SVETA PRIČEST – Don Josip Mužić, duhovna obnova u Rakovici, 15.-17.2023.

Večerašnja tema je Sveta Pričest. Znamo da smo nedjeljom dužni ići na svetu Misu i kad nismo u teškom grijehu pozvani smo pristupiti Svetoj Pričesti. Ako smo u teškom grijehu treba iz toga izići na način da se ispovjedimo kod svećenika, a kod lakog grijeha dovoljno je ono pokajanje na početku Mise.
Za Pričest imamo mogućnost nedjeljom, a oni koji idu i preko tjedna imaju mogućnost pričestiti se i preko tjedna.
Postavlja se pitanje – što za nas pričest JEST? Što za nas ona danas znači?
Kad gledamo kako u nekim zapadnim zemljama gdje je vjera na niskim granama kako pristupaju pričesti onda vidimo i izvanjski da do toga ne drže, da jednostavno to jedna FORMALNOST, OBRED koji im ništa posebno ne znači. I to se pomalo počinje pojavljivat i kod nas, pa se svećenik onda pita da li onaj koji prima pričest VJERUJE i to je jedan poziv da mi obnovimo svoju vjeru u Euharistiju i svoj odnos sa Gospodinom. Kao katolici vjerujemo da je Isus stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, nazočan u svome čovještvu i svome božanstvu. svi drugi u to me vjeruju. pripadnici drugih religija u to ne vjeruju. Pripadnici protestantizma ne vjeruju u euharistiju, oni vjeruju u obred posljednje večere i oni vjeruju da je to običan komad kruha,

To imamo samo mi katolici i pravoslavci. Pravoslavci dijele s nama istu vjeru u Euharistiju, iste sakramente, svih sedam sakramenata. Protestanti imaju samo jedan sakrament a to je krštenje. I evo mi smo baštinici tog najvećeg bogatstva kojeg nam je Bog ostavio, – samoga sebe, povjerio je to nama, slabim ljudima, i mi ga blagujemo u Pričesti. Jedan svetac kaže – “U Euharistiji možemo naći sve pa i tjelesno zdravlje. Spasitelj je božanski balzam za svaku ranu. Nije li iz njegova presvetog čovještva proizlazila snaga koja je liječila svaku slabost. Trebalo bi ga se samo dotaknuti, a sada Njegova se moć se nije smanjila i kontakt s njime je jednako spasonosan.” Vidimo da se oko Isusa za vrijeme njegova javnog djelovanja tiskalo mnoštvo, okupljalo se mnoštvo svijeta, koji su gledali kako će ga dodirnuti da bi dobili ozdravljenje i onda se ozdravljenje i događa kad je bilo vjere. Kad je ona žena koja je bolovala od krvarenja, kad se progurala nekako do njega, i dodirnula ga u čas je OZDRAVILA – JER JE TO TRAŽILA S VJEROM. A svi oni drugi koji su se tiskali oko Njega – jer kažu kad on pita: Tko me je dodirnuo? – Učenici govore: Vidiš li koliko se naroda tiska oko tebe, svatko te dira, kako da to pitaš? Svi oni drugi koji su imali potrebe i bolesti koje je trebalo izliječit NISU GA DODIRIVALI S VJEROM, nego gužvali su se oko njega da ga bolje čuju, da mu budu što bliže i nisu dobili milost ozdravljenja. Tako da Gospodin uvijek kad čini čudo traži da mi s tim čudom SURAĐUJEMO, da s Njegovom milošću, s tim nadnaravnim darom, da surađujemo sa svojom VJEROM, da jednostavno tražimo i primamo s vjerom i onda se događa da običčna da obična jedna riječ može učinit čudo kao kod onoga satnika, on se zalaže za svoga slugu, Isus mu kaže: Doći ću kod tebe, kući. On kaže: Ne treba, samo reci jednu riječ i sluga će moj biti zdrav! I Isus to čini. Zato je pitanje da pazimo na način KAKO PRISTUPAMO GOSPODINU. Da se PRIPREMIMO. Ne možemo mi u zadnji čas doći