Dopustiti Bogu da bude Bog i Božiću da bude – Božić (prijedlog obiteljima: ugasiti medije)

Možda bi dobar početak plivanja protiv struje moglo biti upravo proslava Božića. Predlažem dakle da vjerničke obitelji na taj dan isključe televizori sve druge medije te da se posvete Božićnoj misi, božićnom stolu, molitvi, pjesmama i radosnu uzajamnu druženju. Osim toga poželjno je povlačenje u tišinu, promatranje jaslica, u molitvi da nam Bog udijeli milost dubokoga doživljavanja otjastva utjelovljenja. Prestanimo pokušavati preko svjetovnoga doći do transcendentalnoga jer to nije moguće. Treba se otvoriti Bogu da nas on ispuni svojim darovima.

…

GK: Reklo bi se da u Vašim riječima nema baš puno božićnoga – kad ne bi bilo spomenutih pastira u Lukinu evanđelju, pa i mudraca prema Mateju, ukratko onih koji su ga prepoznali kao Spasitelja. Nigdje se među onima koji su se došli pokloniti ne spominju, primjerice, pismoznanci.

Don JM: Uvijek postoji opasnost da čovjeka ponese pouzdanje u vlastite snage te da misli da svojim razumom može kontrolirati i otajstvo Božje. To je nešto što lako prijeđe u oholost. Bog nam se kroz povijest često očituje i preko događaja koje znanost ne može objasniti. Ta Isus je za vrijeme cijeloga svoga javnoga djelovanja činio čuda. Očito ih je običan puk lakše i prirodnije prihvaćao nego pismoznanci. A i današnji teolozi, ljudi koji dobro poznaju vjeru, s mnogo više rezerve pristupaju tomu nego običan narod. Mislim da je jedino temeljno stajalište otvoren odnos prema Bogu: dopustiti Bogu da bude Bog, a ne ga željeti kontrolirati. Upravo je to stajalište bilo prisutno kod pastira, i zato su od betlehemskih jasala otišli kao vjernici.

Ne zaboravimo da je Božić čudo nad čudima, veće od ljudskoga razuma i moći. Ni jedna filozofija i nijedna religija nije došla do toga da bi se Stvoritelj, Jaki i Besmrtni, rodio kao nemoćno dijete, bio dostupan našim osjetilima, na neki način ovisio o našoj ljudskoj dobroti ili zloći, podijelio s nama ljudima sve, do samoga iskustva smrti. Jasno, ta istina posve mijenja ljudski pogled na ovaj svijet, koji više nije mjesto napuštenosti i pukoga preživljavanja najjačih i najbeskrupuloznijih, nego mjesto neopozivoga Božjega blagoslova.

Zato je upravo stajalište mudraca postalo paradigmom ispravnoga stajališta ljudskoga razuma prema svjetlu vjere. Razum ne može istisnuti vjeru jer onda klizimo u opasnost pukoga racionalizma, koji više nije kadar vidjeti blagoslov u svijetu. To nam se danas na žalost događa, a dobar dio dogovornosti za to snosimo i mi kršćani. Mi i teolozi često se povlačimo tako što otajstvo, ono što po sebi razumu nije dostupno, što sekulariziranome svijetu nije razumljivo, ostavljamo po strani i tražimo točke susreta i dijaloga. I dobro je što tražimo susret i dijalog, ali nije dobro ako se malo-pomalo sami odričemo nadnaravnoga. Što ćemo tada ponuditi svijetu? Ne možemo se na svjetovnom području natjecati sa svjetovnim ponudama. Oni koji su „od svijeta“ u tome su puno bolji, a mi ne samo da postajemo sve beznačajniji, nego izdajemo svoj vlastiti identitet, postajemo „bljutavi“, a zakazujemo u onome u čemu ljudi od nas s pravom najviše očekuju: da im donesemo Boga.

Vjera u utjelovljenje zahvaća sve čovjekovo

GK: Razmišljanja o božićnom čudu na Okitu odvela su vas do razmišljanja o cjelovitosti katoličke vjere i potrebi njezina čuvanja. Kako to?

Don JM: Utjelovljenje Sina Božjega i njegovo uskrsnuće, na temelju kojeg vjerujemo i u uskrsnuće tijela, jednom riječju otajstvo našega spasenja koje je s toliko ljudske topline započelo s Isusovim rođenjem, zahvaća čitava čovjeka u svim njegovim dimenzijama: osobnoj, egzistencijalnoj, obiteljskoj, društvenoj… Vjera se utjelovljuje, stvara kulturu, identitete, na što upućuju baš posebno naši božićni običaji, pjesme. Zato naša vjera već na ovom svijetu najvešta otkupljenje svim tim dimenzijama. Odatle dolaze, i uvijek su dolazila, nekada u vidu različitih hereza, nerazumjevanja, pa i neprijateljstva prema kršćanskoj vjeri ili prema nekom u dijelu njezina naučavanja. Posebno danas kad pozitivistički nihilizam, vrijednosti relativizam i krivo shvaćena sloboda sve više poprimaju totalitarna obilježja.

GK: napomenuli ste da su i kršćani dijelom odgovorni za proces sekularizacije. Jesu li, prema Vašem mišljenju, vjernici danas dovoljno svjesni ljepote katoličke vjere koja se tako veličanstveno jednostavan i čovjeku blizak način očituje upravo u slavljenu Božića? I jesu li svjesni kakvoga životnoga uporišta lišavaju svoju djecu ako im ne predaju vjeru: što će ostati kad se sve drugo izjalovilo?!

Don JM: Primjer dopuštanja da nm se krade Božić već sam spomenuo. Rekao bih da se općenito gledano, većina vjernika boji plivati protiv struje i biti drugačiji te tako dopuštaju da blijede neki aspekti vjre, a budući da je ona bitno utjeloviteljska te je cjelovitost njeno bitno obilježje, onda polako blijedi i vjera sama. U tom se kontekstu mnogi roditelji zapravo svojevoljno odriču svoga roditeljskog autoriteta. Neki ponavljaju krilaticu da će pustiti svojoj djeci slobodu da kasnije sami odluče hoće li vjerovati ili ne, odnosno hoće li prakticirati vjeru ili ne. Zanimljivo, ne će tatakvoj stihiji prepustiti školu, druga potrebna znanja i vještine. Zašto se događa da naši mladi otpadaju od vjere? Konformizam nas priječi da se suočimo s istinom i da preuzmemo svoje odgovornosti. Treba nam zdrav radikalizam svećenika i vjernika u djelima i riječima da bi se dogodio preporod.

Možda bi dobar početak plivanja protiv struje mogl biti upravo proslava Božića. Predlažem dakle da vjerničke obitelji na taj dan isključe televizori sve druge medije te da se posvete Božićnoj misi, božićnom stolu, molitvi, pjesmama i radosnu uzajamnu druženju. Osim toga poželjno je povlačenje u tišinu, promatranje jaslica, u molitvi da nam Bog udijeli milost dubokoga doživljavanja otjastva utjelovljenja. Prestanimo pokušavati preko svjetovnoga doći do transcendentalnoga jer to nije moguće. Treba se otvoriti Bogu da nas on ispuni svojim darovima.

Izvor: Glas Koncila, 2. dio