Francesco V.: Svjedočanstvo o opsjednuću i egzorcizmu

by M.G. · Kolovoz 4, 2016

Talijan Francesco V. je imao samo četiri godine kad ga je obiteljska “prijateljica”, pod izgovorom da će ga povesti u trgovački centar, odvela na “crnu misu” i predala ga u ruke Đavlu. Posljedice predaje sotoni Francesco je osjećao 27 godina,…

Ovdje je svjedočanstvo koje je Francesco imao u Međugorju, 3.8.2016., na festivalu mladih.

vidi VIDEO: Francesco V. : svjedočanstvo

…

Francesco je kao dječak otišao s majkom u SAD upoznati djeda i baku. Bilo je to jedno zabavno putovanje, gdje je upoznao i majčinu prijateljicu Katarinu. (uz ovo prepričano svjedočanstvo usporedi i ovo: gdje se spominje “crna misa” na koju ga je odvela obiteljska prijateljica). Vratio se s napadajem astme gdje mu je doktor jedva uspio spasiti život. Imao je mnoge alergije i upalu uha koju je liječio godinama, ali nikad nije ozdravio. Kad je imao 15 god morao je napustiti školu, s teškom konfuzijom koja mu nije dopustila pratiti nastavu. Obitelj ga je hrabrila. Majka je shvatila da bi trebalo moliti za njega. Mama ga je povjerila Gospi. Nakon otprilike 5-6 god susreo je jednu gospođu du dućanu koja je mu je rekla za Gospu Međugorsku. To je za nj bilo neočekivano i pitao se kako mu to nikad prije nitko nije rekao. Počeo je čitati o vidjelici Vicki i pročitao je o Gospinu pozivu na molitvu i post. Odlučio se postiti i moliti krunicu. Rekao je Gospi kako on da ne zna da li ona postoji, ali da će doći i zatražio je od Boga da susretne jednu vidjelicu koja bi ga pozvala u svoju kuću. Kad je s jednim redovnikom došao do vidjelice Marije, redovnik je njoj rekao da je otraga jedan momak koji je došao, a na njegovo veliko čuđenje vidi vidjelicu koja mu dolazi i govori da će taj dan biti gost u njenoj kući. Marija mu je rekla da je najvažnije susresti Gospu. Napisao je Gospi pismo da spasi njega i njegovu cijelu obitelj, a da joj za to daje čak 10 godina. 1997.-e je prvi put došao u Međugorje. Nakon toga je upoznao svoju buduću ženu. U listopadu 2000.e su se vjenčali. Odlučili su poći jednim duhovnim putem. Otišli su na jednu duhovnu obnovu. Tamo je svećenik počeo govoriti o sotoni. Rekao je da se i određene bolesti mogu izliječiti molitvom. Sjeća se osobito jedne rečenice: „Znaš neke bolesti može izazavati i đavao.“ Te noći je razmišljao o bolestima. I počeo je moliti nada njim. Zazavao je Duha Svetoga. Molio je, a Francesco je u tom trenutkku počeo pljuvati i pjeniti do te mjere da nije mogao biti na nogama nego je pao na pod. Svećenik je rekao da još mora dolaziti kod njega da se bolje razumije to stanje. Njegova žena nije u to htjela vjerovati. Stoga je otišao s mamom i bratom. Kad je svećenik počeo moliti molitve oslobođenja vidio je ispred sebe čavle koji su mu ulazili u glavu. Čak je vidio da su igle ulazile u mozak. Osjećao je čak i fizičku bol. Imao je puno pitanja, ali nije shvaćao sve to. 20. 5. 