Prema bl. Katarini Emmerick: ISUSOVA SMRT NA KRIŽU

Možemo se pokušati uživiti u tu scenu, ali uvijek je to drugčije iz naslonjača… Tamo, pod križem, je drugčije. Marija je pala u nesvjest, posjeli su je, jedni su stajali, drugi su klečali… POKORA nam može pomoći da donekle susojećamo sa Isusovim bolima. Zato je uz križni put uvijek vezano pokorničko raspoloženje. Jedni idu bosonogi… Ljudi se na razne načine dovinjuju kako pomoći duši da suosjeća.

„Jezik mu bijaše potpuno suh pa reče: „Žedan sam!“

Razumljivo je da je žedan. Odbio je piti. Odbio je ponuđenu mješavinu. Ne daju mu normalni napitak. Ono što je Veronika pripremila nisu mu dali. Pošto je suđenje bilo po noći nitko nije mislio na to da mu treba dati piti. Kod presuda smrtnih zatvorenika se obično pita koja mu  je zadnja želja. Isusova zadnja želja je žeđ za dušama. Majka Tereza je to dobro uočila. Isus govori učenicima: „Zar mi niste moglI dati malo vode?“ Nije se dozvoljavalo nikom da mu pomogne, ali kad je odjednom nastala tama i kad su pali na koljena u tom času njegovi su mogli biti prisebnii i tražiti način da mu olakšaju muku. Ustravljeni su i zaprepašteni. Zatečeni. Mislili su na sebe. Možda su zahvalni što nisu dionici ubojstva …kako su ga povrijedili… ali pažnja je na sebi. Koliko su gledali …pod dojmom su užasa,  a misli negdje drugdje. Duboka tuga: kako se toga nisu sjetili… dao im je do znanja da ih nitko ne bi spriječio dok je bio mrak. Znao je to Isus, ali nije to od njih tražio prije, pustio ih je da se bave sobom i svojom mukom. Nehotični propust.

Koliko puta mi sagriješimo propustom jer nismo toga svjesni. Ili smo svjesni ili smo mogli biti svjesni… nismo o tom razmišljali… Za odgovoriti Božjoj volji potrebno je razmišljanje, prisebnost da osjećaju ne blokiraju, da i razum sudjeluje i da svoj doprinoss…

„I moji bližnji trebali su me zaboraviti i ne dati mi piti“. Proroštva kroz stoljeća objave. U svemu ispunja proroštva zna da je to volja Očeva za njega. I ova njegova šutnja služi tome, ali je bližnjima dao do znanja koju potrebu ima, da ljubav ne bude samo sućut nego da bude djelotvorna koliko je moguće u tim okolnostima.

„Učenici tada dadoše vojnicima nešto novaca vojnicima kako bi dobili dopuštenje da mu daju malo vode“…  Kupuju dozvolu za djelo ljubavi, a trebalo bi biti besplatno. Vojnici poštuju protokol. Naučeni su na kazne i radije će sagriješiti u strogosti nego u blagosti. Ocat i žuč… namjeravaše to ponuditi Isusu. Ljudi to ne piju u redovitim okolnostima. Smjesa…. ne znamo točno čemu to služi. Drže se onog što je predviđeno u tretmanu osuđenika na smrt.

„Namjeravaše to ponuditi Isusu, ali stotnik Abenadar, čije je srce bilo taknuto SUojećanjem, uze od njih spužvu, iscijedi žuč i izli na nju malo svježeg octa.“

Njihovo srce nije bilo taknuto kao njegovo. Vide, ali su srca zatvorena. Ne dopuštaju sUOjećanje jer žele profesionalno obavljati posao. Navikli su na okrutnost. Luksuz je suosjećat s onim koji pati. To vidimo u našim službama često, od socijalnog rada, suda, bolnica… radi se profesionalno, ali se ne daje srce da tu ima dio, da se ne bi dali više… Sami ocat služi da se ugasi žeđ… Rimski vojnici su pili bevandu vodu s vinom jer su znali što pomaže za žegu kad su se morali ‘kuhat’ pod opremom. Mi nismo toliko praktični već razmišljamo kako prodati usluge… ljeti hladne napitke, gazirana pića. A obična voda? Na tome nitko ne moeže zaraditi. Praktične stvari nam pobjegnu.