na misu i očekivat da ćemo primit one darove koje nam je Bog namijenio u toj misi, a nismo se sabrali, nismo posvijestili gdje dolazimo ni što primamo. Potrebno da izdvojimo jedno vrijeme prije da se pripremimo. Zato je dobro kad ljudi imaju PRIJE MISE KRUNICU ili neku DRUGU POBOŽNOST da se ljudi mogu SABRATI, pripremiti za Misu. U protivnom – dođemo zadnji čas i dok se mi saberemo misa već gotova. I onda to ne pomaže. Znači, zato je važno vidjeti što je potrebno i što nam pomaže. Jedna priprema pomaže. I u toj pripremi mi pokušavamo ostaviti sve one brige i doći, usredotočiti se na usredotočiti se na Gospodina i onda pratimo misu i kroz misu ona nas priprema da dođemo do vrhunca, do Pričesti. I na koncu je važno da ako smo se pričestili da se onda i ZAHVALIMO. Način Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama, kaže KATEKIZAM je jedinstven. Uzdiže euharistiju iznad svih sakramenata i čini je tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojem teže svi sakramenti. Misa je ne samo spomen na posljednju večeru, kad je ona ustanovljena nego je ona, kaže se: “spomen-čin”. Ona je i čin kojim se ta posljednja večera, na neki način, ponavlja. To jest, kako kaže Crkva – tu se aktualizira, uprisutnjuje ona Isusova žrtva na križu. Kao što je on na svojoj posljednjoj večeri na neki način anticipirao ono što će se dogoditi dan kasnije na Golgoti, to je ista žrtva koju je On učinio da se dogodi, evo već unaprijed – dan prije – da može svoje tijelo dat svojim učenicima za blagovanje. Tako On može učiniti i ne samo kao što je učinio prema apostolima nego on može učiniti DA TA ISTA ŽRTVA BUDE PRISUTNA I KASNIJE, i učinio je da bude u svim našim MISAMA, učinio je da se ta ŽRTVA UPRISUTNJUJE. I zato mi OLTAR zovemo oltarom jer je on ujedno i ŽRTVENIK. To nije samo stol posljednje večere nego je to i žrtvenik gdje se događa Isusova žrtva. Kršćanski oltar je SIMBOL SAMOGA KRISTA koji je u zajednici svojih vjernika, prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje, da nas otkupi i spasi i koja je prinesena i kao nebeska hrana koja nam se dariva. O zahvali se žrtava blagovalo. Tako je i Euharistiju naredio Krist da se blaguje. I ovo blagovanje tijela i krvi Kristove zove se Pričest. To je hrana duše. Onda možemo mislit – koje je OTAJSTVO tu sadržano ako je tu sam ISUS i On nam je dao SEBE da se hranimo njime. On je tu CJELOVIT I ŽIV. Mi kad jedemo hranu običnu, meso ili bilo što drugo, mi jedemo meso mrtvih životinja. I s tim se hranimo, a ovdje se HRANIMO SA ŽIVIM ISUSOM. I On je živ. I euharistijska čuda to potvrđuju. S druge strane, on je cjelovit, u svakoj kosti je cijeli, on nam se daje cijeli u toj maloj hostiji i mi. primamo njega u njegovu čovještvu i u Njegovu božanstvu i on se sjedinjuje s nama na svim razinama. Pošto je to hrana duši i hrana koja nas preobražava čini da mi BUDEMO VIŠE OD LJUDI, da postajemo stvarno Božji, da se PREOBRAZUJEMO U BOGA, i onda ono što nam je ljudski nemoguće postaje moguće. Zato je Isus to zapovjedio i pozvao nas na Pričest. I to je rekao riječima: Zaista, zaista vam kažem, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove nećete imati Života u sebi. I to nam nalaže četvrta crkvena zapovijed. Potrebno je hranit se tom Hranom i to je, dapače još UVJET da bi mogli imati život u sebi.