2002. je ponovo otišao posjetiti tog redovnika. Kad je ušao u njegovu sobu rekao je da se osjeća umoran. Unatoč tome što je došao prije 5 min. Pored njega je bio jedan svećenik koji ga je blagoslovio. I dok ga je blagoslovio tijelo mu je postalo potpuno kruto. Kao da je nešto ulazilo od stopala prema gore. Jedna ogromna, neograničena količina zraka. Imao je osjećaj da će eksplodirati. Želio je govoriti, ali nije mogao. U jednom trenutku je počeo osjećati da se guši. I u tom trenutku je jedan urlik izišao iz njega. I vičući prema svećeniku glas je rekao: “Ja sam sotona, Francesco je moj. Prestani moliti za njega. On je naš. Ja sam knez ovoga svijeta.” Prvi put sam osjetio đavolsko opsjednuće. I taj svećenik je počeo moliti nada mnom. Kako je on dalje molio sotona se opirala. Izgubio je kontrolu nad tijelom. Tijelo se kotrljalo po zemlji. Udaralo je šakam i nogama svećenika. Postao je jako nasilan, dok je inače po naravi bio miran. U jednom trenutku njegovo je tijelo samo palo na kauč s ukočenim tijelom poput mrtvačeva. U jednom trenutku tijelo je počelo poskakivati kao da su ispod bile opruge. Strahovita scena za majku i brata. Majka se pretvorila u rijeku suza. Bila je malodušna, uplašena. U tom trenutku je govorio: “jesam li Francesko, jesam li živ, jesam li mrtav. “Tražio je čvrsto uporište, ali ništa više nije znao o sebi, niti je li rođen uopće. Nakon molitve i nekog vremena probudio se. Tada je ponovo ušao u sebe i postao Francescko. Objašnjava da je sve shvaćao za vrijeme molitve. I nije bio izgubio orjentaciju ni vrijeme. I taj svećenik je savjetovao da ga posjti više puta. Savjetovao mu je da ode još jednom svećeniku da primi blagoslove. Nakon nekoliko mjeseci je posjetio jednog svećenika. I kad je taj svećenik počeo moliti nad njim ponovo je bio opsjednut. Ponovo glas: “Francesko je naš. Ja sam duh astme. Tu sam već 30 godina. Ja sa ovdje posadio stablo astme.” Blagoslivljao ga je i prolio poprilično blagoslovljene vode. U tom trenutku je osjetio kao da ulazi u ocean. Ali i đavao je osjetio da ga se uništava. I počeo je urlikati: „Odlazim, uništio si stablo astme. Tebe svećeniče ja mrzim, tebe i sve svećenike!“ i od tog trenutka je počeo disati. Prvi put da je iskusio slobodno disanje sa 31 godinu. Shvatio je kako je udesno moći disati. Mentalna konfuzija je pomalo nestajala. U cijeloj priči žena je tražila riješenje. Nije mogla prihvatiti da je imala opsjednutog muža. To je bilo nešto što nitko nije shvaćao. Neka rodbina se udaljila. Neki prijatelji također. Mjeseci su prolazili, a sve više su bili sami. To đavolsko opsjednuće je trajalo 5-6 sati svaki dan i više nisu imali normalan život. Više nije mogao radditi. Ponekad bi se noć pretvarala u dan. Postao je kao jedan radio prijamnik. Zapravo je đavao govorio koristeći njegov jezik. Stalno je govorio ženi: Ti si kriva. Zašto si se udala za njega. Trebam uništiti ovaj brak. Trebam razdijeliti i uništiti sve brakove. I tako svakog dana su se nastavljala ta očitovanja, u podjeli u svađi. Onda su časne sestre počele moliti za njih. Zatražili su pomoć od prijatelja i poznanika. U jednom određenom trenutku se pokazalo nužno otići velikom egzorcisti. Dogovoren je susret sa o. Mateom. Imao je velika iskustva s egzorcizmima. Do tog vremena žena je bila veoma racionalna. Unatoč tome što je prošlo šest mjeseci. Rekao je da trebaju pronaći istinu. Pitao ga: jesi li kad posjetio čarobnjake? To je nešto što nije ni poznavao. Jesi li išao na proricanje sudbine? Ja sam uvijek odgovarao: Ne. On je rekao da se proba prisjetiti, je li imao doticaja sa prostitkukama. Je li se kad bavio jogom i meditacijama. Uvijek je mirno odgovarao: ne, nisam. To je istina. Shvatio je da govori istinu. Onda se ipak odlučio moliti nad njim.

