KRUNICA
Najrasprostranjeniji oblik pobožnosti prema Gospi je krunica. Možemo reći da zauzima povlašteno mjesto u vjerničkoj praksi našeg naroda. Moli se prije svete mise, kad je bdijenje uz pokojnika, ili nakon pokopa, kad se ispraćaju pokojnici, ili su se sahranjivali sa krunicom i sl.
Možemo reći da se sve do polovice 20. st. do prije 50-60 godina krunica svakodnevno molila u većini hrvatskih domova i to uglavnom navečer i to je bila najprostranjenija i najdraža pobožnost našega naroda. Ona je očuvala pojedince i obitelji od svih opasnosti, zabluda i nesreća, čuvala je obiteljsku svetost, pomagala je supružnicima da vrše svoje bračne dužnosti, djeci da poštivaju roditelje, a u mladosti je bila jakost u borbi protiv bludnosti. Preko nje su članovi obitelji postajali jedna duhovna zajednica. Stvaralo se se duhovno zajedništvo. Tu je otac imao glavnu riječ. On je počinjao molitvu. Tu se očitovalo da je otac glava obitelji. I doista djeca molitvu drugačije doživljavaju kad dolazi od oca, nego od majke. Od majke se to shvaća kado da nije nešto ozbiljno, kao da je manje važno, nešto što spada na žene. Najčešće se molila na početku i na svršetku dana – prije večere. (primjer: pradjed koji je imao desetero djece i predmolio krunicu prije večere… koji bi zakasnili na krunicu – ostali bi bez večere…) Nerijetko se molilo i na koljenima. To se moglo vidjeti i nekad davno u Međugorju, koje je bilo zabačeno od cijele civilizacije, kad se živjelo teško, od plodova zemlje, i tada u to vrijeme se i hodočasnike primalo besplatno, i zajedno s njima se molilo prije doručka, svi su išli na misu svaki dan, … To je kao da ste se vratili u neki svijet prije 100 godina, nešto sasvim drugačije od onoga što imamo sada.
Naš franjevac Crnica piše da prije 60 godina gotovo da nije bilo obitelji u kojoj se nije zajednički molila krunica… Kaže on da je tada bio običaj da u vrijeme kad s običavala moliti krunica župnik prođe mjestom i ako bi opazio da se u nekoj kući ne moli glasno krunica spomenuo bi to sljedeće nedjelje sa oltara. I onda bi se ljudi opet vratili molitvi. Vidimo da su oni prije bili vrlo konkretni.
Jedan naš sugrađanin, svetac, sveti Lino Monpas, porijeklom francuz, ali rođen u Splitu (1866….) tu je proveo djetinjstvo, ali kad je postao franjevac većinu života je djelovao u Italiji i proglašen je svetim. On je običavao tijekom svibnja ljude u dvorišta okupljati na molitvu krunice. Nije ih okupljao u crkvi, nego kako su bili u raznim kvartovima, onda ih je okupljao po dvorištima da zajedno mole. I to bi okupilo ljude iz tog kvarta i iz obližnjih kuća.
Jedan naš kandidat za oltar, sluga Božji Egidije Bulešić, bio je rod od mučenika Miroslava Bulešića, ali nije umro mučenički nego je umro mlad, bio je u Istri poznat, (u Puli), kao apostol mladih. I on piše jednom svom prijatelju: vjera neka nam bude štit, krunica lijek, a …pobožnost Gospi nadahnut će nam snagu. Koliki slabi nalaze snagu moleći dnevno svetu krunicu. On je sam u najtežim okolnostima dok je bio u vojarni i kasnije dok je služio u mornarici, redovito molio krunicu. Kad se teško razbolio i umro od bolesti, a da nije imao još ni 3o godina potakao je da se na njegovu odjelu u bolnici u Puli molila krunica svaku večer. U njegovoj kući je bio običaj da su u kući mali kućni oltarić gdje se svaku večer molila krunica.
