Kod prepiranja, govora i kamenovanja sv. Stjepana sudjelovao je i Pavao. Tu ga Sveto Pismo spominje prvi put i veli izrijekom da je odobravao smrt Stjepanovu i čuvao haljine onih koji su ga kamenovali. Rođen od židovskih roditelja, odgojen u židovskoj školi, bio je čvrsto uvjeren da je samo židovska vjera prava. I kako je uz to bio strastvene ćudi, dao se svim silama na to da iskorijeni kršćanstvo u progonu koji je sada nastao protiv kršćana. U to ime stupio je u službu Velikog vijeća koje mu je dalo u pomoć svoje sluge. I kako neprijatelj prolazeći zemljom hara polja, pali kuće i ubija ljude, upravo je tako i Pavao u svome bjesnilu pustošio Crkvu Kristovu. Provaljivao je silom u kršćanske kuće te dao muževe žene i mladiće vezati i tjerati na sud ili u zatvor. Obilazeći po zbornicama dao je kršćane bez milosrđa, preko svake mjere, tući i batinati, sileći ih tako da se odreknu Isusa ili dapače da ga hule i proklinju. Gdje nije pomogla batina i bič, grozio se smrtnom kaznom, pa je i na sudu glasao za mnoge da se smaknu. Tako se i na Pavu ispuniše riječi Isusove: “Doći će vrijeme kad će svaki koji vas ubije, misliti da Bogu služi.” nedjela što ih je počinio, ljuto su ga pekla u kasnijem životu. Premda je vjeru Isusovu proširio dalje nego itko drugi, ipak piše: “Ja sam najmanji među apostolima koji nisam dostojan nazivati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju”. Jedina mu je utjeha što je to činio ne znajući tko je Krist i ne vjerujući da je obećani Mesija. (…)
Pavlova zaslijepljenost nije se zadovoljila time što su kršćani bili protjerani iz Jeruzalema. Zalazio je u okolinu jeruzalemsku i u daljnje gradove da uguši tu, kako je mislio, krivu vjeru. Goreći od mržnje na kršćane i od želje da ih zatre, zatraži od istoga onog Velikog svećenika Kajfe, koji je Isusa osudio na smrt, punomoć da pođe u glavni grad Sirije Damask, gdje je bilo mnogo Židova. Tu će potražiti kršćane i ako nađe koga dovest će ga svezana u Jeruzalem, bio muško ili žensko. Dobivši zatraženu pomoć, krene Pavao s nekoliko naoružanih ljudi na put. Da prispije u Damask trebalo mu je prevaliti 213 kilometra, a to je još dalje nego cestom iz Zagreba u Rijeku. …
A što se događalo na putu u Damask, kako se Pavlu (tada poznatijem kao Savlu), ukazao uskrsli Isus i što mu je rekao čitamo u Djelima apostolskim u 9 poglavlju:
Savlov poziv
9
1 Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, 2 zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.
3 Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba.
4 Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” 5 On upita: “Tko si, Gospodine?”
A on će: “Ja sam Isus kojega ti progoniš! 6 Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.”
7 Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga.
8 Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. 9 Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio.
10 U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče Gospodin: “Ananija!”
On se odazva: “Evo me, Gospodine!”
11 A Gospodin će mu: “Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; 12 i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao.”
13 Ananija odgovori: “Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. 14 On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje.”
15 Gospodin mu odvrati: “Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. 16 Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.”
17 Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: “Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.”
18 I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se 19 i uzevši hrane, okrijepi se.
Savlovo propovijedanje u Damasku
Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku. 20 te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji. 21 Koji ga god slušahu, izvan sebe govorahu: “Nije li ovo onaj koji je u Jeruzalemu istrebljivao sve koji Ime ovo prizivlju, pa i ovamo zato došao da ih okovane odvede pred velike svećenike?” 22 Savao pak, sve silniji, zbunjivaše Židove koji prebivahu u Damasku dokazujući: “Ovo je Krist!”
23 Pošto je minulo podosta vremena, odluče Židovi pogubiti ga, 24 ali Savao dozna za njihov naum. Nadzirahu i vrata danju i noću da bi ga pogubili, 25 ali ga učenici noću uzeše i preko zidina oprezno spustiše u košari.
26 Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik.
27 Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo.
28 Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje. 29 Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga.
30 Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz.
31 Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.
Kod prepiranja, govora i kamenovanja sv. Stjepana sudjelovao je i Pavao. Tu ga Sveto Pismo spominje prvi put i veli izrijekom da je odobravao smrt Stjepanovu i čuvao haljine onih koji su ga kamenovali. Rođen od židovskih roditelja, odgojen u židovskoj školi, bio je čvrsto uvjeren da je samo židovska vjera prava. I kako je uz to bio strastvene ćudi, dao se svim silama na to da iskorijeni kršćanstvo u progonu koji je sada nastao protiv kršćana. U to ime stupio je u službu Velikog vijeća koje mu je dalo u pomoć svoje sluge. I kako neprijatelj prolazeći zemljom hara polja, pali kuće i ubija ljude, upravo je tako i Pavao u svome bjesnilu pustošio Crkvu Kristovu. Provaljivao je silom u kršćanske kuće te dao muževe žene i mladiće vezati i tjerati na sud ili u zatvor. Obilazeći po zbornicama dao je kršćane bez milosrđa, preko svake mjere, tući i batinati, sileći ih tako da se odreknu Isusa ili dapače da ga hule i proklinju. Gdje nije pomogla batina i bič, grozio se smrtnom kaznom, pa je i na sudu glasao za mnoge da se smaknu. Tako se i na Pavu ispuniše riječi Isusove: “Doći će vrijeme kad će svaki koji vas ubije, misliti da Bogu služi.” nedjela što ih je počinio, ljuto su ga pekla u kasnijem životu. Premda je vjeru Isusovu proširio dalje nego itko drugi, ipak piše: “Ja sam najmanji među apostolima koji nisam dostojan nazivati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju”. Jedina mu je utjeha što je to činio ne znajući tko je Krist i ne vjerujući da je obećani Mesija. (…)