U jednom trenutku više se nije obraćao njemu. Jer sotona je već bio rekao: “Francesko je naš. U njemu su sklopljeni krvni savezi.” Sotona je govorio: “Ti ne možeš ništa napraviti.” I onda je o. Mateo rekao: jesi li sam ili ima i drugih duhova s tobom. I u prvom trenutku sotona je željala prevariti o. Matea govoreći da je sam. Ali o. Mateo mu nije vjerovao i rekao: Naređujem ti da kažeš istinu. Tog istog trenutka zli duh je učinio da mu se cijelo tijelo treslo. “Ne želim to reći. Ne mogu to reći. Ali istog trenutka sotona urliče. Ima nas 27 legija. Mi smo veliki i dubki američki sotonizam. Dobro smo struktuirani unutar ovog tijela.” Samo je tišina ispunjala tu prostoriju. Čule su se samo riječi o. Matea: „Na žalost ovo je istina.“ On i žena su izišli kao da su išli na giljotinu za odrubljenje glave. Pred njima samo duboka tama. To je bio vrlo važan egzorcizam. Jer samo dan nakon osjetili su da imaju više vjere i nade. A tu vjeru im je mogao dati samo Bog. Žena je rekla da se moraju više moliti, a majka je svojoj nevjesti rekla da može slobodno napustiti Francesca jer joj on neće moći pružiti vedar život. Žena je na trenutak razmislila: “ja sam ga uzela i obećala vjernost i u dobru i zlu. Nisam računala na đavolsko opsjednuće, ali ako je to Božja volja, ja prihvaćam i idem dalje.“ Iako je njegova majka rekla jednostavnu stvar to je zapravo bila đavolska igra, ali od tog trenutka svi se ujedinili s njima. Roditelji su pratili njihov posao, radili svaki dan. Obiteljski su imali jednu umjetničku galeriju. Žena je morala biti u kući s njim. Tu snagu im je dala i molitvena zajednica od o. Matea. Otac Mateo je rekao da je glavno da dolazi na misu, jer je Francisco ometao svako euharistijsko slavlje. Često je ulazio u ckrvu kad je bio potpuno opsjednut. Svake subote ujutro žena bi ga ukrcala u auto i vodila na misu o. Matea. Sotona je govorio u autu: Tebi ne mogu napraviti ništa. Ona nije ništa odgovarala. Šutjela bi. I to je bila njena snaga. Šutnja. I kad bi ušao u ckrvu. Sotona je odmah ušao u ckrvu. Kad bi svećenik izlazio iz sakristije započeo blagoslivljati blagoslovljenom vodom, Francesko bi počeo vikati: niječem. Odbijam. Za tamjan koji je gorio ispred oltara govorio bi da ga guši. Vidio bi da sotona izlazi iz njegova tijela. Vidio bi mnogo duhova koji se udaljavaju od njega u životnjskom obličju. Shvaćao je da misa za nj postaje izvor oslobođenja. O Mateo je vršio egzorcizam svaki tjedan ali je savjetovao i jednu molitvenu zajenicu, na način da se moglo sudjelovati na katehezama i predavanjima. I dan po dan vidjeli su se mali znakovi. Opsjednuća bila manje snažna ali imali su povjerenja. Jedan svećenik je rekao u katehezi: “Ni vrata paklena je neće nadvladati.” Nije se bojao. Govorio je da vjeruje kako je Gospodin veći i da želi brzo oslobođenje. Iako su dani prolazili u patnjama, iskusili su snagu molitve. I doista tijekom jednog egzorcizma dogodilo se da ga svećnik nije uspio osloboditi i sotona je pjevao u znak svojoj pobjedi i rekao “danas sam ja pobjedio”, “Francesko je naš!” i svećenik je bio doista umoran. I pored sat vremena egzorcizma bio je u opsjednuću. U jednom trenutku beznađa žena je rekla: „Gospodine, ja sam se udala za ovog čovjeka, možeš li u ime sakramenta braka osloboditi mog muža!“ Dok je ona o tom razmišljala sotona je vikao: Ne misli o tome, zbunjuješ me sa svojim mislima, prestani o tom misliti. Danijela je nastavljala u ime snage sakramenta braka, a sotona je postao još agresivniji. U tijelu je osjećao bol do kostiju. I cijelo bie je osjećalo mentalne konvulzije. I dok je žena ponavljala tu molitvu: “u ime sakramenta braka oslobodi mog muža!” u tom trenutku je on pao na zemlju i vikao: slobodan sam! I gledao ju je u oči i pitao je – o čemu si razmišljala. Ona je rekla: Molila sam: Gospodine, oslobodi moga muža u ime sakramenta braka. I od tog dana, ona je molila – u ime sakramenta ženidbe, odlazi iz moje kuće, odlazi iz Franceska. To su bile spontane molitve, izrečene srecem. Sotona se ljutio govoreći: ne ne odlazim. I prijerice, ona bi za ručak spremala stol a on je pomagao. Bilo je dana kad nije uspjevala oprati posuđe. Onda smo tog dana bili prisiljeni uzeti najljepši stolnjak i najljepše čaše, a sotona se razljutio je govorio da mu se ne sviđa urednost i tako pripremljen stol. Volio je da je sve u neredu. I od tog trenutka su shvatili da urednost u materijlanim stvarima je vrlo važno.