Blaženi Ivan Merz govori o svom iskustvu krunice: U Lurdu sam naučio što je to krunica, i to mi je od sada najbolji prijatelj. Prije Lurda iskreno priznajem bila je u dnu duše neka sumnja i osjećaj da li se ja ne molim kakvom fantomu moje mašte. Molio sam dakako, jer da sam prestao značilo bi ne vjerovati u Gospu – a kuda onda? Okrenut se od katolicizma, a sve oko tebe mračno i tužno. On je molio krunicu i dok je sumnjao. Bio je svjestan ako prestane da će se prekinuti i njegova pobožnost prema Gospi. A da će onda otpasti i od katoličke vjere. No da bi to bilo osvjedočena, uvjerena molitva bio je presudan Lurd. Preporučivao je da se svaki dan izmoli cijela krunica meditirajući otajstva. Sam se toga držao, a njegova krunica trajala je pola sata, molio je i hodajući, i nije je izostavljao u vrlo nepovoljnim okolnostima. Tako je prilikom hodočašća u Rim 1926. Skupinu djevojaka „orlica“ uspio smjestiti tek iza ponoći no kad je sve bilo gotovo onda je u dva sata izmolio krunicu. Ljubav prema krunici širio je riječima. Tako je jednom kazao: „Kad vam bude u životu teško i kad vas snađu nevolje uzmite u ruke Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da se mirno nosite sa potpunim predanjem u volju Božju.”
Sarajevski nadbiskup i sluga Božji Stadler je tražio od vjernika da se polaganim moljenjem krunice i razmatranjenjem njenih otajstava nakon svete mise zahvaljuju za svetu pričest. Preko tjedna, ako idu na svetu misu onda je preporučavao da putem do crkve razmatraju otajstva krunice kao pripravu za pričest. A u povratku neka razmatraju otajstva krunice za zahvalu. Znači, da se pripremaju 20 minuta i da zahvaljuju 20 minuta. Krunicu naziva časoslovom za puk i traži od svećenika da tumače narodu otajstva krunice i da kroz listopad, Gospin mjesec, svaki dan nakon mise mole naglas krunicu bez obzira na broj vjernika.
Blaženi Alojzije Stepinac je jednom napisao: “Gdje je krunica tamo je Majka Božja. A gdje je Majka Božja tamo je sigurno i Isus s njom. A gdje je Isus, tamo je Bog, tamo je sve.” To je dakle lanac koji nas vodi na odredište. On je ljubav prema krunici naučio u svome obiteljskom domu. On kaže: Moj je otac svaki dan molio krunicu i mi smo svi zajednički molili. To se ne zaboravlja. Dok je bio seljak zapamtili su ga da je jednom rukom upravljao kočijom, a u drugoj je držao krunicu i molio. Kao svećenik molio je cijeli ružarij, petnaest otajstava krunice i nije se ustručavao to pokazati pred drugima. Tako dok je imao dužnost ceremonijara u nadbiskupskom dvoru tu je svaku večer … molio svetu krunicu. Kad je postao Zagrebački nadbiskup onda je svakodnevno za vrijeme rata, u Gospinim mjesecima svibnju i listopadu, obilazio Zagrebačke crkve i zajedno s narodom molio klečeći sva tri dijela krunice. Dakle svih 15 otajstava bi molio zajedno s narodom na koljenima. Znao je da su vremena teška i da molitvu treba pojačat. Jednako tako je običavao moliti krunicu svake subote pred izloženim Presvetim kod sestra karmelićanki u Brezovici. Sam je 1943 preveo jednu knjigu o krunici gdje u predgovoru piše da je to jedno od najvažnijih sredstava ljudskog odgoja. Mi danas posežemo za raznim tehnološkim pomagalima, literaturom, svim i svačim, a evo on kaže to je najvažnije sredstvo ljudskog odgoja i tako će to biti do kraja svijeta. Važnost krunice kao sredstva vjerskog odgoja je neprolazna. Vi kršćanski roditelji, kaže on, naučite se dnevno moliti svetu krunicu da po njoj isprosite blagoslov i zaštitu Bogorodice svojoj djeci. Vaš primjer je od silne važnosti za djecu. I vaša krunica neće ostati bez zaštite Marijine. Nemojte misliti da djeca ne znaju što je to pobožnost Majci Božjoj. Nitko ne osjeća što je majka, tako dobro kao djeca. Na drugom mjestu piše – kao što je duh bezvjerja nagrizao mnogo toga tako je nastojao potisnuti i ovu divnu molitvu.
