Prema bl. Katarini Emmerick: ZARUKE Blažene Djevice Marije

Poteškoća u razmatranju je što živimo u vrijeme koje ne drži do čistoće i do djevičanstva. I onda ono kad Crkva uči da je Marija bila Djevica prije poroda za vrijeme i poslije poroda – to je nešto što je daleko. Jasno da je nama to nerazumljivo i da je to otajstvo, ali s druge strane to je izazov za čovjeka da bude ponizan i da prihvati što ne može do kraja razumjeti… Bez obzira koliko to bilo zahtjevno čovjek shvaća da je to privilegiran put koji vodi Bogu.

„Djevice sa 14 godina su ostajale u hramu…“… Predhodno je Katarina Emmerick dala svoje viđenje – „sa šest godina je dovedena u hram.“ Nakon toga je primljena u hram i tu je živjela kao u internatu, sve do svoje 14.-e godine. To je cijela naša osmogodišnja škola. Može nam izgledati prerano vrijeme za udaju i ako se sjetimo sebe u tim godinama znamo da je naš naraštaj nezreo za brak, no pitanje je kad su uopće zreli. Što mi sebi stavljamo kao prioritet? Crkva ih smatra zrelima u toj dobi jer im daje krizmu,…

Tamo je još sedam njih… Sveta Ana je došla biti s Marijom. Joakim je umro. Prelazak u zrelost je velik prijelaz i Ana joj dolazi biti pri ruci. Ona je ostala udovica, Marija je izgubila oca, … vidimo kako se Gospa osjećala kad je morala napustiti hram. Ovdje je ona doživljavala hram iznutra. Za većinu hodočasnika to su bile skrivene odaje.

Silno je žalila. Očito se tu osjećala sigurno i ostvareno. U Božjoj blizini. I vjeruje se da je već tada zavjetovala djevičanstvo. U sebi je raskrstila sa svijetom koji je nije privlačio. Ana je cijeli život ostala u hramu. Gospa je to od mladosti bila spreman učinit. Svjesna je što gubi. Ali rečeno joj je da se mora udati. Brak se smatrao ljudski gledano najvećim ostvarenjem. Nije bilo mogućnosti da netko živi djevičanstvo ako rano nije ostala udovica.

Kako je Marija izgledala…? Ima raznih umjetnika i slika, pa možemo zamisliti neku koja nam najviše govori. Svakako na obznanjenje odluke onda odgovara molitvom, kao što su Ana i Joakim krize riješavali molitvom.  Tako i ona. Mogla je molit i na drugom mjestu, ali nije htjela biti vidljiva drugima. Htjela je biti povučena. …  Tada čini ono što je činila više puta na dan. Ode zagrabit vodu sa bunara. To spada na ženu. Tada joj se Bog objavi preko nutarnjeg glasa. Bog može progovarati preko glasa, bez anđela. Može govoriti direktno u duši. Glas ju je opomenuo i utješio. Da se ne opire. I dao joj je utjehu. Da pristane na brak koji joj bude predložen. U njenom slučaju – tu je zavjet djevičanstva, a sad se nalazi u situaciji da prihvati brak – i to je nešto što se čini proturječno. Pa kad se kaže da će začeti sina … kako prihvatit ovu kontradikciju… Marija objektivno ne može vidjeti kako će Bog to izvesti … protiv onog što očekuje društvo… kako ići protiv struje, protiv sviju… Bog ima put do svakog srca. Pravo navještenje događa se u Nazaretu. Zavisno od situacije Bog Bog većim događajima daje i veću važnost. …pa pošalje svog anđela Gabrijela. Jednog od svojih najvećih anđela. Daje joj da ga vidi jer je to ključni događaj. Ovo je priprema za taj događaj.

Vidje starog svećenika.. nemoćan, nepokretan… (nije u staračkom domu)… do njega se drži, smatra se Božjim čovjekom, i zato baš njega nose u Svetinju nad svetinjama… Ovom izboru muža dali su veliko značenje. Imali su znakove da joj treba poklonit posebnu pažnju. Židovi dugo čekaju Mesiju. Od roda Davidova. I nadaju se da će se to dogoditi baš u njihovu naraštaju. Bog je vjeran obećanjima i njemu se ne žuri. A od Abrahama je prošlo stoljeća. Nada o Mesiji je bila živa. Sve je više bilo znakova. Bog je rasplamsao nadu. Starog svećenika nose u Svetinju nad svetinjama. Svećenik moli sjedeći ispred svitaka. To su zapisi Starog zavjeta. (I Isus je tako pročitao proroštvo iz svitka i primjenio ga na sebe…) Svećenik moli i ima viđenje. „mladica iz panja Jišajeva…“… iz ovog je jasno svećeniku i drugima da se radi o Mesijanskom proroštvu i da je Marija na neki način s tim povezana.

„Tada vidjeh da su svi muškarci iz Davidove loze pozvani u Jeruzalem...“. Pozvani su da dođu. Ne pita ih se. Daje se naredba. Ni ne pomišlja se da se odbije. Ozračje vjere. Svima je do istoga. Da se ubrza dolazak Mesije. Mnogi su se pojavili u vrijeme blagdana. To se moglo povezati s ovim.

Marija je bila dovedena u njihovu prisutnost. Nije to bila ženidba na slijepo.
„…“ mladića… žarko moli za dolazak Mesije, ima veliku želju da oženi Mariju… i mogli bi reći da je on jedini koji je tu bio zaljubljen, koji ju je volio, a drugi ne još. No Bog njega zaobilazi unatoč toga što ispunja uvjete.

