Sud i nebesko kraljevstvo

„A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vijekova.“

Đavao više nikom ne može nauditi. Sad je potpuno neškodljiv. Završio je na istom mjestu gdje i oni… slika pakla. Ako sada zli dusi mogu iz pakla, gdje je sjedište, dolaziti na zemlju – tada to više neće biti moguće… Ondje će se mučiti dan i noć. Kad je sotona tražio da ih Isus pusti u svinje, kako bi nastavili djelovati na zemlji, … sada to više nije moguće.

Njegov naziv je „zavodnik“, „ričući lav“… traži da nam naudi. Manje se pokazuje u agresivnom izdanju, a više u finom, da nas dovede da budemo protiv Boga. On svakog zavodi na najprikladniji način. Važno je ono što se događa iz vana, ali i ono što se događa u duši. Pokrete koje izaziva u duši. Poanta je da on ne sagriješi umjesto nas nego da mi napravimo grijeh i da onda odgovornost bude na nama. On navodi, usmjerava, otvara put… stvara poticaj, koji ako ga prihvatimo, donosi plod koji je za nas poguban.

„ I vidjeh bijelo prijestolje i Onoga što sjede na nj: pred licem njegovim pobježe zemlja i nebo; ni mjesta im se više ne nađe.“

Možemo predočiti da bjelina ima značenje čistoće, pravednosti i istine i možemo zamisliti da to nije bilo običnih dimenzija nego u većim dimenzijama. Zato ova veličina jest impozantna. Isus kao Sudac sjeda na prijestolje. Ako smo se naučili gledati ga samo u jednom izdanju kao Milosrđe, Ljubav… teško ga je zamisliti u drugom izdanju. Kao što mnogi svetog Franju zamišljaju samo sladunjavo, sve u znaku pjesmica, mirotvorstva, kao da nema muškosti, ko da su ga uškopili, no on je daleko od onoga „duha Asiza“ (kakvim se Franjo krivo prikazuje), on je obraćao muslimane i činio ono što nisu radili svećenici. On je propovijedao gdje je mogao. Na ulici. Stvarna snaga i jaka vjera… on je to imao.

„pred licem njegovim pobježe zemlja i nebo; ni mjesta im se više ne nađe.“

Kako bi to izgledao svijet bez zemlje i neba? Bez obzira kako … u trenutku nestaje. Sve prostranstvo – pobjeglo od straha. Nema ni zemlje… Nestade. Ni traga. Pošto se kasnije spominje more.. potop. Vodena površina. Ništa se ne vidi. Ne možemo zamislit gdje bi to zemlja mogla bit. Mjesta im se više ne nađe…

„I vidjeh mrtve, velike i male: stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše.“

Sad su svi jednaki. Mrtvi su došli pred Suca. Svi ga gledaju u lice. Nisu okružili prijestolje sa svih strana kao na stadionu, nego kao na susretu sa Ivanom Pavlom II npr. postoji oltar i ostali su okrenuti prema tomu.

I pošto su svi ljudi pred Gospodinom možemo prispodobiti sebi kako bi to izgledalo. Slika Ivana Pavla II sa milijon ljudi.. kao na jednom hipodromu… i to onda 100 pa je i to malo, pa 100 miliona… Ako treba doći do 1000 miliona, kao cijela Europa… I svi dobro vide, i nitko nikom ne smeta…

Oči su opisane tako da prodiru u dušu svakoga,…. i ništa nije skriveno. I knjige se otvoriše. Kako će se ljudi tada osjećati? Neće biti u neizvjesnosti jer neizvjesnost je bila u trenutku odvajanja duše od tijela.. sada svatko zna… sad je pitanje da se o svima sve dozna…

Kršćani su govorili o smrti ko o „usnuću.“ Kako to izgleda? Ako znamo da ćemo usnut, a nećemo se probuditi… ali taj prijelaz se događa brzo. O čemu se tada može razmišljati… Da će se osloboditi muka… hoću li ljudima nakon sebe ostaviti probleme, pa kako će njima biti teško… kako ću im olakšati rastanak… kad to riješi.. Vjeruje da će susresti Gospodina.. što će mi on reći?   Gdje je moje mjesto….. Možda će tada Zavodnik upregnuti sve svoje snage da čovjeka pokoleba u vjeri… da tamo –  nema ništa… i počne sumnjati…

Ako gledamo iz života svetaca pravednici žude susret sa Gospodinom ali i Gospodin žudi da se susretne s njima. Stjepan je vidio da se otvoriše nebesa i onda mu je lako bili ostaviti tijelo… tad to više nije problem… napravi jedan prijelaz u ljubavi. Iz opisa svetaca koji se rastaju sa tijelom – idu mirno u susret s Gospodinom. Ima onih koji su doživjeli nakratko onu stvarnost pa se vratili i shvatili da im je tamo bilo ljepše. Vjernik vodi računa o tom prijelazu. To mu je zadnja šansa. Čovjek umire onako kako je živio. Sila inercije nastavlja djelovati.

I otvori se jedna druga knjiga, knjiga Života, I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim.

Knjige koje su se otvorile… zapisano je sve što se događalo u našem životu. Otvorile su se druge knjige.