Danas je na žalost nestalo te dnevne molitve iz mnogih obitelji. S krunicom je nestalo i obiteljskog blagoslova koji je uz molitvu krunice bio vezan. Usuđujem se reći, kaže on, ako je kojem župniku uspjelo provesti u svojoj župi dnevno i sveopće moljenje krunice da je doista preporodio župu. Dakle, ako je župnik postigao da svaka obitelj dnevno moli krunicu on je doista preporodio župu. Svjestan je da je zapreka u širenju ove pobožnosti posebno u ljudskim obzirima koji su zastupljeniji u gradu nego na selu. Tako je makar bilo u njegovo vrijeme. Preporučivao je molitvu žive krunice…. Jedno svoje pastirsko pismo je posvetio upravo temi krunice. Kad je bio u sužanjstvu u Krašiću onda je svesrdno širio moljenje krunice, osobno i zajedničko. Ona ga je pratila i na koncu njegova života. Svjestan je osporavanja ove molitve, ali je svjestan i njene snage. Ona je za njega dragocjeno blago. U jednoj prigodi kaže sveta krunica je tako jednostavna, utješna a usti mah tako moćna da je očito djelo samoga Boga preko ruku Bogorodice.
I kad se pitamo zašto je nama danas tako teško moliti krunicu onda vidimo da imamo razne izgovore. ‘suhoprana, dosadna, ništa ne osjećam, ponavlja se, samo izgovaram riječi…’ Papa Ivan XXIII j rekao da je najgora molitva ona koja je neizmoljena. Možemo molit loše, ali opet molimo. Onda se možemo truditi da bolje molimo… ako čekamo na nadahnuće i da se rastapamo od osjećaja onda to ne funkcionira. Onda ćemo možda molit samo nekoliko puta u životu. Osim toga molitva je dar Božji. Ne zavisi samo do nas. Ako se Bogu sviđa da nas ostavi u suhoći, sviđa mu se da molimo s vjerom i sa snagom volje onda je ta molitva Njemu ugodnija, i onda čini i nama dobro. I ako se mi trudimo za Boga odvajati vrijeme, On nas onda uči moliti, odgaja nas. Krunica se može moliti na razne načine: možemo razmišljati o otajstvima, o riječima koje izgovaramo, možemo razmišljat o svom odnosu s Bogom… svakako važno je trudit se da i misli budu upravljene prema Bogu. To je smisao molitve. Da upravimo misli k Bogu.
Na nas utječe i vrijeme u kojem smo rođeni. U našem vremenu razni su izazovi,… tehnološka dostignuća, počevši od tv, internet, naučili su nas da sve dobivamo brzo i bez truda, da ne koristimo svoje duševne moći, ni maštu ni volju ni razum ni memoriju, nego što trebamo u tom trenutku – tu je. Bog tako ne funkcionira. Nije on automat za čaj, pa da ubacim jednu desetku i onda da iziđe rezultat. Zanimljivo je da je ovaj običaj moljenja krunice zapravo nestao kad je došla televizija. I vidimo da je ona zauzela mjesto krunice. Svaka obitelj ima televiziju i ako ništa drugo pogledaju dnevnik sat vremena, … ako se ne pali TV to je samo zato jer imaju računala, tablete, mobitele, i tu koriste opet najmanje sat vremena, i onda kaže se da nema vremena za molitvu. Nije samo pitanje da nam to ”pojede vrijeme”. Nego, to nam otežava molitvu. Napunimo se svim mogućim smećem, i bespotrebnim informacijama, i kad se treba sabrat stvari ne funkcioniraju zato je važno da to znamo stavit pod kontrolu. Ako trebamo bit informirani, o čemu trebamo bit informirani? Koliko se vremena izgubi u informacijama. Pa što imamo od toga? Ne mogu ništa promjenit, pa što onda imam od toga da znam što se događa po svim krajevima svijeta, u saboru, u strankama, …. samo se čovjek nervira, … ako imaš poziv da ćeš se društveno angažirat, politički, onda kupuj novine, i gledaj dnevnik, onda imaš neki cilj, a ovako – nećeš se angažirat, nemoš ništa promjenit, … možeš molit pa će se mijenjat srca tih ljudi. To je ono što mnoge ljude sustavno uništava. Mediji ih truju, osjećaju se ojađeni, malodušni, očajni, i predaju se… dignu ruke i ne žele se više boriti. Jer šta oni mogu. Ti si nitko i ništa, stalno si tu, a ovi moćnici sami sebe reklamiraju, oni su netko i nešto, ti ništa ne možeš, oni sve odlučuju, ti postaješ sve manji, sve neznatniji, i ništa, … čovjek se tu pogubi. A kad čovjek moli onda vidi da je Bog svemoguć i da on može mijenjat i ovaj svijet.
