O neraspadnutom tijelu svetog starca Šimuna – kako je dospjelo u Zadar?

by M.G. · Listopad 14, 2018

Predaja o dolasku tijela svetog Šimuna u Zadar

Predaja govori kako je na jednom brodu koji je išao iz Svete zemlje ili Carigrada bilo tijelo svetog Šimuna i njegov vlasnik se teško razbolio. Kad je vidio da neće moći nastavit putovanje onda je dao skrovito zakopati tijelo svetog Šimuna u Zadru, na groblju i tu je ono bilo zakopano. On je kratko nakon toga umro, ali je povjerio redovnicima koji su ga njegovali, a to su bili pustinjaci, povjerio im je da je tu zakopano tijelo svetog Šimuna i da će ga oni naći i da ga iskopaju. Oni su to i učinili po noći. Međutim po noći je došla objava trojici rektora iz Zadra, a to su svjetovne vlasti toga vremena, da se tu nalazi tijelo velikoga sveca i oni su došli i našli redovnike kako iskapaju tijelo i onda su tijelo svečano pohranili u crkvi u Zadru.

Odakle je tijelo došlo tijelo svetog Šimuna u Zadar – dvije su verzije.

Pučka verzija kaže da je tijelo došlo izravno iz Svete zemlje i tu je doista originalno i bilo sahranjeno tijelo svetog Šimuna, a druga je verzija da je došlo iz Carigrada.

Sveti Šimun u Veneciji (zemni ostaci) i sveti Šimun u Zadru (neraspadnuto tijelo)

