuče se u goru, ponovo,
gdje će posve sam biti. (Iv 6,15)

…

Isus se htio odmaknuti od gužve
i sa svojim učenicima biti.
Na samo im htjede govoriti,
al od mnoštva se može se skriti.

Ljudi su željni Njegove blizine
željni su Njegove Riječi,
a čuli su i da čuda čini
i da mnoge bolesne liječi.

A što će biti toga dana
nitko od njih ni ne sluti.
Mnoštvo je već gladno,
al Isusa sluša
sve dok On sam ne ušuti.

Veća je bila duhovna glad
pa su htjeli slušati.
Propovijedanje satima
njima nije bilo dugo.
I nisu znali da će čudo kušati.

I ovdje Isus podsjeća na Mojsija
u one davne dane
kad pred njim je narod,
u slobodi,
ali nema hrane.

Mojsije tad moli Boga
da za njih On učini nešto
s visina.
I Bog im hranu obeća.
I padala je mana s neba
četrdeset godina.

Mana je bila čudo
koje samo
pokupiti trebalo.
I jeli su i nasitili se,
i nikom nije bilo malo.

Bog se brine.
Žao mu je naroda
koji se njegovim zove.
A u Isusovo vrijeme opet
eto kruha u izobilju,
eto mane nove.

Kruh se čudesno umnaža
u rukama Isusovim,
u apostolskim rukama.
I Isus tu djelom naviješta
čudo Ljubavi
što se na oltaru slama.

“Dajte im vi jesti!” –
reče Isus njima.
Al kako? Oni sami od sebe
nemaju tu moć.
Baš kao niti za oltarom.
Isus će tu po riječima svojim
čudesno doć.

“Dajte im vi jesti!” –
Nije pozvao žene
i nije njima tu moć dao.
Apostole želi da budu
Njegove svete produžene ruke,
da budu slika Onog koji ih je zvao.

Narod Božji i danas bi htio
kao narod nekad,
susresti Isusa živa.
U svećenicima svetim
i u Hostiji posvećenoj
jer tamo se On i danas skriva.

I danas on želi apostole nove:
svećenike, misionare
apostole Njegova Duha.
One koji će najprije
slušati Riječ, a onda
dijeliti Isusa
pod prilikama Kruha.

Čuda su to velika:
čudo mane u pustinji,
čudo umnažanja kruha,
čudo Isusa na oltaru.
Nisu to metafore samo,
kako bi htjeli neki
Bogu nezahvalni
na Njegovu daru.

Bog je oduvijek
uz narod svoj bio.
I bit će do sudnjega dana.
Svima koji vjeruju u Njega
On hranu daje
i On, Život, biva Hrana.

 

Bože, Oče naš,
koji si Izraecima manu dao,
Već tada si Ti
sve pustinje svijeta znao.

Već onda si znao
naše pustinje i naše gladi
i svakog pojedinog od nas.
I onda kad Sina si poslao
da narodu hrana bude
da bude Spas.

Već onda si nas znao
i u punini vremena dao
najviše što si mogao dati:
Isusa, Sina Svog.
Kad bi Ga barem
svi upoznati htjeli,
i priznati u vjeri: On je Bog.

Isuse, Božji Sine,
koji si govorio na gori,
hranio Riječju, liječio ljude
i čudesno umnažao kruh.
Nek je Tebi hvala
koji jedan jesi Bog
u osobe tri:
Otac, Sin i Sveti Duh.

Klanjam Ti se Bože
jer klanjanje pripada
samo Tebi.
Jer si Bog.
Budi mi blizu
uvijek.
Budi srce
srca mog.