Susret za obitelji & O rastavi braka

Obitelj je temeljna stanica društva. Za obitelj se kaže i da je Crkva u malom. U obitelji se i Bog odlučio roditi. Obitelj je institucija koja se danas na razne načine napada i stoga ju je još više važno braniti od suvremenih izazova zla. Kršćani  su svjesni da to nije lagan zadatak. Često se nije  lako naći zajedno ni sa članovima obitelji, a ni zajedno –  s Bogom. Dok nije bilo raznih čuda tehnologije lakše je bilo  sastati se npr. na večernjoj krunici,  a sad je to daleko teže.

Vjerojatno bi mnoge obitelji s manjom djecom željele otići par dana negdje, u mir i tišinu, kako bi se u molitvi više posvetili Bogu, kako bi na miru slušali predavanja-kateheze, kako bi se ispovjedili, razgovarali sa svećenikom i kako bi se družili sa drugim kršćanskim obiteljima, ali za to nemaju prilike. Da bi se i takvo nešto omogućilo obiteljima 2004. godine don Josip Mužić je započeo susrete za obitelji. Tada je to bio susret u Vepricu, sa sedam obitelji. Od tada do danas broj članova na ovim susretima je znatno porastao. Ove godine (od 15.-18.og prosinca) na susretu je bilo 240 članova. Od toga 100 mladih. Svi su kroz to vrijeme bili smješteni u Međugorskom dvorcu kod Nancy.

Ondašnja djeca (iz 2004.) danas su odrasli ljudi. Među njima je i Marija Rosa Mužić koja je i napisala donje svjedočanstvo.

Susret obitelji je kao i uvijek bio ispunjen osjećajem pripadnosti i jedinstva u Bogu. Gdje god se okreneš vidiš prave heroje. Heroji – jer nose križeve s radošću koju samo Bog može dati. Na kraju kao što i sam don Jozo kaže oni “ti heroji su – svo potrebno svjedočanstvo. Samo njihovo držanje je vrijednije od bilo kakve kateheze”. Iako kateheze nisu bile suvišne, dapače – bile su podsjetnik onog za čim naša duša vapi.

Tema ovogodišnjeg susreta obitelji bila je rastava braka. Zvuči čudno da bi praktične, uzorne katoličke obitelji o tome trebale slušati, ali bilo bi oholo misliti da su imuniji od bilo koje druge obitelji, jer sotona uvijek vreba. “Mi smo ništa bez Boga” – govorila je sv. Katarina Sijenska, a podsjetila nas je na to i Nancy u svom svjedočanstvu. Dakle kateheze, ukratko rečeno, govorile su o ustrajnosti u bračnoj ljubavi što je stvar volje, a ne zaljubljenosti.

Uzet je za primjer jedan od učestalijih razloga rastave, a to je inkompatibilnost karaktera. Kad je don Jozo pitao  ima li netko tko smatra da su – kompatibilni – nitko se nije javio . Dakle, ispada da cijeli život moramo raditi na kompatibilnosti često ispravljajući mane – nešto što se ne kaže kad se traži rastava braka.

Ono što mi je nekako najviše ostalo u pamćenju je ono što je don Jozo rekao u nedjeljnoj propovjedi, a to je da smo mi kad smo se odlučili na brak s našim izabranikom nismo to učinili zbog nekih fizičkih atributa nego zbog toga što je naša duša prepoznala nešto u njegovoj i da u braku često se koncentriramo na one loše strane čovjeka čime vodimo brak u ponor umjesto da se prisjećamo onog što je lijepo. Dakle, treba bdijeti nad svojim srcem.

Bilo je samo dodatan blagoslov vidjeti ženu u svojim 50-tim i njenog 70-togodišnjeg muža koji su se neumorno tijekom ova četiri dana davali nama. Od nas nisu mogli dobiti ništa više nego “hvala” –  puno manje nego što mi, na žalost, očekujemo od onih koji nas okružuju. Njihova ljubav koju bezuvjetno daju rađa nezamislivim plodovima u životima sviju nas. Da nisu radosni i puni ljubavi mi se ne bi vraćali, bar ne u stalno rastećem broju. I sigurno ne bi nosili njihov primjer u našim srcima.

Kao zaključak svega, uz primjere spomenutih obitelji, misao koju nosim sa sobom je da svaka žrtva, a pogotovo za sakrament, urodjuje stostrukim plodom i ima vječnu vrijednost . Tako gledajući, suprotno od onog što nam sugerira svijet, a i nekad mi sami – ne isplati se rastavljati.