I kada se pitamo. A kako? Puno toga ne mogu, posebno ne mogu ono što Bog traži od mene, …, živjet kreposti, živjet čistoću, bit svet, biti krepostan, savršen. Dakle jasno, ne mogu to ljudski, ali mogu s Bogom, mogu prije svega – preko Pričesti, preko dostojne pričesti mogu, dopustiti Bogu da preobrazi se nemoguće. Crkva nas obvezuje da nedjeljom sudjelujemo u svetoj misi. I također nas obvezuje i također nas obavezuje da Pričest primamo najmanje jedanput godišnje po mogućnosti u uskrsno vrijeme i da na to budemo pripravljeni sakramentom ispovijedi. To je onaj minimum koji se traži – da se jednom godišnje ispovjedimo i pričestimo (dostojno). Jasno, preporuča se da to činimo puno više- Zato imamo je pobožnost devet prvih petaka, – Isus je dao objave da daje posebne milosti onima koji se ispovjede i pričeste 9 mjeseci uzastopce na 1 petak. Imamo i pet prvih subota gdje je Majka Božja dala isto velika obećanja za one koji se 5 mjeseci uzastopce na prvu subotu ispovjede i pričeste. Dakle, Nebo nam preporučuje, poziva nas da se češće pričešćujemo. Crkva je dopustila da se možemo svaki dan pričvršćivati, čak i dva puta. Ako na drugoj Misi sudjelovali od početka do kraja možemo se i dva puta pričestiti. Imamo to na raspolaganju i možemo stvarno danas kad su velike protivštine, kad je zlo ojačalo, kad se strukturiralo, kad se organiziralo i kad pravi promidžbu sebi na razne načine – mi imamo s druge strane milosna sredstva koja su puno veća nego prije, jer Bog zna da živimo u izazovnim vremenima. i zato nam daje i POSEBNA SREDSTVA, kao objave svete Faustine, Dakle, pobožnost prema Milosrdnom Isusu, prve petke, prve subote, škapular i razne druge stvari to susret pomagala, kratice da brže dođemo do milosti koje su nam potrebne, da brže rastemo, da steknemo imunitet i da se možemo boriti protiv zla kao odrasli ljudi, da možemo promicati dobro. Sveta Pričest se daje samo pod prilikama Kruha, ali Crkva uči da je Isus nazočan ipod prilikama Kruha i vina. Ovaj način – SAMO POD PRILIKAMA KRUHA – se proširio samo iz pastoralnih razloga. I ustalio se u rimskom obredu kao najredovitiji. Može se pričesti pod obje prilike, to vidimo prilikom vjenčanja i prilikom nekih svečanosti, obljetnica braka i slično, da svećenik daje Pričest pod obje prilike, ali redoviti način je samo pod prilikama kruha. U pravoslavnoj Crkvi imamo Pričest s pod obje prilike – i to je redoviti način pričvršćivanja, kod nas to rade grkokatolici, da se sa onom žličicom uzme onaj komadić Kruha – Tijela Kristova pod prilikama Kruha, umoči se u Krv Kristovu i daje se vjernicima.
