Papa u miru, Benedikt XVI, o krizi zlostavljanja u Crkvi i kako su se mjenjali standardi “normalnosti” (1. dio)

‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’

Predsjednici biskupskih konferencija cijeloga svijeta su se na poziv pape Franje od 21. do 24. veljače okupili u Vatikanu kako bi raspravljali o trenutnoj krizi vjere i krizi u Crkvi, krizi koja se raširila po cijelome svijetu nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika.

Razmjeri i težina incidenata o kojima se izvještavalo duboko je uznemirila svećenike, ali i laike, i kod mnogih potaknula propitivanje same vjere Crkve. Bilo je nužno poslati snažnu poruku i nastojati oko novoga početka kako bi Crkva opet bila vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao sila u službi protiv destruktivnih čimbenika.

Budući da sam i sâm bio na odgovornom položaju kao pastir Crkve za vrijeme javnoga izbijanja krize i situacija koje su uslijedile, morao sam se zapitati – iako kao papa emeritus više nisam izravno odgovoran – kako mogu doprinijeti novome početku.

Zato sam, nakon što je najavljen sastanak predsjednikâ biskupskih konferencija, sakupio neke bilješke uz koje bih mogao s jednom ili dvije primjedbe doprinijeti i pomoći u ovome teškome trenutku.

 Nakon što sam kontaktirao državnoga tajnika, kardinala Pietra Parolina, i samoga Svetoga Oca Franju, činilo mi se prikladnim ovaj tekst objaviti u Klerusblattu (mjesečniku za svećenike u većinski bavarskim biskupijama).

Moj je rad podijeljen u tri dijela.

U prvome dijelu namjera mi je ukratko predstaviti širi društveni kontekst pitanja, bez kojega se problem ne može razumjeti. Nastojat ću pokazati da je šezdesetih godina 20. stoljeća došlo do nečuvenoga događaja, čiji razmjeri u povijesti nemaju presedana. Moglo bi se reći da su se u 20 godina između 1960. i 1980. godine nekada uobičajeni standardi o seksualnosti posve urušili, i da se pojavila nova normalnost, koja je do sada bila predmetom ustrajnih pokušaja prekidanja.

U drugome dijelu namjera mi je istaknuti posljedice ove situacije na formaciju svećenika i na njihove živote.

Konačno, u trećem bih dijelu htio izložiti neke perspektive za ispravne reakcije od strane Crkve.

 

 

(1)Stvar počinje s od strane države propisanog i podupiranog uvođenja djece i mladih u narav seksualnosti. U Njemačkoj je tadašnja ministrica zdravstva Käte Strobel dala snimiti film u kojem je sve što se prije nije smjelo javno pokazivati, uključujući spolni odnos, pokazano u obrazovne svrhe. Ono čemu je ispočetka svrha bila seksualni odgoj mladih uskoro je široko prihvaćeno kao prikladna opcija.

Slični učinci postignuti su „Sexkofferom” što ga je objavila austrijska vlada (kontroverznom ‘kovčegu’ materijala za seksualni odgoj, korištenome u austrijskim školama krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća). Seksualni i pornografski filmovi tada su postali čestom pojavom, dotle da su se prikazivali u priručnim kinima (Bahnhofskinos). Još se sjećam kako sam jednoga dana šetao Regensburgom i vidio kako se pred velikim kinom okuplja gomila ljudi, nešto što se prije viđalo samo u vrijeme rata, kada se iščekivalo dijeljenje namirnica. Sjećam se i kako sam došao u taj grad na Veliki petak 1970. godine i vidio mnoštvo panoa s velikim posterom dvoje posve golih ljudi u zagrljaju.

Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je ta posvemašnja seksualna sloboda, koja više nije prihvaćala nikakve norme.

Mentalni kolaps bio je povezan i sa sklonošću prema nasilju. Zato se seksualni filmovi nisu više smjeli prikazivati u zrakoplovima – među putnicima bi znalo doći do nasilja. Budući da je tadašnja odjeća podjednako izazivala agresivnost, ravnatelji škola nastojali su uvesti školske uniforme, i tako stvoriti ozračje pogodnije za učenje.

Jedan od izvanjskih aspekata revolucije iz 1968. godine bio je i taj da se pedofiliju smatralo dopuštenom i prikladnom.

Za mlade u Crkvi, ali ne samo za njih, to je u mnogim vidovima bilo jako teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako su u toj situaciji mladi ljudi mogli razmišljati o svećeništvu i prihvatiti ga sa svim njegovim ograničenjima. Posljedice tih promjena bile su dramatičan kolaps sljedećega naraštaja svećenika u tim godinama i veoma velik broj istupanja iz svećeničkoga staleža.

(2) U isto vrijeme, neovisno o tim promjenama, katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je Crkvu učinio nemoćnom pred tim promjenama u društvu. Pokušat ću ukratko opisati kako su se te promjene odvijale.

Sve do Drugoga vatikanskog koncila katolička moralna teologija uglavnom se temeljila na prirodnome pravu, a Sveto pismo citiralo se samo za davanje pozadine ili potkrjepljivanje. U borbi Koncila za novo razumijevanje Objave opcija prirodnoga prava uglavnom je napuštena, i zahtijevalo se moralnu teologiju posve utemeljenu na Bibliji.

