Čudo na Okitu živi (hodočašće, 18.12.2021.)

Tradicija je čuvarica baštine i vjere naroda. Ona potvrđuje da jesmo na ovome tlu, i da nas se ne može tek tako zatrti. Kad se tradiciju čuva brani se i ime, vlastito i Božje. Čuvajući je, u vjeri se jačamo. I u zajedništvu.

A što kad se tradicija nasilno prekine? Kad je se uguši, posiječe, kad joj se korijen iščupa?

Ima li joj više puta kad je zatrpan, kad je razrušen kao i crkva u nekoliko navrata, a klen koji cvijeta na Božić svake tri godine, posječen? Može li se Božje čudo sasjeći, ljubav njegova utrnuti gašenjem oltarske svijeće ili rušenjem crkvenih zidova? Može li se Božji plan i njegovo darivanje baciti u zaborav?

Sedam dana uoči Božića, 18. prosinca 2021. godine, već četvrtu godinu zaredom, pošli smo iz Splita u Vodice, s ciljem popeti se na brdo Okit i slaviti svetu misu u zajedništvu s mještanima i mjesnim župnikom don Franjom Glasnovićem, koji je naglasio da nešto postaje tradicija kad se  ponavlja nekoliko puta.

Don Josip Mužić je istraživanjem marijanskih čuda u hrvatskom narodu naišao na božićno čudo jedinstveno u čitavom svijetu, a to je upravo čudo na Okitu. Iz njegova istraživanja nastala je knjiga “Božićno čudo na Okitu.” Ali nije sve ostalo na tome. Pokrenuo je hodočašća, koja su uz Božju pomoć, unatoč otežanim okolnostima, postala tradicijom. Možda nije ni slutio da će se to dogoditi i da će ta hodočašća oživjeti tradiciju koja je bila nepoznata i prekrivena zaboravom. Posvijestio nam je kako se čudo da Bog znakovima slavi rođenje svog sina, nije dogodilo nikad nigdje na svijetu, osim na Okitu.

Župnik crkve svetog Križa Veli Varoš, don Mihael Jelavić, poveo je vjernike svoje župe, tako da smo imali i duhovno pojačanje u odnosu na prethodne godine.

Putem smo se pripremali za ovu milost molitvom svete krunice. Na taj način naše duše su se okrenule od izvanjskog prema nutarnjem usmjeravajući misli sa dnevnih tema koje nam pritišću počesto srca i stvaraju borbu koja otežava smirenje. No, Bog koji je mir naš, po otajstvima krunice nalazi način da dopre do nas i usmjeri nas na čudo koje nas čeka.

Župnik nas je dočekao u župnoj crkvi Našašća sv. Križa, te nas pozdravio i upoznao nas s poviješću crkve i svetišta, a potom nam iskazao gostoprimstvo okrjepom koju je za nas pripremio zajedno sa mještanima. Otkrio nam je i jednu tajnu, što nas je posebno dirnulo, koja pokazuje koliko je na nas mislio i s kolikom nas ljubavlju iščekivao. Naime, u svetištu na brdu Okit postoji slika Gospe Karmelske s djetetom Isusom koji u ruci drži škapular. To je replika, a original slike se čuva u župnoj kući. Original se postavi u crkvu Gospe Karmelske na Okitu na blagdan Gospe Karmelske, u srpnju,  a potom zamijeni kako bi se sačuvao. Ali ove godine, don Franjo je odlučio ostaviti originalnu sliku sve do našeg dolaska. Ona nas je čekala. I dočekala.

Nakon druženja uputili smo se svi zajedno do kuće Jole Mateše, koji nas je proveo kroz svoj vrt i objašnjavao nam kako su nastala njegova djela uglavnom iz drva, ali i drugih materijala. Svojim golim rukama sačinio je od žice raspelo u prirodnoj veličini, koje se nalazi u blizini župne crkve. Uz to nam je na svoj jednostavan način, kao i uvijek, iz svoje duše iznio darovanu mudrost poučivši nas o temeljnim vrijednostima života. Pozvao nas je da pomognemo Isusu prikupiti i nositi odbačene križeve koji su posvuda oko nas, a čijim se odbacivanjem ruše temelji društva. Kod Jole smo se opet okrijepili i krenuli pješke do podnožja brda. Izmolili smo žalosna otajstva krunice i pjevali. Kad su nam se pridružili mještani krenuli smo s novom krunicom, ovog puta s radosnim otajstvima jer nam naše zajedništvo pobuđuje radost a uspon na brdo misli usmjerava na radosne događaje iz Isusova i Marijina života.

Misno slavlje predvodio je don Josip Mužić, u koncelebraciji s don Mihaelom Jelavićem. Propovjedao je odvažno, u duhu Evanđelja opominjući nas da je malodušje pokazatelj napasti zloga i da mu se odupremo. Pozvao nas je na hrabrost posvijestivši nam kako nam sve mogu oduzeti, pa čak i život, ali i da se to dogodi, Boga nam nitko ne može oduzeti, a trpljenja nas mogu spasiti od čistilišta.

Don Josip svoju propovijed nikad ne završi beznađem, kakve god okolnosti bile, jer znamo da je Isus pobjednik i na to nas uvijek na kraju usmjeri. Istinu iziriče ali ne bez nade, i uvijek u vjeri i ljubavi. Nije lako slušati tvrd govor istine, ali zapravo kad se uši ne začipaju istina oslobađa, čega smo svi koji tu riječ slušamo svjedoci.

Vodičani su misu pratili svojim pjevom, a duša ne može ostati na zemlji dok sluša Marijin hvalospjev “Veliča” a i druge pjesme koje su pripremili za nas. Nakon mise otišli smo pogledati novi klen koji je prilično narastao, i koji je procvjetao u nama kao što to čini već četiri godine uoči Božića.

Na kraju smo se ugrijali čajem pred crkvom i radosna srca krenuli s Okita. Nebo je, unatoč tome što su bili noćni sati, bilo svijetlo i putem natrag nismo trebali dodatnog svjetla.

Nama je proslava Božića počela sedam dana ranije i traje toliko duže. Mali se Isus sa svojom majkom Marijom smjestio u štalicama naših duša koje mu pjevaju, usprkos svim nedaćama vremena u kojem živimo, potvrđujući da čudo na brdu Okit živi i da se procvjetali klen Božje ljubavi u nama nikada ne može sasjeći.

Piše: hodočasnica Vesela Dujmić