Sv. Ljudevit Grignon MONTFORT
Montfort je poznat osobito po knjižici: Rasprava o pravoj pobožnosti prema presvetoj Djevici Mariji. To je knjiga koja je bila veliko nadahnuće svetom papi Ivanu Pavlu II te ju je uvijek imao sa sobom. Otud je uzeo svoje papinsko geslo: Totus tuus – sav Tvoj. To su dvije riječi iz posvete Isusu po Mariji (skraćeni oblik): “Sav sam tvoj i sve moje pripada Tebi, moj ljubazni Isuse, po Mariji Tvojoj presvetoj Majci.”
Montfort je ostao poznat kao jedan od najvećih pučkih misionara. Obilazio je mnoga mjesta Francuske propovijedajući evanđelje. Radi navještaja evanđelja propješačio je 25 000 km. U njegovo vrijeme bilo je velikog siromaštva u Francuskoj, a i on sam je živio siromašno.
Ljudevitov život nas može potaknuti na veću ljubav prema Isusu, Mariji i Crkvi.
Ljudevit se rodio u malom francuskom mjestu Montfort, 31.1.1673. Sutradan se krstio. Otac Ivan mu bio je odvjetnik, no često su jedva spajali kraj s krajem. U ono vrijeme smrtnost djece bila je vrlo velika, a velika tuga zahvatila je i Ivanovu obitelj. Rodilo mu se osamnaestero djece, no preživjelo ih je samo osmero. Od njih osmero preživjelih bilo je čak pet duhovnih zvanja: trojica svećenika i dvije časne sestre.
U ono vrijeme širio se krivovjerni pokret Jansenizam kojeg je započeo krivovjerni biskup Jansen Kornelije. Jansenizam je naučavao predodređenje za spasenje, potrebu posebne Božje milosti za obdržavanje Božjih zapovijedi itd. pa se Ljudevit Montfort morao boriti s tim i sa drugim krivim učenjima.
U ono vrijeme bilo je često da se djecu davalo na odgoj drugoj obitelji. Tako su i Ljudevita roditelji dali prve dvije godine života jednoj dojilji na njihovu imanju u skromnom seoskom ambijentu. Prve riječi, molitve Ljudevit je učio u siromašnom okruženju, a siromaštvo je uvijek volio.
Obitelj je bila redovita na svetoj misi i njihova vjera je u obitelji življena. Poticani su na studij i imali su svoju knjižnicu.
Njegov brat svećenik prisjeća se Ljudevita kao djeteta koji je sa svojih 4-5 godina tješio svoju majku u poteškoćama i pričao joj o Bogu, te je tako davao naslutiti da bi jednog dana i on mogao svoj život posvetiti Bogu. I majka je učila Ljudevita kako je križ dio svakoga života i kako Bog koji šalje trpljenje daje i potrebnu snagu i ljubav.
Ljudevit je bio prvorođenac koji se brinuo o mlađoj braći i sestrama, pomagao im u odgoju i školi. Posebno mu je bilo važno da ih potiče na ljubav i molitvu.
Nakon osnovne škole koja je trajala samo pet godina Ljudevit je otišao na daljnje školovanje. On je bio dijete koje je naviklo na mir, tišinu, molitvu, povučen u sebe. Za njega je to bio veliki korak u životu. Bio je u formaciji kod isusovaca i oni su na njega imali veliki utjecaj.
Ljudevit se čuvao duha svijeta. Napustio je jednom ručak gdje je neki student u karnevalskom ozračju zabavljao prisutne. No, opet nastojao se ne izolirati.
Otac mu Ivan bio je često neraspoložen i impulzivan. Bio je osrednji kršćanin što je bio uzrok Ljudevitove muke. Nesporazumi između oca i sina događali su se stoga jer je njegov otac išao redovitim putem kršćanina koji je bio pritisnut svakodnevnim brigama, a Ljudevit je stremio prema kršćanskom savršenstvu i Bog mu je bio sve u životu. U ono vrijeme svećenički stalež je bio drugi po redu, a otac se nadao da će njegov sin ostvariti crkvenu karijeru. Ljudevitu pak nije bilo do karijere, već je uvijek bio ponizna i skroman, gajeći u srcu ljubav prema siromaštvu. Otac je htio da putuje na konju, što je bio i znak dobra statusa, no Ljudevit je odlučio putovati pješice. Novac koji je imao i zavežljaj hrane dao je prvom siromahu i oslonio se na Božju Providnost. Da je otac mogao vidjeti njegovo putovanje bio bi jako razočaran, jer su njegova očekivanja bila drugačija. Do sada je volio siromahe i pomagao im, a sada je postao jedan od njih.
U vrijeme Ljudevitova studija nastupila je i godina gladi kad su, kako je zapisano “ljudi jeli travu”, a najgore je bilo u glavnom gradu Parizu. Ljudevit je bio među onima koji su ostali bez novčane potpore. Prije mu je novac za studij slala jedna bogata gospođa, no novac više nije stizao, a on je bio jedan od najboljih, najvrjednijih studenata. Tada je trebalo prositi, no on se nije toga sramio. Prosio je za sebe i za druge. Sjemeništarci su bdjeli noću i uz pokojnike, pa tako i mladi Ljudevit iza kojeg je bilo puno neprospavanih noći. Posebno su ga se dojmila dva bdijenja, uz jednog plemića čije je tijelo užasno zaudaralo i uz tijelo neke proslavljene ljepotice koja je postala neprepoznatljivo ružna i na čiji sprovod nitko nije došao.
Jednom je Ljudevita zadesila nepoznata bolest. Bio je premješten u neku kuću gdje, u slučaju da je bolest zarazna, ne bi zarazio ostale. Izgledalo je svima kao da će umrijeti. Časne sestre su pripremile platno za ukop. No, on je dao naslutiti da ima dar vidjeti budućnost te im reče da neće umrijeti nego da će brzo ozdraviti, a tako je i bilo.
Prvo čudo koje se dogodilo po sv. Ljudevitu bilo je kad je nakon mise sreo slijepca i pitao ga želi li ozdraviti. Tada je stavio pljuvačku na njegove oči i slijepac je ozdravio.
Nastavak slijedi… (iz knjige Život sv. Ljudevita Montforskoga, p. Miljenko Sušac)