Odžak – zaboravljeni “Blajburg”
Umrli nisu umrli kad su ubijeni, nego su umrli ako su zaboravljeni – tako, odmah na početku, u uvodu knjižice o Bitci za Odžak piše župnik vlč. Pavao Brajinović, župnik Posavske Mahale, (Vlaške Male) gdje je i postavljen spomen park poginulima u toj, posljednjoj bitci Drugog svjetskog rata. Činjenica je to javnosti slabo poznata. U vrijeme kad je Berlin pao – Odžak još nije. Odžak je odolijevao 36 dana te pao 23 dana nakon pada Berlina i 17 dana nakon pada Zagreba.
Odžak se nalazi na samom sjeveru Bosne i Hercegovine, na granici s Hrvatskom i sa većinskim hrvatskim stanovništvom, njih oko 12 000.
Vi, znate, govori don Pave hodočasnicima iz Splita, kako ljudi čuvaju spomen na svoje poginule, pa kažu: ovdje ih je poginulo 10, ondje ih je poginulo 20… a ovdje… ovdje je ih je poginulo 3404.! (…)”
Don Pavao piše kako je poželio svoje zadnje svećeničke dane provesti u župni Vlaška mala ili kako su je kasnije prozvali Posavska Mahala, kako bi tamo molio za duše pokojnih, duše poginulih među kojima je bio i njegov otac.
Pave je, kao i drugi dječaci odonud, bio ratno siroče. Djeca su se nazivala po majkama, jer su im očevi mahom pobijeni. Želja don Pave se ostvarila. Biskup je dao dopuštenje, a onda se počeo raditi spomen park na poginule, sa svim imenima i prezimenima stradalih.
Mnoga prezimena su poznata i nama iz Dalmacije.
Oni koji su odgajani u Jugoslaviji poznato je kako se djeci pralo mozgove komunističkim lažima. Don Pave se prisjeća onih dana iz škole, kad pravu istinu nije znao, kako je bila neka proslava i kako su on i brat uzvikivali: „Živio Tito, živjela Partija!“
Uvečer je majka zaključala kuću i dobro ih istukla. Pola sata ih je tukla, a da nisu imali pojma zašto to radi. Na kraju ih je zagrlila i upitala: „Znate li zašto sam vas tukla?“ „Ne znamo!“ – odgovorila su djeca. „Oni su vam ubili oca, a vi njih slavite!“ – otkrila im je konačno majka. Pave je u vrijeme ubojstva svoga oca još bio u majčinoj utrobi, a kad je saznao istinu bilo mu je deset godina.
Majka je riskirala puno rekavši istinu, ali mislila je kako je vrijeme da saznaju.
Nije li to žalosno? Veličati one koji su toliko zla napravili!
Nije li žalosno da su toliki pobijeni braneći svoje, (ne želeći tuđe), a da se njihova žrtva tako lako zaboravlja?
Nedaleko od Posavske Mahale je i Burića štala, mjesto gdje su partizani na prevaru namamili 500 mještana, govoreći im da dođu, da predaju oružje jer je rat gotov, a onda su ih zatvorili unutra te ih tri dana držali gladne i žedne. Nakon toga su ih u tri navrata odvodili, ubijali i bacali u jame. (VIDEO: yt – vjerni Bogu)
Masovne grobnice branitelja su krv koja iz zemlje viče da se istina ne zaboravi – tko su krvnici, a tko žrtve i za što su se borili.
Molimo za duše stradalih da dođu k Bogu, u Nebesku Domovinu prema kojoj svi idemo.
Nebeska Domovina je naše zadnje odredište, a na nama je da na putu do tamo ostanemo zahvalni za život koji imamo i kojeg još možemo upotrijebiti na dobro svog naroda i na slavu Božju, vjerni svom Bogu.
Knjigu možete pročitati ovdje: POSAVSKA MAHALA
M.G.