Oni koji misle da će pakao biti prazan nemaju za to uporište u Svetom Pismu. Ova djela uključuju sve, djela, misli, riječi, propuste… sve što čovjek može učiniti. On snima dubinski. Sve je to pohranjeno i dostupno.

Jedno nepregledno prostranstvo. Kad je Noa ostao sam,… nigdje ničeg, okolo samo voda… i on je (s obitelji) bio kao jedini na svijetu… ovdje ćemo biti skupa – pred Sucem. Ako nema zemlje i sve je more…? Mogli bi možda stajati na vodi… mogli bi biti i u zraku, kao anđeli…

„more preda svoje mrtvace“-… što more označava… Mjesto gdje su se čuvala tijela pravednika. Gdje su boravile duše onih kji su spašeni.

 „A Smrt i Podzemlje bili su bačeni u jezero ognjeno.

Podzemlje … privremeno boravište… čistilište.. jer vidi da taj „privremeni pakao“ prestaje postojati… bačeni u jezero ognjeno… Na kraju su samo dvije stvarnosti: pakao i raj.

Svaki bi suđen po djelima svojim. Sud je ponovljen. Tijelo koje smo dobili – i no sudjeluje…

Jezero ognjeno – to je druga smrt: tko se god ne nađe zapisan i knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno.

Postoji trajna smrt – u paklu, i tu čovjek ima vjerčni život, ali je odvojen od Gospodina i u vječnoj smrti.

Tko se god ne nađe u Knjizi života… nema više mogućnosti popravka… s onim što si došao… sve je podastro… sad je to mjerodavno… nema ko na ljudskom sudu: općinski, županijski, pa 15 godina jedna parnica… i dobije i onaj tko nema pravo….

Svatko će osuditi sam sebe. U njegovoj misli sve je jasno. Nemože se skrivati niti drugačije predstavljati.

 I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu, ni mora više nema.“

Nakon što je nestalo nebo i zemlja – ni mora više nema. Ali zato Gospodin daje novo nebo i novu zemlju. Novo stvaranje. Što je spadalo na staro stvaranje – sve iznova…

I  Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.

Novi Jeruzalem je nebeska Domovina, Crkva spašenih i kako vidimo On treba biti poprilično velik za obuhvatiti sve koji su upisani u knjigu Života. I ljudi tu imaju radost u vječnosti  oni su jedni s drugima što povećava njihovu radost…

Kad čovjek nauči ugađati samo sebi, onda traži hotele sa 5 zvjedzica, teniske terene, saune, blagovaonice, komfor… To su stvari koje gode za tijelo i za proslavljanje tijela…

U raju će biti i radost tijela. I radost s Bogom. Sva ljepota će biti prisutna. I tu ćemo moći biti bez ikakve žalosti i nedostataka. I onda će nam sve biti dostupno, sve što nismo pročitali, upoznat ćemo se sa životima ljudi… i sigurno da neće biti moguće da nam bude dosadno, a posebno će nas ispunjat Gospodinova prisutnost. I cijela vječnost neće biti dosta da ga upoznamo do kraja. Uvijek nova radost. Uvećavat će ono što proživljava.

I začujem jak glas s prijestolja: „Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima

Gospodin boravi s njima. Mojsije je mogao s njim pričati..  Ovdje će moći svatko.. Oni će biti s Bogom… Bog će biti snjima. Emmanuel će ovdje biti do kraja ostvaren. I potpuno svjesni Njegove prisutnosti. Kao ljudi i više od toga…

I otrt će im svaku suzu s očiju te srmti više neće biti, ni tuge ni jauka ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: „Evo, sve činim novo!

Dat će utjehu i zacijeliti svaku ranu koja je nastala za vrijeme života. Sve što je spadalo na prijašnji svijet je nestalo.

I doda: „Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite“ I još mi reče: „Svršeno je“ Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak!“ Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova

Koje će to olakšanje biti kad čovjek zna da više nema od čega strepiti. Sve je na svom mjestu. Bit je da li je čovjek bio žedan za Gospodinom.

I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin. Kukavicama pak, nejvernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicama, vračarima i dolopoklonicima i svim lažljivicima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt“

Mi obično dajemo prednost drugim stvarima… Kukavičluk… kao da to nije ništa.. mali kukavičluci… tko kaže da bi u drugoj situaiji postupao drugačije… u težim situaijama… kad čovjek ima odvažnost i hrabrost više mu ništa nije teško.

Ustraj u onom što si izabrao do kraja. Važan je trenutak prijelaza.. da se nastavi… i zato je potrebna hrabrost. Da ne gledamo u drugom pravcu. Nema predomišljanja.  Kako su protivštine razne i nutarnje i vanjske.. boriti se. Ne biti neosjetljivi na strah nego – biti kadar pobjediti strah. Boriti se. Kukavičluk je napustiti Gospodina u malom, pa u velikom… i onda potpuni otpad.

„Kukavicama pak, nejvernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicama, vračarima i dolopoklonicima i svim lažljivicima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt“ .. Oni se pridružuju Antikristu…

 

…………….

Izvor: bilješke;

zadnje u nizu razmatranja na temu:

“TVOJ SLAVNI DOLAZAK IŠČEKUJEMO”,

sa duh. vj., voditelj don J.M.