Kao Stepinčeva Crkva moramo se kloniti kompromisa (don Josip Mužić)

by M.G. · Prosinac 29, 2018

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici.

…

*Molimo da nam predstavite svoj znanstveni i pastoralni rad.

don jozo hs Redoviti sam profesor na KBF-u u Splitu gdje sam voditelj poslijediplomskog studija Povijest teologije i kršćanskih institucija, mjesečno držim emisiju Sjaj istine na Radio Mariji. Pastoralno djelujem kao upravitelj akademske crkve svetog Filipa Nerija gdje imam dnevnu sv. Misu, osim nedjeljom. Radim uglavnom s mladima, mladim obiteljima i osobama s invaliditeetom. Držim duhovne vježbe nekoliko puta godišnje u domovini i u inozemstvu.

*Vaša najnovija knjiga je „Božićno čudo na Okitu“. Kako ste došli na ideju za istraživanje tog fenomena te kako je čitateljska publika na nju reagirala.

Proučavao sam marijansku pobožnost nakon Drugog svjetskog rata te naišao na podatak o čudu na Okitu. Počeo sam dalje istraživati i unatoč malom broju objavljenih dokumenata zahvaljujući zapisima pokojnog Josipa Šprljana i pomoći vodičkih entuzijasta posebno Dinka Križana Vučka, Josipa Jole Mateše i Tonča Juričeva Grgina prikupio sam dovoljno građe za knjigu. Koliko je knjiga prihvaćena najbolje govori podatak da iako je izišla polovinom srpnja ove godine i nije dana knjižarama, ipak se u svega nekoliko mjeseci, uglavnom na tri predstavljanja, gotovo u cijelosti prodala naklada, velika za naše prilike, od tisuću primjeraka. Izgleda da je dobro prihvaćena i da pomaže ljudima. Jedna čitateljica mi je tako napisala: „Guštala sam čitajući je – uživala u svakoj misli, riječi, izričaju, veličini značaja okitskog čuda – radovala se svakom sljedećem retku, koje otkriva nova velika spoznanja!“

*Zašto, prema Vašem mišljenju, ljudi danas ne vjeruju u čuda, premda njima svaki dan svjedoče?

Rekao bih da mnogi više ne vjeruju u čuda, a ne svi. Iamo još dovoljan broj onih koji vjeruju i koji mogu biti dobar kvasac. One koji ne vjeruju možemo podijeliti na dvije skupine: bezbožce koji vjeruju samo u materiju, a sve nadnaravno odbacuju i one koji su još formalno vjernici ali su se toliko suobličili sa svijetom da su razvodnili i uvelike izgubili svoju vjeru. Zajedničko i jednima i drugima jest da su, uglavnom nesvjesno, Boga zamijenili idolima u ljudskom obličju od raznih „zvijezda“ zabavne industrije do onih političkog i gospodarskog života. Zato je pitanje čuda najčešće ispit za vjeru. No treba također reći da što je veći proces sekularizacije to tim više raste glad za duhovnim i nadnaravnim. U tome mnogu budu prevareni surogatima koji se znaju dobro reklamirati ali oni koji ustrajno i temeljito traže dolaze do pravih čuda i preko njih otkrivaju i jedinog istinskog Spasitelja Isusa Krista. Na nama katolicima je da duhovnu baštinu nadnaravnih zahvata i znakova kojima je protkana hrvatska povijest čuvamo i ponosno dijelimo sa svim istinskim bogotražiteljima.

*Kako doskočiti današnjoj relativizaciji i konformizaciji društva, progašavanju legitimnim i ispravnim gotovo svega, sve pod krinkom zaštite čovjekove dobrobiti?