Jednog dana su otišli na nacionalni susret Obnove u duhu. I za vrijeme kateheze počeo se osjećati loše. U stanju postupnog opesjednuća doveli su ga iza oltara. To je bio trenutak da upozna predsjednika udruga egzorista: o.Rufusa. Tu je bila i jedna psihijatrica. Ona ga je vidjela samo za par minuta u stanju potpunog opsjednuća. Pitao ju je što ona misli o tom ponašanju. Ona je rekla: ne mislim ništa, to je daleko od psihijatrije. Dok me otac gledao u oči ja sam vidio svijetlo koje je ulazilo u cijelo moje tijelo. Snaga molitve je prisilila sotonu da klekne i fizički je klekao pred svećenika. Rekao mu je: Francesco sad te trebam. Istog trena je sotona otišao, a Francesco se vratio. Vjeruješ li svoje oslobođenje. Vjeruješ li u moju molitvu. Da naravno. Vjeruješ li u svoje osbođenje. Da, Gospodin se može poslužiti tobom. I u tom trenutku je počeo moliti na engleskom i indijskom. Jer je porijeklom iz Indije. Francesco je odgovarao na indijskom jeziku kojeg nije poznavao. Sotona je preko njega odgovarao na savršenom insijskom jeziku. Onda je svećenik rekao.: „U ime Isusovo naređujem ti da ostaviš Francesca.“ Osjećao sam da mi se krv penje i dolazi do grla a svećenik je nastojao osloboditi ga. Bilo je malo vrmena i nije uspio. Rekao mu je da će imati drugi egzorcizam nakon par sati. Rekao je – da. Jer je već bio pretrpio strahovite fizičke patnje. Svećenik je započeo moliti u jezicima. Pjevanje u jezicima je postala snažna molitva oslobođenja. Što je on više pjevao u daru jezika, sotoa se sve više ljutio. “Naređujem ti ostavi Franceska.“ Sotona je odgovaro: Ne, ovdje je u njemu američki sotonizam. Francesko se napio iz kaleža na crnoj misi. I on je sada naš. Svećenik je počeo još više moliti i razbijati to prokletstvo crne mise. Sotona je treperio preko mene jer je vidio da će izgubiti. Sotona je ponavljao: Ja sam unutar njega odkad je Francesco imao 4 godine. Nitko me nije bio otkrio. Ne razumijem kako ste me vi uspjeli otkriti. Bili smo blizu potpunog oslobođenja, ali svećenik je bio umoran. Zatražio je treći egzorcizam. Shvatio je da se mora odlučiti jer je došao trenutak istinskog oslobođenja. Sve snage fizičke je stavio na raspolaganje. I u trećem egzorcizmu se svećenik počeo jako moliti. Tijelo se pretvorilo u bojno polje. S jedne strane je vidio svece, a s druge strane đavle koji su ga napadali. Zli duh nije htio izgubiti bitku. Ali svećenik mu naređuje: Predaj mi te kapi krvi. I s rukama na podu počeo je izbacivati kapljice krvi iz svojih usta. Svećenik je rekao ovo je jedan vrlo težak i složen slučaj. Blagoslovio ga i tada su se rastali. U svakom proživljenom egzorcizmu dolazili su sveci pored njega koji su ga podržavali. I to je jš jedan blagoslov koji je Bog htio darovati. Od samog početka je vidio padre Pia kako sjedi pored njega. A sotona je vrištao: „Ovdje je padre Pio, bojim se“. Svećenik je govorio: Padre Pio, oslobodi Franceska. Padre Pio mu je rekao vrlo nježnim glasom: Reci svećeniku da on mora moliti za tebe. I tiješio me riječima. I borio se satima i satima sa sotonom. Jednom za vrijeme opsjednuća došao je padre Pio. Žena nije znala što bi učinila. Ta konfuzija bi ulazila u nju. Padre Pio je rekao koristeći njegov glas: Počni moliti za njega. Rekao je i da kaže ženi da moli njegovu krunicu (krunicu padre Pia). U tom trenutku je Francesco bio u potpunom stanju opsjednuća. Ali nakon toga sotona je otišao.

Priča završava kad je susreo jednog liječnika s Malte. On je rekao: Francesco, ti si slobodan. Pitao je kako to može reći… Rekao je: “Sotona je oslabio tvoj um. Ti se trebaš osloboditi tužaljki, pritužbi, trebaš izbaciti „ako“ i „ali“ trebaš izbaciti “možda, tko zna“ ti trebaš reći „ja sam dijete Božje“. To proročavstvo liječnika s Malte je, kaže Francesco, bilo istinito i to je iskusio kad je išao kod egzorciste. Tada sotona više nije mogao ući u njegovo tijelo.

Zaključuje riječima Mk 5,15 – Isus je oslobodio opsjednutog iz Geraze koji je potom bio zdrave pameti. S tim čovjekom Francesco je usporedio sebe. Danas ima miran život. Ima svoj posao i s prijateljima ide na molitvenu zajednicu: Marana’tha.