I za vrijeme u vrijeme korone, kada smo se mi bojali davat vjernicima pričest na usta u to isto vrijeme su pravoslavni vjernici primali i kod nas u Hrvatskoj i drugim zemljama primali su pričest sa tom jednom žličicom koja bi se davala svim vjernicima. I sad ako nas je ovdje sto – dođete na Pričest, on nas sve pričesti sa istom žlicom, i nitko nije obolio – To je pitanje vjere. U što mi vjerujemo? Ako je to stvarni Bog – pa nije Isus nikoga zarazio, kad je one gubavce dodirnuo i ozdravljao dodirom, nije on kasnije postao gubav, i širio gubu oko sebe, jasno da ne treba bit nerazborit, ali pitajmo se – Gdje je vjera? Ovaj način da se pričešćujemo samo pod prilikama kruha nastao je samo iz pastoralnih razloga, da se sveta Krv ne bi oskvrnula, jer bi se pod prilikom vina mogla lako proliti, a teško čuvati. I također iz razloga da se olakša primanja svete pričesti svakome – jer se mnogi boje piti iz zajedničkog kaleža ili ne podnose okus vina. I također zadnji razlog je da se time očituje Crkva protiv krivih učitelja koji su tvrdili da je Isus nije nazočan nego pod obje prilike. Crkva uči da je pod svakom prilikom Isus cijeli nazočan.

Već u prvo vrijeme Crkve dijelila se Pričest samo pod jednom prilikom – onima kojima se nosila kući kao bolesnicima, mučenicima u tamnicama, pustinjacima. No, Crkva dopušta da se možemo pričešćivati pod obje prilike kad je to prikladno i zgodno.

KOJI SU PLODOVI PRIČESTI?

Prvo – Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom Dakle, to je onaj prvi plod, ono najvažnije – sjedinjenje s Kristom. Može se sjediniti s drugim najviše tjelesno u bračnom činu, u braku, kad postaju jedno tijelo, a ovdje se događa puno više – ne događa se samo sjedenje tjelesno, a i to tjelesno je puno više od onoga što se događa u bračnom činu, jer tu Isus ulazi u svaku stanicu našeg bića, našeg tijela, nego se događa i sjedenje duša. Isus je, dakle i dušom nazočan pod prilikama kruha i vina. Prema tome to je ono što se događa kad imamo neku srodnu dušu koja nam je prijatelj u potpunosti, da se tu događa sjedinjenje duša, i to je ono na što su pozvani supružnici, da porade na tom da budu jedna duša, a ne samo jedno tijelo. To je veliko bogatstvo koje se rijetko susreće. Malo je ljudi za koje možemo reći da su pravi prijatelji, ali to je ono što mi prepoznajemo kao vrijednost i to dobivamo u Pričesti i dobivamo sjedinjenja s Bogom – To je ono što nam ne može dat. nitko na svijetu i to je nešto što nadilazi bilo kakvo ljudsko očekivanje. Jer ako je Isus kao Bog tu nazočan, onda mi hraneći se uzimajući njegovo čovještvo, hraneći se njegovim čovještvom, mi u biti primamo i samoga Boga u sebe i i mi se onda preko toga pobožanstvenjujemo. Mi postajemo nositelji Krista, Kristofori dok je On tu nazočan pod prilikama kruha sigurno15 minuta, znači, svetohranište. To je ogromno blago. Drugo – Pričest nas odvaja od grijeha, jer kako se kaže u Misi: Ona je prolivena za mnoge na otpuštenje grijeha. On je došao da nas sve spasi kako kaže pjesma. Spasitelj svih ljudi, ali nisu svi prihvatili niti će svi prihvatiti to spasenje koje nam On nudi i zato je njegova krv prolivena za spasenje MNOGIH, a ne za sve jer oni koji su odbili, koji odbijaju i koji će odbiti spasenje za njih onda dakle Njegova krv ne vrijedi. Zato nas euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od početnih grijeha i ne čuva od budućih grijeha. Ona jednostavno razvija jedan imunitet, otpornost, daje nam snagu da se možemo borit. Danas, kad vidimo pitanje bludnosti koje već u najranijoj dobi, preko mobitela, preko raznih elektronskih stvari, ekrana, pogađa već djecu – kako se s tim nositi? To nije moguće bez Božje pomoći. Trebamo se čuvati prigoda, ali treba rasti u milosti posebno primajući svetu pričest. Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi. Mi vidimo da je naša ljudska ljubav slaba, da se umorimo, da postanemo sami sebi teški, a kamoli drugi, i oni koji su najbliži postanu još prije teški i onda je teško ljubiti. Nemamo snage, ne da mi se, izmoren sam, izranjen i slično i onda bi digli ruke od svega. Tu je važno imati na umu da mi TREBA BOG, i zato ona prva zapovijed kaže Ljubi Boga svoga – to je prvo – svim svojim silama, a onda dolazi druga zapovijed koja prema sebi i prema bližnjem, jer ako ljubiš Boga, onda u toj Božjoj ljubavi dobivaš snagu da možeš ljubiti sebe i onda kad si u najgorim izdanjima, kad ti je najteže, kad si najdublje pa se možeš dignut, pa se možeš vratit, ih samo još vratite se, može prihvatiti svoje slabosti i pomaže ti da ljubiš druge unatoč njihovih izdaja, slabosti i svega. Jasno, ljubimo druge, ne ljubimo ono zlo koje oni čine, ne ljubimo grijeh, ali ljubimo njih, ljubimo kriv, ljubi njih. Na taj način ih onda možemo spasiti tom ljubavlju i vratiti ih na pravi put. A to je, u biti, zato jer smo dopustili da Isusova nadnaravna ljubav bude prisutna u nama i da se onda prelijeva, obuhvaća ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu. Zato je i brak sakramenat jer ljudska, naravna ljubav muža i žene ima svoje granice. I oni ne mogu samo svojim silama, no ako računaju na Boga, ako se oslanjaju na Boga, ako se hrane Kristovim tijelom, onda oni mogu pobjeđivati svoje slabosti, mirit se, dizat se, i rast zajedno u dobru i na kraju stvarno postići jedan uspješan dobar brak gdje će zahvaljivat Bogu jedno na drugom.

Snagom te ljubavi koju zapaljuje u nama EUHARISTIJA NAS ČUVA OD BUDUĆIH SMRTNIH GRIJEHA. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s Njim zbog smrtnog grijeha, to nam i dalje, ta mogućnost smrtnog grijeha sve više nam grijeh postaje odbojan. Što je čovjek više svjetovan, u logici ovog svijeta, u grijehu to mu je sve ono Božje – odbojnije, a što je više u Bogu događa se suprotno. Ono što je grešno postane sve odbojnije i na kraju postaje zazorno i na kraju , ne možemo zaključit – ne možemo služit dvojici gospodara – sušiti. I zato ako se opredijelimo za Boga onda se promjena neće vidjet odmah ali će biti vrlo brzo vidljive i vidjet će se razlika, samo je potrebno ustrajati.

EUHARISTIJA – PRIČEST NAM DAJE JAMSTVO DA ĆEMO SLAVNO USKRSNUTI jer Krist kaže – tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Znači, mi već sada nakon Pričesti dobivamo pred-okus tog vječnog života.

preko toga dobivamo obećanje da će nas Isus uskrisit na vječni život. Tako da je to jedan predokus ili pred-udioništvo u Nebeskoj slavi. EUHARISTIJA, također, STVARA CRKVU. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. On ih sjedinjuje u jedno Tijelo i čini od njih Crkvu. TKO PRIPADA CRKVI? Tu često imamo krive predodžbe o tome tko pripada Crkvi. Crkva, kako kaže Katekizam, sastoji se od tri djela,: sastoji se od one – PROSLAVLJENJE Crkve u nebu, dakle, to su sveci i pravednici koji su spašeni, koji su došli u raj, sastoji se od one TRPEĆE Crkve u čistilištu, to su oni za koje smo pozvani molit da što prije dođu u raj, i sastoji se od pravednika ovdje na zemlji, a to je ona VOJUJUĆA CRKVA. Zaboravljamo, najčešće na onu Crkvu u Raju i na onu Crkvu u čistilištu, a to je većina pripadnika Crkve. Mislimo samo na ovu Crkvu na zemlji. Ono što mi vidimo vara nas.