Naime, kad je bio Križarski rat u 13. st onda je Venecija došla u Carigrad i tamo je osvojila grad. Među njima su se našli neki koji su odlučili ukrasti tijelo svetog Šimuna, a koje je po predaji bilo sahranjeno u Carigradu u jednoj crkvi. To su morali činiti skrovito jer je to bilo strogo zabranjeno. To su učinili tako da je jednom pala ideja na pamet, a to je rekao svom prijatelju, oni su onda uključili i druge i sve skupa njih dvanaest se organiziralo da to naprave. Podijelili su se u dvije grupe, jedna od 5 druga od 7 da raznim putevima dođu do crkve. Međutim ova skupina od njih 7 se izgubila a ona skupina od 5 je došla i oni su to sami obavili. Dvojica su držali stražu, trojica su bili unutra . Nitko se nije usudio razbiti mramornu ploču ispod koje su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna i onda je jedan smogao snage, razbio je mramornu ploču, ispod toga se našla olovna škrinja a u njoj manja škrinja isto od metala u kojoj su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna. Oni su to onda u skrovitosti prenijeli na svoj brod, stavili u jednu drvenu škrinju i to je bilo popraćeno izvanrednim znakovima, svjetlom, mirisima i sl. Kad je narod u Carigradu vidio da im je tijelo ukradeno onda su protestirali kod Venecijanskog zapovijednika koji je izdao strogu zapovijed da se pronađe tko je to učinio međutim ovi su držali dogovor šutnje, nitko ništa nije odao, i na kraju kad je jedan od njih dobilo dozvolu da se može vratiti u Veneciju on je to iskoristio i prenio zemne ostatke svetog Šimuna u Veneciju, konkretno u mjesto Rialto. Oni su se bili dogovorili da će to predati svom župniku. Imamo svjedočanstva da se sve to tako događalo, župnik je, kad je primio zemne ostatke svetog Šimuna, obavijestio biskupa i svečano su njegovi ostaci prenešeni u crkvu. Znamo ime i župnika iz toga vremena i biskupa i kako se odvio obred. Znači od tada je u Veneciji sagrađena crkva posvećena svetom Šimunu gdje se čuvaju i njegovi zemni ostaci. I trg se zove Trg svetog Šimuna. (Zemni ostaci = jer tu nije tijelo, samo neki ostaci tijela). Tijelo u Zadru je cjelovito tijelo dok su ostaci u Veneciji samo – zemni ostaci. Ove relikvije koje su se pripisivale svetom Šimunu one su bile odijeljene. Već je jedna ruka bila otišla u Francusku, glava je bila pohranjena u Carigradu na drugom mjestu, ono što je ostalo od tijela nije potpuno tijelo. To se štuje u Veneciji. Svakako, neki su naši povijesničari pokušali zaključiti da su ti zemni ostaci iz Venecije došli u Zadar jer postoje neki dokumenti gdje Venecija daruje tijelo svetog Šimuna Zadru, ali su drugi povijesničari protumačili da to darovanje nije bilo stvarno darovanje tih relikvija nego da je to bilo pokazivanje vlasti Venecije koja je na taj način očitovala da ta vlast gospodari i na ovom vjerskom planu. Svakako, po predaji, tijelo svetog Šimuna je bilo sahranjeno na tri mjesta u Jeruzalemu. Tri mjesta su bila kao mjesta njegova posljednjeg počivališta. U jednom od tih mjesta je bio sahranjen i Jakov, „brat“ Gospodinov, i Zaharija, otac sv. Ivana Krstitelja. Jedno od tih mjesta gdje su po predaji njih trojica bila sahranjena je bilo preuzeto od Bizanta i prenijeli su te ostatke u Carigrad. Znači ova druga dva mjesta nisu dirali ostatke nego su mislili da se njegovo tijelo nalazi tu. Znači Zadarsko tijelo svetog Šimuna dolazi izravno iz Svete zemlje i dolazi od dva druga izvora. Sa sigurnošću ne možemo točno utvrditi koje je tijelo doista od svetog Šimuna. Znamo da jedno i drugo tijelo pripadaju svecima, da pripadaju otprilike tom vremenu Isusova života, da dolaze iz Svete zemlje, to je nedvojbeno, koji su stvarno ostaci od svetog starca Šimuna to sa sigurnošću ne znamo. Znači imamo vjerojatnost 50 % najmanje, da je u Zadru sveti Šimun bogonosac. Ono što ide u prilog tomu da se radi baš o svetom Šimunu u Zadru je i to da je pred nekoliko godina pravoslavna Crkva tražila da se jedan dio tijela da za njihovu crkvu koja je sagrađena na mjestu ukopa svetog Šimuna – da se da jedna relikvija tako da oni mogu u crkvi posvećenoj njemu častiti njegove zemne ostatke također, i to je uz dozvolu Vatikana to je zadarski biskup Puljić to i učinio, dakle, darovao im je dio tijela svetog Šimuna koji je onda preneseno u Jeruzalem. Tijelo svetog Šimuna je u Zadar došlo 75 godina nakon ostataka koji su prenešeni iz Carigrada u Veneciju . Uz njega se vezuju mnoga čuda.

Možemo reći čak da je pobožnost prema svetom Šimunu raširenija kod nas nego u Veneciji i to zato jer je sveti Šimun neprikosnoveni autoritet, dok Venecija ima druge svece i ostatke kao što su ostaci svetog Marka evanđelista koji je glavni zaštitnik Venecije. Budući da je tijelo svetog Šimuna očuvano jedan od hodočasnika je prije dva tri stoljeća zamjetio da se vidi još da je taj muškarac bio obrezan i po tome se vidi da je pripadao židovskom narodu, a s njim su povezana i razna čuda, ozdravljenja.

Oni koji su pokušali oskvrnuti njegovo tijelo bili su kažnjeni. Jedan njegov prst je uzela kraljica Elizabeta Kotromanić. Ona se nakog toga pokajala i dala sagraditi veliku škrinju koja je iz 14 og stoljeća i koja se smatra jednom od naših najvećih umjetnina u Hrvatskoj. Ona se na današnji dan otvara i onda se njegovo tijelo može vidjeti. Njegovo je tijelo cjelovito, osim što mu fali taj prst i taj dio tijela koji je darovan pravoslavcima i Jeruzalemu. Praktički je to kao jedna mumija, petrificirana. Pamuk koji se dobiva, a koji se može uzeti u crkvi, to je pamuk koji se prisloni uz tijelo relikvije, i onda na taj način postaje relikvija drugog reda i onda to vjernici koriste kao relikviju svetog Šime.

