„Vuk je pitoma životinja. Primite ga gostoljubivo. Neće nikom naškodit.“ (Vjerujete li?)

Ako znamo što je vuk nećemo baš povjerovat. No od nas se često očekuje da se ponašamo kao da je sve u redu i kad vidimo da nije. Tako po pitanju iskrivljavanja nauka Crkve, a tako i po pitanju islama. Spomenimo slučaj Asie Bibi koji dobro pokazuje što je islam, koji se polako ali sve više širi i Europom.

U Pakistanskom selu gdje su većina stanovnika bili muslimani, a samo tri obitelji kršćanske živjela je i kršćanka Asia Bibi. Kao i mnogi iz tog sela i Asia je radila na polju jednog bogataša koji je bio musliman. Žene muslimanke su češće vršile pritisak na Asiu da se odrekne kršćanstva i da prijeđe na islam. Jednog dana započela je veća rasprava o vjeri. Asia im je rekla da je Isus pravi prorok, da je umro za grijehe ljudi, a Muhamed nije. Isus je živ, a Muhamed mrtav! – rekla je. Isus je za nas umro, a što je Muhamed učinio za vas? Žene su tada počele tući Asiu i optužile je za bogohuljenje.

Tamošnji sud ju je 2010. godine osudio na – smrt zbog bogohuljenja.

Kršćani su pozivali na puštanje Asie na slobodu, no ekstremisti u Pakistanu i dalje zahtjevaju smrtnu kaznu.

U svibnju ove godine, 2019, Asia Bibi dobiva dopuštenje da napusti Pakistan. Provela je u zatvoru više od osam godina.

Sada se nalazi u Kanadi, s mužem i dvije kćeri. No, ne živi ona sigurno ni sada. Kako možemo pročitati u nekim izvorima (kao Crux) javljaju se internetske prijetnje islamskih ekstremista koji se hvale da su stigli u Kanadu ubiti Asiu Bibi. Osim njoj prijetnje primaju i drugi kršćani i crkve u Pakistanu.

Pastiri Crkve su prvi pozvani da brane svoje stado od vukova. Pa i kad pastiri kažu „Nije to naša stvar, to je unutarnje pitanje Pakistana“ – svatko od nas mora biti svjestan situacije u kojoj se nalazimo. Ne možemo se pretvarati da je sve u redu kad nije. Jedno je pružiti gostoprimstvo osobi u nevolji, a sasvim drugo primati one koji nemaju namjeru poštovati tvoju vjeru. Duša islama je osvajačka. To znamo i iz brojnih povijesnih osvajanja. Je li se što u međuvremenu promijenilo u duši islama? A ako bi netko rekao da su i kršćani poslani propovijedati u cijeli svijet i da tako i oni imaju tendenciju osvajanja – zar ih nje njihov Učitelj koji je bio sama Dobrota, ikada učio da osvajaju nasiljem? Nikada. Ako i ima onih među kršćanima koji su raspoloženi nasilnički – to nije duša kršćanstva. To nema veze s kršćanstvom. To nije duša naših svetaca niti primjer Onog koji je umro na križu za naš spas. Ali da, nasilje ima veze sa islamom, i te kako ima. I ne samo malih skupina muslimana. Zar njihov vođa nije osvajao nasiljem? Zar nije prisiljavao ljude mačem da se odreknu svoje vjere i prijeđu na islam?

Mi smo za poštivanje. Za međusobno poštivanje. Papa Ivan Pavao II je pozivao na poštivanje. Međusobno poštivanje (ne smo jednostrano!).

A spomenimo se i da je papa Ivan Pavao II imao dubok mistični život te viđenja od kojih je možda i dobro spomenuti ono vezano za – islamizam: „Vidio sam Crkvu koju muči smrtonosna kuga… islamizam… vidio sam horde koje dolaze…“