Jer svi oni koji su u smrtnom grijehu oni su svojevoljno prekinuli vezu sa Kristom. Dakle, onaj koji se nalazi u smrtnom grijehu nije u milosti Božjoj, da umre u tom stanju otišao bi u pakao i prema tome – nije pripadnik Crkve (!!!) – on se sam izopćio, izdvojio iz Crkve.

Crkvi pripadaju samo oni koji su u milosti Božjoj, koji nisu u teškom grijehu. To vrijedi za svakoga, za vjernike, za svećenike, za biskupe, za kardinale, za samog papu. Znači, ako ja kao svećenik umrem, a nalazim se u smrtnom grijehu – ja se ne mogu spasit; nisam se pokajao, ne mogu se spasit. Ne može se tako spasiti ni papa ni kardinal. Ne pomaže to što imamo časti, odgovornosti, autoritet. Prema tome – stvarno stanje Crkve je da CRKVI STVARNO PRIPADAJU ONI KOJI SU U MILOSTI BOŽJOJ (!) a to znači da na žalost 90 % onih koji se zovu kršćanima da u biti – ne pripadaju Crkvi. Scott Hahn u svojoj knjizi o Gozbi Jaganjčevoj, o Euharistiji, spominje da 85 % katolika u Americi koristi KONTRACEPCIJU. Ako redovito koriste kontracepciju u braku ili žive PREDBRAČNE ODNOSE oni su u stalnom teškom grijehu. I još kad se naviknu to NE ISPOVIJEDAT nego se naviknu da je to normalno, onda idu na SVETOGRDNU PRIČEST, – onda je i veliki upitnik koliko će se njih spasit!?

EUHARISTIJA – je put po kojem možemo doć do jedinstva kršćana. Što su bolnije podjele Crkve to su više potrebne molitve Gospodinu da se vrate potpunom jedinstvu oni koji su otpali od Crkve.

Ove MILOSTI EUHARISTIJE prima samo ONAJ TKO SE DOSTOJNO PRIČEŠĆUJE, znači onaj tko se nalazi u milosti posvetnoj. Onaj koji je u teškom grijehu, a pričešćuje se njemu to ništa ne koristi. Dapače, to mu je dodatni grijeh. Tko se nedostojno pričesti on čini teški grijeh SVETOGRĐA i krivac je, kako kaže sveti Pavao Korinćanima: krivac je Tijela i Krvi Gospodnje, sud sebi jede i pije. Dakle, on se ogrješuje o Krista, konkretno o Njegovo tijelo i krv, i sam sebe osuđuje. Mnogo puta se dogodilo već na ovom svijetu da onaj tko je nedostojno primio svetu Pričest otvrdnulo srce kao Judi – koji je onda svetogrdno primio svetu Pričest – presjekao konačno u sebi da će Isusa izdat – tada u nj ulazi Sotona. Ili ih je stigla nagla smrt ili neke druge vremenite kazne. Tako je Kovčeg saveza donosio Izraelcima sreću i blagoslov, a poganima nesreću i prokletstvo. Kad su se Izraelci domogli Kovčega saveza nije im donosio blagoslov nego im je bio na propast. Zato je važno da imamo pripravu. Kod toga treba voditi računa…  Crkva je tražila da se pripremimo i postom, da se od ponoći do mise ništa ne jede, samo se moglo pit i zato je misa bila uvijek ujutro i ljudi su dolazili na tašte, a danas je to samo SAT VREMENA PRIJE PRIČESTI, EUHARISTIJSKI POST. Ako imamo nedjeljnu misu i ako je propovijed duža, 10:15, to znači praktički da vodimo računa da ne jedemo nekih 15 – 20 minuta do početka Mise. To je lako izvodivo, ali svakako i to ispada da mnogi zaborave. Tu spada i žvaka. Ne može netko doći. u crkvu sa žvakom i onda na kraju ići na Pričest. To mu se računa kao da je jeo. Za Pričest treba da smo uredno. čisto i čedno odjeveni. Neki način i odijevanja jednostavno nisu prikladni za