Marija je plakala. Je li to bilo prije glasa, ili nakon što je čula glas? Ali onda se to ne poklapa s onim da je prihvatila Josipa za muža. Ova situacija nije lako pala za Mariju. Ako je cijelo vrijeme živjela u povučenosti, molitvi, sad odjednom izložena, pred muškarcima, znatiželjom, propitkivanjem, i ne odgovara joj to.

Tada veliki svećenik dade grančice…

Oni traže čudo od Boga da vide kojeg je On odredio. Nas to čudi, ali prije nego se proglasi nekog svetim traži se znak odozgo da se vidi da je po srijedi svetost. Kad se radi o nadnaravnoj stvari traži se volja Božja i to se vezuje sa proroštvom „mladica koja će procvjetat“. To je grančica koja ne može procvjetat i nije čudno da njihove grančice nisu procvjetale.

„momak… diže ruke i gorko zaplaka…“ Jedini on ovako burno reagira. Drugi su otišli i napustili hram. Iz ovog zaključujemo da su se u ovom mladiću razvili osjećaji prema njoj… Njegova snažna ljubav ga odatle vodi da ostavlja ovaj svijet i pridružuje se pustinjacima…

Danas bi rekli – “ako nisi uspio – naći ćeš nekog drugog.” On je bio siguran  – ili će oženiti Mariju ili će se posvetiti Bogu… i tu je bila po srijedi istinska ljubav. Njegov život je bio podređen tome da moli za dolazak Mesije.

Svakako, rezultat je negativan, nitko nije prošao. I svećenici ne zaključuju da je test kriv nego ‘mi smo tu nešto pogriješili’. Prekapaju dokumente i nađu – Josipa. Josip ima još pet braće i on je nepoznat, zanemaren. Do njega se ne drži. Pronašli su ga među papirima i onda ga fizički traže. No koliko god to bilo blizu to je zavučeno mjesto. Tamo je Josip stanovao sam. On živi skromno, blizu riječice… sam sebe uzdržava, nema nikoga sa sobom. Rekli su mu da mora poći u Jeruzalem. Prihvaća što se od njega traži  i događa se čudo. „Bijeli cvijet sličan ljiljanu“… svijetlo kako lebdi iznad njegove glave… i ovdje se pronašla volja Božja.

Tada ga dovode Mariji. Ne spominje se da plače…. ne opire se, nego ga ponizno prima. Kako se osjeća Josip? Iznenadna ženidba. Tko ga je na to mogao pripremiti? Bog je tu bio na djelu. I kod njega je spremnost, pribranost, prihvaćanje volje Božje. Oboje su bili podložni volji Božjoj.

 

(duhovne vježbe, siječanj 2019, voditelj don Josip Mužić, bilješke MG)

…

(Iz viđenja blažene Katarine Emmerick :
Tamo je bilo još sedam djevica koje su zajedno s Marijom otpuštene iz Hrama, kako
bi se udale. Zbog ovoga je sveta Ana došla u Jeruzalem da bude s Marijom, koja je
silno žalila što mora napustiti Hram. Ali, rečeno joj je da se mora udati. Vidjela sam
jednog izuzetnog starog svećenika, koji više nije mogao ni hodati, kako ga nose u
Svetinju nad svetinjama. Prinosili su tamjan na žrtveniku. Svećenik je molio sjedeći
ispred svitaka, a u viziji je položio ruku na stih proroka Izaije (Iz. XI, I.), koji govori
da će iz Jišajeva panja isklijati mladica koja će procvjetati.
Tada vidjeh da su svi neoženjeni muškarci u zemlji, a koji su bili iz kuće Davidove,
pozvani da dođu u Jeruzalem. Mnogi su se pojavili u vrijeme blagdana, a Marija je
bila dovedena u njihovu prisutnost. Vidjela sam jednoga od njih, nekog pobožnog
mladića iz regije Betlehema, koji je oduvijek žarko molio da mu bude dozvoljeno
sudjelovati u dolasku Mesije. Velika bijaše njegova želja da oženi Mariju. Ali, Marija je
plakala, nije se htjela udavati.

Tad Veliki svećenik dade svakom muškarcu po grančicu da je drže u ruci, dok je on
molio i prinosio žrtve. Nakon toga, sve su grane polagane u Svetinju nad svetinjama,
da vide koja će procvjetati. Čija grana procvjeta taj će oženiti Mariju. Kad je taj

mladić koji je silno želio oženiti Mariju vidio da njegova grana nije procvjetala, ode do
prostora van Hrama, podiže ruke uvis k Bogu i gorko zaplaka. Drugi su prosci
napustili Hram, a mladić požuri na goru Karmel, gdje se pridruži pustinjacima koji su
ondje boravili još od vremena Ilije. Nastani se tamo na gori i tamo provede svoje
dane u molitvi za dolazak Mesije.

Nakon ovoga vidjela sam svećenike kako prekapaju po raznim pismima i svicima u
potrazi za nekim drugim pretkom iz Davidove kuće, nekim koji još nije došao u
Jeruzalem. I tad pronađoše, da među šestoricom braće iz Betlehema, fali jedan, koji
je nepoznat i ignoriran. Potražiše ga i pronađoše Josipa, šest milja od Jeruzalema,
blizu Samarije. Bilo je to neko malo mjesto kraj rijeke. Tamo je Josip stanovao sam u
poniznosti, u jadnoj kućici blizu vode, radeći drvodjeljski zanat kod nekog drugog
gazde. Rekli su mu da mora poći u Jeruzalem, u Hram. On ode. Kad dođe, dadoše
mu granu. On je položi na oltar, a ona procvjeta na vrhu, bijelim cvijetom, sličnom
ljiljanu. Istovremeno vidjeh svjetlo kao Duha Svetoga kako lebdi iznad njegove glave.
Tada ga odvedoše Mariji, koja je bila u svojoj sobi. Marija ga primi kao svoga
zaručnika.