Obraćeni kirurg A. Carrel svjedočio o čudesnom ozdravljenju u Lurdu riskirajući znanstvenu karijeru
Čudo u kojem je Carrel bio svjedok dovelo ga je do duhovnog i intelektualnog šoka. To ga je osvijestilo, postojanje stvarnosti koja nadilazi osjetilno iskustvo. Carrel je shvatio kako su empirijske znanstvene metode pogodne samo za proučavanje materijalne stvarnosti. Ali postojala je duhovna dimenzija stvarnosti, jednako stvarna kao ona poznata preko osjetila, koja se može doživjeti samo na temelju vjere. S velikom poniznošću Carrel se počeo moliti Blaženoj Majci: “Na moj nedostatak vjere odgovorila si velikim čudom. Ne mogu shvatiti što se dogodilo mom pacijentu niti sebe osloboditi od sumnji. Ali to je moja najveća želja, da vjerujem, bez propitkivanja “.
Ono što je Carrel je imao do sada i smatrao apsurdnim, postalo je stvarnost. Sve njegove prethodne teorije su se rasule poput fine prašine. Bila je ovo velika pouka o poniznosti za njega! Nije više gledao sa sažaljenjem na hodočasnike koji mole. Može li njihova molitva biti način otvaranja sebe samih i prepuštanja djelovanju svemoguće moći samoga Boga? No, Carrelovo naglo odbacivanje ateizma nije bilo tako jednostavno. To je pokrenulo dramatičnu borbu u njegovom srcu. Možda se je prevario, ili bio u zabludi u vezi dijagnoze? On će odbaciti takve misli, jer je došlo do ozdravljenja pred njegovim očima, kao i prilikom svakog laboratorijskog eksperimenta. Propitkivati ovu činjenicu bilo bi najveće nepoštenje i pogreška. Izvukao je očiti zaključak: takva ozdravljenja nisu došla silama prirode, nego po snazi Božjoj. Ali sada je naišao na temeljni problem. Kako prihvatiti stvarnost vjere? Kako se otvoriti ovom nadnaravnom misteriju, koji je izvan dosega znanstvenih istraživanja? “Nema dokaza da Bog postoji”, pomislio je Carrel, “ili da je Sveta Djevica samo plod naše mašte. Teško je dokazati postojanje Boga, ali zar je moguće poreći Njegovo postojanje. Kako to da neki od naših najistaknutijih znanstvenika, Louis Pasteur, na primjer, može izmiriti vjeru u nepogrešivosti znanosti s vjerom u Boga?”
Carrel je sjedio pred špiljom hrvajući se s ovim pitanjima, sve do dva ujutro. Na kraju je odlučio ući u crkvu, koja je bila ispunjena hodočasnicima. Kleknuo je te iz dubine svoje izranjene duše počeo moliti: “Sveta Djevice, utočište siromašnih, na moj nedostatak vjere odgovorila si velikim čudom. Ne mogu to spoznati, niti sebe osloboditi od sumnji. Moja najveća želja, cilj svih mojih težnji, je da imam nepokolebljivu vjeru. Prihvati me, grešnika izmučenog svojim traženjem nakon prividnog svjetla. Ispod teškog kamena mog intelektualnog ponosa živi najljepši od svih snova – nažalost, još uvijek ugušen – vjerovati u tebe i voljeti te kao što to čine ove časne sestre neokaljane duše.”
Nakon ove molitve, Carrel je osjetio nezamisliv osjećaj mira i sigurnosti da Bog postoji i da ga voli bezuvjetnom ljubavlju. Napisao je: “Budući da duša naginje Bogu, ona će naći mir i ostati s Bogom, i Bog će boraviti u njoj. (…) Bog je iznad svakog zamišljanja i poimanja. Gdje razum nema pristupa, tu je čežnji i ljubavi dopušteno.”
To je bio prijelomni trenutak njegovog života. On je shvatio da je čovjekovo najveće blago vjera u Boga – koji je u Isusu Kristu, postao pravim čovjekom – vjera u najveće čudo, što je Kristovo Uskrsnuće od mrtvih. Za dar vjere moramo svakodnevno moliti. Carrel je vjerovao u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. On je vjerovao da je Isus bio Bog, druga osoba Presvetog Trojstva; da je Uskrsnuo od mrtvih i prisutan je u Katoličkoj crkvi, podučava, iscjeljuje, i oslobađa od ropstva grijehu sve one koji u sakramentu pokore zadobiju dar Njegove Božanske Milosti.
Znak svakog istinskog obraćenja je potpuna poslušnost Kristu, koji ljubi, liječi, i uči u Crkvi. Alexis Carrel je napisao: “Ja vjerujem u sve što Katolička Crkva uči. Nije mi to teško, jer ne vidim kontradiktornost između znanstvenih činjenica i učenja Crkve.” Potvrdio je svoju potpunu zavisnost o Bogu. Kao posljedica toga, on se podložio Božjoj svetoj volji svoj razum, svoju volju, i sve svoje postupke. U Carrelovim bilješkama iz tog vremena, sačuvana je sljedeća molitva: “Gospodine, vodi moj život, jer sam zaslijepljen u tami. Moj Bože, kako mi je žao što nisam razumio ništa o životu, zahtijevajući razumjeti pitanja koja čovjek uzaludno traži kako bi razumio. Život ne ovisi o razumijevanju, nego o ljubavi, o pružanju ruke drugima, o molitvi, o poslu. O daj, moj Bože, da ovo nisam otkrio prekasno!”
Tijekom pregledavanja registra čudesnih ozdravljenja na Lourdskom medicinskom nadleštvu , Carrel je primijetio imena liječnika-mnogi od njih su njegovi prijatelji i kolege-koji su strahovali priznati da su bili u Lurdu. Bojali su se da će biti ismijati kao zaostale budale. Popularni tisak dana promovira stav da su događaji u Lurdu velika prijevara počinjena javnosti od strane svećenstva. Uključujući se u priču o Lurdu, Carrel je također preuzeo rizik očekivanog nailaska na prepreke na svojoj znanstvenoj karijeri. Ali liječnik nije bio obeshrabren. Neka bude što bude, on je bio odlučan svjedočiti za istinu koju je otkrio. S punim uvjerenjem, dr. Carrel potpisao je medicinsko izvješće s pojedinostima trenutnog i potpunog izlječenja umiruće 21-godišnje Marie Bailly. Na povratku kući, objavio je članke o toj temi u lokalnim novinama. Odmah nakon te objave, nevjernički političari i grupa sveučilišnih profesora su ga napali u novinama. Dr. Carrelov nadređeni ga je obavijestio da nakon njegove publikacije o čudu neće biti mjesta za njega na sveučilištu, osim ako porekne sve što je napisano o Lurdu. No, dr. Carrel je odbio popustiti. On bi prije žrtvovao svoju znanstvenu karijeru nego podnosio takve ucjene i odrekao se istine.
(nastavlja se)
Izvor: The treasure of faith, časopis “Love one another”
(Prijevod: Mia R.)
vidi također 1. dio o Ozdravljenju koje je bilo uzrok obraćenja: A. Carrel otišao u Lurd kao nevjernik, a onda…