Kuću Božju. I tu treba razlikovati odjeću koja je prikladna za crkvu od one koja je prikladna za sportski teren ili plažu. Mi danas imao posebnu tute – vidimo da to lako nosimo svi, i sve više sliče na pidžame – ne razlikuju se od pričama. Znači, prije smo imali ljude koji su u svom siromaštvu imali baš – misno ruho – svečano su dolazili nedjeljom i čuvali to samo za nedjelju. Potrebno je da dolazim na pričest sa čistim rukama, posebno ako primaš na ruku svetu hostiju. I konkretno, na koncu, stolu Gospodnjem treba pristupati što smjernije, sklopljenih ruku i oborenih očiju. Crkva odobrava Pričest na dva načina: na jezik i na ruku. Primajući svetu hostiju na jezik treba jezik spustiti na donju usnicu, jer ako ne spustimo jezik, nema svećenik gdje odložiti hostiju. Čim primimo svetu Hostiju, treba je što prije progutati, a ne ostavljati u ustima. AKo se ona prilijepi za nepce treba je odlijepiti jezikom, a ne prstom, ako to učinimo prstom onda dijelovi Hostije mogu ostati na prstu. Ako pak primaš pričest na ruku onda je važno da ne držiš u rukama krunicu ili bilo koji drugi predmet i da skineš rukavice, ako ih nosiš. A to često pobožne žene znaju nositi krunicu u ruci i onda ako joj daš Pričest odložit ćeš je i dotaknut krunicu, a to treba izbjeći. Pred svećenikom je tada potrebno ispružiti lijevi dlan, a desni okrenut prema uvis – Znači, kad se Hostija stavi u lijevu ruku, onda se s desnom uzme, sa dva prsta, i pred svećenikom se pričesti. Ako ti odeš i okreneš leđa svećeniku da to ne vidi – onda ti možeš ukrasti, ti ili bilo ko drugi može ukrast Hostiju i onda se događa svetogrđe. Da bi se to izbjeglo potrebno je da se pričesti pred svećenikom, da ga on vidi, odmah tu, ili ako je gužva da se odmakne par koraka sa strane, i tu se pričesti, da bude vidljivo da se pričestio. Kad svećenik izgovori: “Tijelo Kristovo” treba odgovoriti: Amen. Nakon što je svećenik stavio hostiju na tvoj dlan, odmah pred njim je malo pomaknut stavlja se hostija u usta. uzimajući pažljivo prstima desne ruke. Ne uzimaj svetu hostiju iz svećenikovih ruku, nego pričekaj da ti on sam stavi Hostiju na ruku. Znalo se dogodit nekad da dođe vjernik i onda dođe ovako s dva prsta da mu damo Pričest. To nije prikladan način. Ako se pričešćuje na ruku onda treba ispružiti lijevu ruku i na nju se onda odloži, a ako je lijevak onda će ispružiti desnu, ali tu se vidi ako ostanu dijelovi hostije na dlanu i onda se to može polizat i onda neće bit nikakvih rasipanja čestica. Poslije Pričesti treba se vratiti na svoje mjesto i ondje neko vrijeme moliti u tišini, Isusu se klanjati, Njemu prikazivati se i moliti ga za milost. Znamo da je Isus u nama prisutan dokle se god ne raspadnu te prilike Kruha, tih 10-15 minuta, to je najviše sjedinjenje s Bogom, i tu ga možemo molit i tražit najrazličitije stvari. To je ono dragocjeno vrijeme i zato je važno da nađemo neki način da se zadržimo u crkvi da ne izjurimo odmah iz crkve van. Pa i cijeli onaj dan kad smo se pričestili, treba što je više moguće misliti o svetoj Pričesti, uživati duhovnu radost u razgovoru s Gospodinom, a kloniti se onih stvari koje nas rastresaju.