Apostoli Zloga na Olimpijskim igrama u Parizu 2024.
I vjernici i nevjernici vide kako se velike sportske manifestacije koriste za promociju protukršćanske i protuprirodne LGBTQ ideologije. Otvaranje Olimpijskih igara 2024. u Parizu ne samo da je promocija ili parada sodomske ideologije nego kao da dosiže vrhunac bogohuljenja, ovaj put izrugujući ono što je nama najsvetije – Presveti sakrament. Isusa! Isusa prisutnog u sakramentu Euharistije, ustanovljenog na Posljednjoj večeri, dan prije nego će podnijeti svoju muku.
Dobro mi znamo zašto neće izrugivati religiju koja je ilegalnom migracijom napučila Francusku. Svako malo gori neka crkva u toj nekad lijepoj katoličkoj zemlji, koja je Crkvi dala mnoge svece. Kršćanstvo nije nikad prestalo biti progonjeno, ali očito dolazi vrijeme kad se to čini sve otvorenije i sve vatrenije. Valjda nikad u povijesti sportska pozornica za velike i male nije bila toliko otvoreno grešna. Što su to smislili apostoli Zloga? Dugačak stol, punašnu nečednu ženu u sredini i okolo likovi koji predstavljaju neke nove apostole u LGBTQ izdanju.
A čiji su to apostoli, ako ne apostoli Zloga!? Svatko normalan vidi da se radi o vrijeđanju Isusa, o vrijeđanju kršćanstva i kršćana.
To zlo mora biti osuđeno, ne samo od strane laika, koji danas neumorno pišu da je ovo zlo, odvratno i pretjerano, nego i od strane vrha Crkve. Zar ne? Ako Isusovi apostoli ušute tj. današnji biskupi – kamenje će vikati (usp. Luka 19,42)
Pariška Sodoma pokazuje nam kako je nisko palo kršćanstvo u Europi. A tomu smo zasigurno i sami mi katolici doprinijeli svojim nemarom prema Isusu u Presvetom sakramentu. Kažemo da je On tu, da je živ, a kako se ponašamo u crkvi?
Tko bi nam povjerovao kad kažemo da vjerujemo kako je Isus stvarno prisutan u Presvetom sakramentu, a naša djela govore suprotno. Ako se npr. ne poklonimo na ulazu u crkvu, ne razmišljamo koga u Pričesti primamo već gledamo okolo, ako je žvaka u ustima, noga preko noge, mobitel u ruci itd… ko da smo došli na koncert. A da ne govorimo što se sve događa u „naprednim“ crkvama s dopuštenjem onih od kojih očekujemo da nam budu uzor.
Ovom žalosnom padu kršćanstva sigurno su doprinijeli i pastiri koji više se ne usuđuju otvoreno progovarati protiv zala našeg vremena. Čast iznimkama (a ovdje mislim na kardinala Mullera, biskupa Stricklanda i njima slične), ali većina kao da ne mari više za Isusa ni istinu, boje se uklanjanja iz svoje udobnosti, dok su kršćani izgubili kompas i više ne znaju kuda ih ti pastiri uopće vode. Kako bi dobro bilo da biskupi i župnici sada učine nešto konkretno. Ne da pošalju nekakve “misionare milosrđa” koji će kao na splitskoj Ultri, sad misionariti u Parizu i dijeliti vodu na ulicama, onima koji i ne žeđaju za H20, već za Bogom Živim, a kojeg se tamo izruguje. nego da jasno i glasno osude ova bogohuljenja, ako nikako drugačije onda tako da povedu svoje vjernike u crkvu, na klanjanje Isusu, upravo s nakanom da to učine kao naknadu za uvrede koje se nanose Isusu prisutnom u Presvetom sakramentu.
Što se događa s Francuskom? Što se događa s Europom – pitaju se mnogi. Da, to je dobro pitanje. A što se događa s pastirima? I to je važno pitanje. I važno je da za njih molimo, jer ako su ikad postojala teška vremena za pastire, onda su to ovo naša luda vremena.
Vidiš li Franjo, moja Crkva se ruši! – progovorio je Isus svetom Franji s križa u one njegove dane.
Crkva se ruši i danas, a gdje je danas Franjo?!
M.G.