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici. Blaženi Alojzije se, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, držeći evanđelja javno usprotivio nacizmu i fašizmu a jednako i komunizmu. Kardinal je bio i te kako svjestan potrebe da se katolici ne boje zato je poručio hrvatskim vojnicima 1944.: „Onaj, koji je prošao jedan rat, znade vrlo dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i časnika ne dobiva ni jedna bitka. To je naša narodna poslovica sažela u riječi: „Boj ne bije oružje, već boj bije srce junaka!“ Drugačije, vojnici, ne ide ni u duhovnom ratu, koji je mnogo teži i mnogo mučniji nego ikoji drugi rat.“ Na takav odnos je stalno poticao svećenike prema komunističkim vlastodršcima pa tako Vraneković piše u svom Dnevniku: „Ja stalno ponavljam – veli Eminencija – da se njih ne treba bojati. Odlučno im se suprostaviti, kad se radi o obrani osnovnih prava. Oni u duši više respektiraju i prije će pustiti na miru one koji su odlučni, negoli puzavce i kukavice. Čemu se mi od njih imamo nadati i što nam uopće oni mogu dati, kad njihov cilj jest i ostaje: „Istrebljenje Imena Božjega sa zemlje“. I sam je prednjačio primjerom na razne načine. Koncem 1959. Stepinac je izjavio: „Što ću se obazirati na ove ili ih se još i bojati! Pregazili bi nas, da smo se u početku dali zastrašiti! Neka mi i ulove pismo! Ne pišem ništa protiv države, kako sam i naglasio u onom pismu od 5.XII. o.g., ali bome ne ću štedjeti ideologiju bezbožne Partije, ni laskati njezinim trabantima! Važno je da se ljudi ne daju zastrašiti. Kad nekog prestraše, on je gotov. Takav ne može više odolijevati najrazličitijim navalama i pomalo će u svemu popustiti. To ovi krvnici dobro znaju, pa kad vide da nisu mogli osvojiti simpatije naroda, onda su se dali na osnovnu svoju borbu: laž i teror! I ja da onda šutim! A to ne ću. Pastir ne smije šutjeti, dok vukovi navaljuju.“

Nemojmo se zavaravati, situacija danas, iako više nismo u komunizmu, nije puno drugačija – u takozvanoj demokraciji katolici su i dalje progonjena većina. Razlika je samo što se bezbošci nazivaju drugim imenima, koriste suptilnijim metodama i u svojoj drskosti idu dotle da se prikazuju pravim vjernicima želeći i druge zavesti. Ivan Pavao II je djelovao odlučno i odvažno i pokazao je da je Stepinac bio u pravu. Na samu početku papinstva riječima: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“, pozvao je sve vjernike da ga u tome slijede, i to se dogodilo. Njegov nasljednik Benedikt XVI. 2011. ovako komentira taj poziv: „Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on sam je prvi učinio: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, preokrećući snagom diva – snagom koja mu je dolazila od Boga – trend koji je mogao izgledati nepovratnim.“

*Stječe se dojam da katolici sve više gube iz vida krjepost jakosti ili je drže zastarjelom?

Naši su predci u borbama s dušmanima nosili sliku Gospe na svojim barjacima i u presudnim trenucima uz njenu pomoć pobjeđivali. Iz uzmicanja, povlačenja i defenzive moramo mobilizirati snage, zbiti redove i prijeći u ofenzivu. Zato je važno da svatko raščisti sa sobom i pregori se jer nas Isus uči da umremo sebi ako želimo biti Njegovi (Mt 16,24-25). Nije važno dugo živjeti nego se časno boriti, pa ako pritom i poginemo nismo izgubili dušu i dobili smo život vječni u raju.

U knjizi ‘Ustanite hajdemo’ sveti Ivan Pavao II piše: „Zaista, nije dopušteno okrenuti leđa istini, prestati propovijedati istinu, sakrivati je, čak ni kada je istina teška i njezino se očitovanje veže uz veliku bol. „Upoznat ćete istinu i istina će vas oslooditi” (Iv 8,32). To je, eto, naša zadaća i, istodobno naš oslonac! U tome ne može biti kompromisa niti oportunističkoga pribjegavanja ljudskoj diplomaciji. Istinu valja svjedočiti, čak i po cijenu progonstva, pa i prolijevanja krvi, kako je to učinio sam Krist i kako je nekoć učinio moj sveti predhodnik u Krakowu, biskup Stanisav iz Szczepanowa.“ U tom smislu navodi da su ga se posebno dojmili pozivi kardinala Wyszynskoga na apostolsku hrabrost koja omogućuje svjedočanstvo istine po uzoru na Krista. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio. „U našem radu ne slijedimo sam načelo ‘fortiter sustinere’ (hrabro podnositi); bilo bi premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: ‘fortiter aggredi‘ (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo sa podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva ‘patnika’“.
Hrabrost ne smije biti iznimka nego pravilo jer se bez ove krjeposti kršćanin ne može spasiti. Kad Gospodin u Otkrivenju nabraja osam kategorija onih koji će završiti u paklu, na prvom mjestu spominje kukavice, a odmah iza njih nevjernike: „’Kukavicama pak, nevjernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.“ (Otk 21,89. Jasno, nitko nije rođen jak, ali svatko to može postati ako traži tu milost od Boga i uz njenu pomoć pobjeđuje strah, slabost i malodušnost.