O škrinji u kojoj se čuva tijelo svetog Šimuna

Ono što je posebno zanimljivo jest škrinja u kojoj se čuva tijelo. Škrinja je podijeljena na ono što pokazuje iznutra i ono što pokazuje izvana. Iznutra imamo šest scena koja prikazuju čuda svetog Šime. Tri su na poklopcu – i pošto je otvorena škrinja vidjet će se ta tri i tri su s unutarnje strane koja nam vjerojatno neće biti vidljiva. Ove izvanjske scene su tri frontalno tri natrag i po jedna sa strane. Znači sve skupa osam prikaza. U ovom prvom frontalnom dijelu – centralni prikaz je prikazanje Isusa u hramu. Tu se vidi starac Šimun koji Isusa uzima u naručje. Kad su se pravile analize vidi se da je Isusovo lice u centru cijele kompozicije od tri scene na frontalnom dijelu škrinje. Imamo dva prikaza sa strane i jedan bočno koji objašnjavaju kako je tijelo svetog Šimuna dospjelo u Zadar. Na jednom prikazu se vidi lađa koja dolazi u Zadar i to je put kojim je tijelo došlo. Na drugome se vidi otkop tijela na groblju od redovnika. Vidi se ova tri predstavnika svjetovne vlasti i onda se vidi još jedna scena prebacivanja tijela u crkvu. Druga tri prizora su vezana uz sam Zadar gdje se dakle prikazuje kralja Ljudevita koji je bio sin od Kotromanićke, koji je vratio tijelo svetog Šimuna ponovo u Zadar. (Jer je on bio, kad je Zadar bio poražen, otet i prenešen u Veneciju neko vrijeme.)

Imamo prikaz gdje kraljica Elizabeta oskrvnjuje relikviju, to je na bočnoj strani, uzima, dakle, jedan prst. Na drugom mjestu je kraljica Elizabeta s kćerima, to je donatorska scena gdje ona svoju obitelj stavlja izravno pod zaštitu svetog Šime. U centru začelja imamo posvetni natpis kraljice Elizabete koji tumači da se u škrinji nalazi tijelo svetog Šimuna i na koncu imamo zadnju scenu koja prikazuje kraljicu Elizabetu uz odar oca koji je neko vrijeme bio pod utjecajem bogumila ali onda je poslije postao dobar katolik. Tri ove scene koje se vezuju uz kraljicu koja je naručitelj škrinje pokazuje da je ona ta koja je škrinju dala izraditi i zato su one stavljene u drugi plan, a u prvi plan su stavljeni prizori kako je tijelo svetog Šimuna došlo u Zadar.

Ono što je zanimljivo jest da je preko ove škrinje Zadar pokušao postići po uzoru na Veneciju, kako su oni razvili štovanje svetog Marka, pokušaju postići to da on postane jedna sila na istočnom dijelu Jadrana i pod zaštitom velikog sveca kao što je sveti Šimun. Zato ova škrinja služi kao jedna potvrda veličine sveca i veličine koju želi izgraditi Zadar u to vrijeme. Kad je nastala škrinja Zadar je doista bio na putu da postane jedna mala republika poput Dubrovnika i proširio se na okolna mjesta tako da je tada bio najjači u povijesti.

Krađe relikvija bila su “normalna stvar”

Zanimljivo je također spomenuti da je kod ratova tada, posebno između Venecije i Genove, i Venecije sa gradovima na našoj strani obale, da se bila proširila praksa da se jednostavno onom tko je poražen – ukradu relikvije svetaca. Tako su Venecijanci ne samo otuđili tijelo svetog Šime i odnijeli ga u Veneciju nego kad su poharali Trogir bili su uzeli njegove relikvije koje su Trogirani uz veliku muku jedva uspjeli dobiti natrag. Tako su bili poharali i Kotor i neke druge naše gradove u Istri. To su slično radili i ovi iz Genove. Tako da je to u ono vrijeme na neki način bilo normalno. To je u to vrijeme smatrano najvećom dragocijenošću, kao najveće blago, a ujedno je bio način i da se protivnika demoralizira i da ga se i na moralnom planu porazi. Tako da ćemo mi danas imat priliku vidjet njegovo tijelo jer je škrinja otvorena … Jedan naš povijesničar je uspio točno rekonstruirat scene na šrkinji zašto su bile scene postavljene baš tako, tri po tri, plus ove dvije scene.