Krunica je bila i utjeha u nevoljama. Iz svjedočastava zatvora u komunizmu, vidimo da puno njih svjedoči da im je krunica bila snaga.
Tako katolički laik Valentin K. Napisao je nakon pada komunizma uspomene sa robije koje je doživo sa 16 godina, 46 je bio osuđen na 6 godina robije, a razlog je bio što je širio pastirsko pismo od kardinala Stepinca. To je primjer kako je komunizam uništavao vjeru i oduzimao prava vjernicima. Zato je dobio osudu na robiju. Njemu se osobito pokazala učinkovita molitva krunice kombinirana sa strelovitim molitvama. Svoje suzatvorenike je naučio razne kratke strelovite molitve i malo duže molitve. Za vrijeme robijanja pomoglo mu je poluglasno pjevanje Gospinih pjesama. Osvrćući se na mišljenje da je molitva krunice za starije žene on ističe da je upoznao u životu mnoge muškarce koji su svakodnevno molili krunicu i od kojih se imalo što naučiti i nisu ništa izgubili na svojoj muževnosti. U zatvoru su stariji katolici učili mlađe moliti krunicu … kada su im svi nabožni predmeti bili oduzeti došli su na ideju da izrade svoje krunice. Zato su iskoristili sjemenke rogača za zrnca i žicu i izrađivali su posebne križeve… kad su kod premetačine neke od tih krunica otkrivene uprava je odlučila da svatko kod koga se nađe krunica dobije tri dana samice za kaznu.
Marica Stanković je na robiji provela pet godina jer se javno usprotivila klevetama protiv kardinala Stepinca i ona kaže da je njoj krunica bila od izuzetnog značenja, a tako i drugim zatvorenicama. Molile su zajedno kad god su mogle. … pogotovo za vrijeme šetnje svaka je krunicu omotala oko prstiju … ali postalo je nemoguće u logoru molit krunice i onda je to ostalo samo kao osobna molitva. Žene su se snalazile na razne načine. Kad su im bile oduzete krunice onda bi pravile krunice od špaga, zrnca od osušenog kruha. I takve su krunice premetali cijeli dan. Ali bilo je i takvih momenata kad su i takve žene izgubile hrabrost. Previše je to dugo trajalo. Previše. S druge strane osoblje logora se natjecalo u najraznovrsnijim bogohulnim psovkama želeći tako duhovno slomiti zatvorenice. Prvih godina je molitva bila jaka, a onda je polako počela slabiti i nada i molitva je slabila. Marica je svih pet godina ustrajala u svojoj redovitoj molitvi. Pred sam izlazak iz zatvora piše: sve što je sadržavalo pojam muke smućivalo me. Nisam više mogla moliti ni žalosnu krunicu ni križni put. Jer sam po tim molitvama postala još smućenija. I tako sam nizala krunicu za krunicom, ali osim uobičajene smišljala sam nove.
Don Anto Baković je sebi u zatvoru potajno napravio desetku od konopa i tako je molio krunicu. Kao mladi svećenik došao je na ispraćaj iz Bosne kardinalu Stepincu i bio je u prilici da u katedrali bude jedan od čuvara njegova mrtvog tijela. A nisu se svećenici tada za to baš otimali jer su znali da za to mogu biti kažnjeni. U mrtve ruke blaženika stavio je neko vrijeme krunicu svoje pokojne majke i onda je pohranio kod sebe sa željom da s njom bude pokopan. To mu je bila uspomena na majku i na kardinala i jasno, na Gospu.
dv. siječanj 2019, don Josip Mužić, bilješke MG