„Ne mogu drugačije doći do njega. Isusu prilaze sa obzirom, izbjegava se grubost.. vjerovatno spužva sa octom pokazuje obazrivost, … Milost može biti davana i na način da se osjeća nadmoć, može se davati sa zahvalnošću što ima priliku nešto učiniti za Gospodina.

„Čas našega Gospodina konačno dođe.“

Trebalo je dočekati ovaj trenutak. Smrt se nakon muke traži kao osloboditelj, kao izlaz iz boli. Za to mi kažemo za one koji su na smrt bolesni – „Bog mu se smilovao da se više ne muči“. U toj situaciji ne može se puno učiniti.

„Njegova smrtna borba je započela.“

Zadnja agonija, koja čeka svakoga u različitim okolnostima, ali je neizbježna kad se duša odvaja od tijela brza i nasilna – opet čovjek to prolazi, ali će to proživjeti. I tada cijeli život prođe pred očima. (…U Dubrovniku, na ulazu u grad je litica nad morem i tu se dogodilo više samoubojstava. Ima tamo jedno stablo za koje su se neki uhvatili i spasili se u zadnji tren jer su se predomislili. U djelićima sekunde….)

„Hladni znoj obli svaki njegov ud.“

Cijelo tijelo sudjeluje u borbi.

„Ivan je stajao pod Križem otirući ogrtačem Isusove noge. Magdalena je čučala pokraj podnožja Križa, skroz mahnita od žalosti.“

Ivan je stajao pored križa. Noge su mu dostupne i bar tu može olakšati Isusove muke. Magdalena ne može učiniti ništa, mahnita u žalosti.

„Blažena Djevica Marija je stajala između Isusa i dobrog lopova podržavana Salomom i Marijom Kleofinom. Oči su joj bile prikovane na liku njenog umirućeg Sina“. … drugi razbojnik se utišao. Oči su na liku Njenog izmučenog Sina. Ne želi da išta promakne. Želi susojećat. Biti mu blizu.

„Reče: Dovršeno je!… oče u ruke tvoje predajem duh svoj“

u odlučujućim trenucima svoje smrti on ima vlast nad čovještvom. U Malinskom vrtu se predao neprijateljima… Oni su popadali na Njegove riječi… Mogao je otići i izgubiti se u mraku. Mogao se osloboditi i sići s križa. Predao se. To predavanje se sada obnavlja. On odlučuje o trenutku smrti, a to je kad je napravio sve što je Otac od njega tražio. Popio je kalež do kraja.

„Ove riječi koje je jasnim i drhtavim glasom, glasno izrekao, odjeknuše po zemlji i nebu.“

odjeknule su tako da su ih svi mogli čuti … I tako ispunja poslanje. Dovršava otkupljenje.

„Čas poslije nakloni glavu i preda duh.“

„vidjela sam njegovu dušu pod formom blještavog meteora, kako u podnožju Križa prodire u zemlju.“

Njegova duša, poput naše, ne umire sa tijelom. Njegova duša, skupa sa njegovim božanstvom, ide nad pakao … i k onima koji se ne mogu spasiti bez njega. Njima se objavljuje i izbavlja ih. Bog je mogao učiniti da to odvajanje duše bude vidljivo.

„Ivan i svete žene padoše ničice na zemlju, klanjajući se.“

Svakako, svete žene i Ivan su to vidjeli i padaju na zemlju, klanjanju se i vjeruju. Imaju znak pred sobom.

„Stotnik Abenadar fiksirao je oči na izobličenom liku našeg Gospodina, potpuno svladan i preplavljen svime što se dogodilo. Taj trenutak bio je trenutak milostii za Abenadara. Konj je pod njim drhtao. Srce mu je bilo dirnuto, raspuklo se kao tvrda stijena“.