Uz najbolju volju mi ne možemo biti sigurni da se tu doista radi o tijelu svetog Šimuna ali da se radi o svecu iz Isusova vremena to možemo biti sigurni jer potvrde koje smo imali preko čuda na to upućuju.

Pokušaj krađe tijela od strane talijana, u Drugom svj. ratu

Zadnje čudo koje se dogodilo u Drugom svjetskom ratu je bilo u vrijeme fašizma talijani su odlučili da će prenijet škrinju svetog Šime u Italiju, drugim riječima da će ukrasti njegovo tijelo i škrinju, i prenijeli su je bili na brod ali na brodu se dogodilo da brod nije mogao isploviti. Još i sada su živi neki očevici iz toga vremena koji svjedoče da je brod jednostavno stao u luci i nije mogao isploviti. Onda su se dosjetili da je to zbog škrinje. Pozvali su svećenike da mole da brod može isploviti i biskupa, međutim brod nije isplovio. Biskup se dosjetio da pozove jednog mladomisnika koji je molio nad škrinjom i škrinja se nakon toga mogla podići i shvatili su da je jedino što mogu jest da je mogu vratiti natrag u crkvu. I tako je škrinja bila vraćena i evo hvala Bogu stoji i štuje se u Zadru.

Mi Hrvati inače imamo tu jednu nezgodnu crtu da slabo cijenimo svoju duhovnu baštinu, inače što spada na naše bogatstvo, kulturno i povijesno. Tako je i sveti Šime u Zadru na neki način ostao u zapećku i oko njega se nije razvilo neko štovanje.

O štovanju svetog Jakova u Španjolskoj

Španjolci su vidimo oko svetog Jakova razvili štovanje i razvili su famozni „Put svetog Jakova“, a imaju puno manje dokaza da se tu doista radi o njegovu tijelu nego što imamo mi.

To je pitanje uvijek pitanje pobožnosti i štovanja naroda. Tako da je na nama da tu pobožnost širimo i preko nas će onda i drugi ljudi upoznavat i jasno bilo bi poželjno kada bi imali hodočasničke rute do svetog Šime i na taj način njegovali i širli tu baštinu.

Jasno da se i te stvari mogu iskriviti tako da u Španjolskoj put svetog Jakova je postao na neki način jedna moda i mnogi tim putem idu ne iz vjerskih pobuda nego više iz nekih drugih pobuda, duhovnih a koje mogu biti new age pobude, ili da borave u prirodi ili da pronađu sebe ili iz raznih drugih motiva. Znači da u jednom sekulaziranom društvu u kojem se nalazimo jasno da se izvorni vjerski sadržaj iskrivljuje i dobiva druga značenja. Čak u Santiagu gdje je tijelo svetog Jakova tamo ćete vidjeti gdje se prodaju vjerski suveniri da se prodaju uz vjerske suvenire vrlo ravnopravno prodaju i suveniri kao vještice na metlama i sl. To pokazuje da se stvari mijenjaju. To ne priječi da mi podržavamo to bogatstvo koje imamo tu. I doista mnogi se preko samog hodočašća svetom Jakovu učvršćuju u vjeri ili se čak vraćaju vjeri,

Poziv na življenu VJERU!

… a na nama je da se trudimo da se trudimo da to vjersko ostane uvijek prisutno i da se na taj način pomogne i mlađim naraštajima – da upoznaju vjeru i dođu do osobnog življenja vjere!

(Izvor: don Jozin govor na hodočašću u Zadar 8.10.2018.)