Molitva farizeja i carinika, propovijed – don Josip Mužić
30.-a nedjelja kroz godinu, propovijed, Zrin – 23.10.2022.
Vidimo u prispodobi o cariniku i farizeju kako je lako zastraniti i u dobru i u zlu. … Kad se dođe do zastranjenja u dobru to se teže prepoznaje.
Farizej čini pokoru, odvaja milostinju za potrebne, uzor je. Ljudi zakazuju u molitvi, zakazuju u pokori, u dobrim djelima prema bližnjima. I to je dobro koje mu treba priznat. Ne popušta. No, srce mu je zastranilo. On se na temelju toga uzoholio. Kao što se čovjek može uzoholit jer ima novca, jer ima moć, jer je slavan, jer je lijepa,… Čovjek se uznese tako i u dobru i zato je oholost najveći od grijeha i najteže ga je svladat.
Postoji ona izreka da „oholost umire nakon što je čovjek pokopan“. No pitanje je li umire i tada, jer čovjek ostavlja iza sebe nadgrobne spomenike, titule, spomenike…
S druge strane imamo carinika koji je svjestan svoje grešnosti radi za okupatora… ubire veće carine nego treba, opet radi protiv naroda. On je svjestan svoga grijeha i kaje se. I zato Gospodin vidi raskajano srce i oprašta mu. Problem je da je grijeh toliko zastupljen, toliko je kolektivnih zabluda da se ne prepoznaje što je grijeh. Grijeh se uznosi i reklamira kao dobro. Kakva se sve promidžba radi s grijehom protiv naravi, sodomita, koji u nebo vapije u nebo, časti se kao „in“, kao dobro, poželjno, nešto što treba poučavati djecu u školama. Došli smo do toga da je čovjeku teško priznati se grešnikom. Trebamo moliti milost da nam Bog da ispravnu savjest da reagira svaki put kad se padne, da se možemo odmah pokajati.
Kod ovog carinika fali onaj nastavak kojeg imamo kod Zakeja (davanje zadovoljštine). Tamo vidimo je da ljudi prigovaraju zašto ide kod njega. On je rekao da daje polovinu potrebnima, ali daje četverostruko onomu koga ga je oštetio, ako ga je oštetio. A kod ovoga farizeja fali zadovoljština…
Više na: VJERNI BOGU