Stotnik je preplavljen je svime što se dogodilo. Mi zamišljamo kako je izgledao rimski časnik.. U vojsku nisu išli feminizirani, nego oni koji su bili spremni za borbu. On je ogrubio u svim tim bArbstvarima koje je doživio, u proljevanju krvi, navikao je na okrutnost… ko zna koliko je smrti vidio i zadao svakodnevno. Ali ova ga smrt mijenja. Ni smrt najbližeg nije na njega ovako djelovala. Svladan time što se dogodilo. On gleda Isusa kako nosi svoju patnju, kako umire, kako zadržava dostojanstvo, a i  cijeli kontekst… sudjeluju nebo i zemlja. Cijeli svemir. Cijeli svemir ostavlja dojam na one koji se kaju i otvaraju Bogu… Tu je i svjedočanstvo Gospe. To je bio njegov trenutak milosti. Konj je pod njim drhtao. I životinja osjeća i prenosi to na jahača. „Srce mu je bilo dirnuto, raspuklo se kao tvrda stijena.“ U trenutku molitve se predaje. Srce se iz svog oklopa oslobađa i otvara milosti.

„On baci daleko svoje koplje, udarajući se u prsa govoreći: „Blagoslovljen Njaviši Bog, Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Zbilja Ovaj čovjek bijaše Sin Božji.“

Tu imamo ispovjest vjere jednog rimljanina koji prihvaća Isusovo božanstvo, ostavlja bezboštvo i krivovjerje. Preobrazba se događa u jednom danu, u jedan tren. Potpuna i korjenita promjena. Odbacuje koplje … onaj čovjek koji je sudjelovao u muci Gospodnjoj, odbacuje instrument muke, priznaje se grešnikom, .. To dolazi od čovjeka koji ima najvišu vlast, on je zapovijednik nad plaćenicima, farizeima… kom nitko ne može ništa. Mogao je Isusa živoga skinuti s križa.

„Čim je Abenadar iskazao javno svjedočanstvo svoje vjere u Isusovo Božanstvo, njegov primjer su slijedili mnogi vojnici, kao i još neki prisutni, čak i nekoliko farizeja.“

Njegovo svjedočenje vjere u Isusovo božanstvo je bilo prilika i drugima da se i oni promjene. Njegovi podložnici ga slijede. I oni se obraćaju, čak i nekoliko farizeja. Među njima ima onih koji propuštaju… Bog se služi raznim načinim da postigne obraćenje. Među svecima u katoličkoj Crkvi ima i takvih koji su ostali bez glave kao sveti Denis (Dionizije) koji je onda svoju glavu uzeo u ruke i još 10 sati tako propovijedao (!) evanđelje. Jesmo li mi spremni prihvatiti takva čuda… ili takvo što ne dira naša srca?! Nema to veze sa mnom. Gdje je naše srce? Kakva je naša nutrina?

„dođoše do Blažene Djevice i odvedoše je od podnožja Križa. Nema riječi koja bi opisala duboku bol Blažene Djevice. Oči su joj bile zatvorene, boja kože kao u leša. Nije mogla stajati, pade na zemlju, ai je ubrzo podigoše i podržavahu Ivan, Magdalena i drugi. Još jednom pogleda na svoga ljubljenoga Sina – Sina kojeg je začela po Duhu Svetomu, meso njena mesa, kost njenih kostiju, srce njena srca – kako visi na Križu između dvojice razbojnika.

 Mariju su odveli u podnožje križa…oči su joj bile zatvorene… ona se poistovjećuje sa sinom i prolazi ono što on prolazi. Michelangelova „Pieta“ – Marija i Isus – iste su boje i dobro pokazuje kako je Marija bila dionik Isusove muke, to čini našim očima zorno dostupno…

Raspet, osramoćen i prezren od onih zbog kojih dođe na zemlju da ih spasi. S pravom je tada dobila naziv „kraljicom mučenika“. Sunce je još bilo zatamnjeno i ovijeno maglom. Za vrijeme zemljotresa, zrak postade težak i sparan, ali poslije postade svjež i čist. Kad je tijelo skinuto, bijaše zamotano od struka do koljena..“

Zadnji pogled na Sina na križu. On završava tu da spasi one koju mu to uzrokuju. Sunce je još zatamnjeno u vrijeme zemljotresa… ako su bili prestravljeni od pomrčine sunca… u Evanđelju piše: „i duše pravednika iziđoše iz grobova i one svjedoče da za Krista…“

I staviše ga u naručje Gospino.

„A tada ga položiše u naručje Blažene Djevice Marije, koja, svladana žalošću i ljubavlju, ispruži ruke da primi svoj dragocjeni teret“

prema viđenjima blažene Katarine Emmerick

osvrt don Josip Mužić, dv siječanj 2019, bilješke MG