VOJEVANJE S GOSPOM
Kardinal STEPINAC s pravom zaključuje: Provala Turaka i ogromna njihova nadmoć bila je po sebi sasvim dovoljna da nas potpuno istrijebi s lica zemlje, a ipak vidimo tu 300.-o godišnji otpor kakvih jedva imamo primjera u svijetu. Tko će pak reći da je to samo naše djelo. … ”
…
Bizantski car Heraklije kooji je pozvao Hrvate 626-e godine da ratuju na njegovoj strani redovito se borio u svojim vojnim pohodima pod Gospinom ikonom i možemo reć da e to ostavilo traga i kod nas, da smo to na neki način naslijedili.
Vojujuća Crkva tijekom cijele patničke hrvatske povijesti, a u novije vrijeme za vladavine komunizma bila je iskustvena stvarnost i njoj je Marija bila predvodnicom, tako da možemo reć da je ona bila naša predvodnica u ovom zemaljskom boju koji je neizbježan za nas kao vojujuću Crkvu.
Samo opstojnost hrvatskog naroda, poglavito pod osmanlijskim jarmom bila bi nezamisliva bez Gospe. Stari Hrvati, kako piše povijesničar Smičiklas, idući u boj protiv Turaka običavali su nositi zastavu na kojoj je bila slika Blažene Djevice Marije s Isusom u naručju. U boju pak zazivali su u pomoć Isusa i Mariju.
Niko Luković piše: Peraški bi pomorci za vrijeme rata s turskim gusarima izvijesili sliku Gospe od Škrpjela na prednji jarbol lađe da ih ona štiti u borbi. Zato su plaćali visok danas u krvi i mučeništvu. Primjerice, u presudnoj bitci kod Lepanta 1571. Hrvati iz Boke bili su zaduženi za čuvanje barjaka svete Lige. Od njih dvanaest poginulo ih je osam, a ostala su četvorica ranjena.
Da je Gospa bila glavna uzdanica našeg naroda svijedoči primjer iz 1664.-e godine, kada su je uoči osmanlijskog napadi Kotorani jednoglasno u oba svoja vijeća izabrali za zaštitnicu grada. Ratovi s osmanlijama su, podsjeća Nikola Pavičić, su tužna i crna vremena, kad je naš narod bio ostavljen gotovo od cijeloga svijeta i izložen neposrednim nasrtajima neprijatelja evropske uljudbe . Tada su nam ostala svetišta Majke Božje kao jaka moralna snaga, da ustrajemo u vjeri i borbi do kraja.
Književnik Pavao Riter Vitezović bio je svjedok osmanlijskog pustošenja Hrvatske i u svom epskom spjevu Dva stoljeća uplakane Hrvatske objavljenu pred tri stoljeća piše: „To stradanje je vrijedno da ga zapamte i oplakuju ne samo njezini žitelji i susjedi nego čitav kršćanski svijet.“
Kardinal Stepinac s pravom zaključuje: Provala Turaka i ogromna njihova nadmoć bila je po sebi sasvim dovoljna da nas potpuno istrijebi s lica zemlje, a ipak vidimo tu 300.-o godišnji otpor kakvih jedva imamo primjera u svijetu. Tko će pak reći da je to samo naše djelo. Nije li tu u prvom redu pomoć i zagovor kod Boga one koju sveta Crkva nazivlje: „strašna kao uređeni bojni red“, u psalmu 6. Za tu bi se borbu moglo reći ono što danas pjevamo u pjesmi: „Hrvat za križ boj je bio sveti, vodio ga ljiljan, barjak tvoj.“
Za Matoša vjera i borba za Domovinu su neodvojive. On poručuje: „Mir vama Hrvati koji stradate, koji patite i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni njegovog žuljevitog, krvavog križa. Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera! A pošto je vjera i hrvatska sloboda vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apostola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, Majke Božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi.“
Krčki biskup Mahnić poručuje „Tko nije sin Marijin, neće biti ni vojnik Kristov“.
Marko Križevčanin bio je jedno i drugo, što je posvjedočio na koncu svojega života izgovarajući ime Marije i Isusa umirući kao mučenik.
Sveti Leopold Mandić kao 17.-o godišnjak piše svojemu zemljaku Andriji Korneru, 1883.-e godine: „No zbog velikog i svetog prijateljstva što vlada među nama ostavljam ti dvije uspomene. Prvo, gaji nježnu ljubav prema Prevetom Isusovu i Marijinu srcu i svom revnošću promiči njihovu slavu i čast. Drugo, koliko god možeš bori se protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja njegove Crkve.“
Znači, nije mu stavio na dušu samo da njeguje ljubav prema Presvetom srcu Isusa i Marije i da pronosi njihovu slavu, nego i da se bori protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja Crkve. Ova dimenzija borbe kao da nam danas bježi iz vida i kao da mi sebi utvaramo da će se stvari riješavat same po sebi, bez našeg aktivnog sudjelovanja, bez borbe. Tako stvari ne mogu ići naprijed.
I tako se ne može ni Kraljevstvo Božje širiti na zemlji. Dapače, u takvom stavu postoji opasnost da se mi sami pogubimo u vjeri i da otpadnemo od Krista.
Blaženi Stepinac u jeku rata odvažno razotkriva u jeku rata tadašnje glavne neprijatelje kršćanstva. Evo što on piše:
Izbrojiv sve teške događaje prošlosti možemo odmah nadovezati punu nade molbu za pomoć u budućnosti. Nova neman križu časnom prijeti. Silna Djevo na braniku stoj. Ta se neman krije pod raznim formama, no isti im je cilj, da u našem narodu zatru vjeru u živoga, osobnog Boga, i onemoguće svako djelovanje Kristove Crkve. Tu je prava neman slobodnog zidarstva koje perfidnim podzemnim radom uspijelo da nekoliko desetljeća truje hrvatski narodni život i da najveće prljavštine zaodjene velikom krepošću napretka i koje nakon što je tolike narode i države u Evropi i drugdje već gurnulo u bijedu i propast ne prestaje rovariti ni danas u našoj Domovini.
Tu je neman krvave kominterne koja nam hoće silom na mjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma a ruke krvave i zaprljane od krvi nevinih žrtava, muževa i žena, mladića i staraca. Kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod .. bezobzirnog novog birokratizma koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka, kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojeg raja pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da ne oda možda koliko se laži krije u sistemu koje nema veze s Bogom.“
Ovo je Stepinac govorio 1940.-e na zavjetnom hodočašću grada Zagreba u Mariji Bistrici.