Još se sjećam kako je isusovačko učilište u Frankfurtu obučavalo iznimno nadarenog mladog isusovca (Brunu Schüllera) s ciljem razvijanja morala utemeljenog isključivo na Svetom pismu. Prelijepa disertacija o. Schüllera bila je prvi korak prema izgradnji morala utemeljenoga na Svetom pismu. O. Schüllera zatim su poslali u Ameriku radi daljnje izobrazbe. On se otamo vratio sa spoznajom da se moral ne može sustavno izraziti samo iz Biblije. Pokušao je razraditi pragmatičniju moralnu teologiju, ali nije mogao pružiti odgovor na krizu morala.

U konačnici je prevladala hipoteza da je moral određen isključivo ciljevima ljudskoga djelovanja. To još nije bilo neuvijeno kao u staroj sintagmi „cilj opravdava sredstvo”, ali taj je način razmišljanja počeo prevladavati. Zato više nije moglo biti nikakvoga apsolutnoga dobra, kao niti ničega temeljno zloga – moglo je biti samo relativnih vrijednosnih sudova. Više nije bilo apsolutnoga dobra, nego samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima.

Kriza oko opravdavanja i predstavljanja katoličkoga morala dosegnula je dramatične razmjere kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. 5. siječnja 1989. godine objavljena je „Kölnska deklaracija”, koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Njezin je fokus bio na različitim kriznim točkama u odnosu između biskupskog učiteljstva i zadatka teologije. Reakcije na taj tekst, koje ispočetka nisu išle dalje od uobičajene razine prosvjeda, vrlo su se brzo pretvorile u negodovanje protiv crkvenoga učiteljstva, i započele vidljiv i glasan globalni prosvjed protiv očekivanih doktrinalnih tekstova Ivana Pavla II. (v. D. Mieth, Kölner Erklärung, LTHK, VI3, str. 196) [LTHK je Lexikon für Theologie und Kirche, „Leksikon teologije i Crkve”, među čijim su urednicima bili Karl Rahner i kardinal Walter Kasper.]

Papa Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao i pažljivo pratio situaciju u moralnoj teologiji, započeo je rad na enciklici koja će sve te stvari ispraviti. Ona je objavljena 6. kolovoza 1993. godine pod naslovom Veritatis splendor, i uzrokovala je žestoke kritike od strane moralnih teologa. Prije nje je Katekizam Katoličke Crkve već uvjerljivo i sustavno predstavio moral kako ga proglašava Crkva.

Nikada neću zaboraviti kako je u to vrijeme vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, koji se nakon umirovljenja vratio u svoju rodnu Švicarsku, glede mogućih odluka iz enciklike Veritatis splendor izjavio, ako ona bude određivala da ima čina koje se uvijek i u svim okolnostima mora klasificirati kao zle, da će je on izazivati sa svim sredstvima koje ima na raspolaganju.

Milosrdni Bog ga je poštedio toga da svoju odluku provede u djelo – Böckle je preminuo 8. srpnja 1991. godine. Enciklika je objavljena 6. kolovoza 1993. godine, i doista sadrži određenje da ima čina koji nikada ne mogu postati dobri.

Papa je bio posve svjestan važnosti te odluke u tome trenutku, i za taj dio svoga teksta ponovno je konzultirao vodeće specijaliste, koji nisu sudjelovali u uređivanju enciklike. Znao je da ne smije biti sumnje u vezi s činjenicom da moralna računica uključena u balansiranje dobara mora poštovati konačnu granicu. Ima dobara koja nikada ne smiju biti predmetom trgovanja.

Ima vrijednosti koje se nikada ne smije napustiti radi većih vrijednosti, i koje nadmašuju čak i očuvanje tjelesnoga života. Postoji mučeništvo. Bog je više od pukoga tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život utemeljen na konačnoj laži, nije život.

Mučeništvo je temeljna kategorija kršćanskoga postojanja. Činjenica da mučeništvo u teoriji koju su promicali Böckle i mnogi drugi više nije moralno nužno pokazuje da je posrijedi sama bit kršćanstva.

No u moralnoj je teologiji u međuvremenu urgentno postalo jedno drugo pitanje: uvelike je prihvaćena hipoteza da crkveno učiteljstvo treba imati konačnu kompetentnost (nepogrješivost) samo u pitanjima koja se tiču vjere. Prema tome, pitanja koja se tiču morala ne bi trebala biti obuhvaćena nepogrješivim odlukama crkvenoga učiteljstva. U toj hipotezi vjerojatno ima nečega ispravnoga, što zahtijeva daljnju raspravu. No postoji minimalni sklop morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i kojega se mora braniti ako ne želimo da vjera bude svedena na teoriju, nego da bude prepoznata u svojoj pretenziji na konkretni život.

Sve to čini očitim koliko se temeljno dovodi u pitanje autoritet Crkve u pitanjima morala. Oni koji Crkvi poriču konačnu učiteljsku kompetentnost na tome području tjeraju je da šuti upravo onda kada se radi o granici između istine i laži.

Neovisno o tome pitanju u mnogim se krugovima moralne teologije izlagala hipoteza da Crkva nema i ne može imati svoj vlastiti moral. Argument je bio da sve moralne hipoteze imaju svoje paralele u drugim religijama, i da prema tome moral nije vlasništvo kršćanstva. No na pitanje jedinstvene naravi biblijskoga morala nije odgovoreno činjenicom da se za svaku moguću rečenicu bilo gdje izrečenu može naći paralela u drugim religijama. Radi se o cjelini biblijskoga morala, koja je kao takva nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova.

Jedinstvo moralne doktrine Svetoga pisma u konačnici je vidljivo u tome što se ona čvrsto drži slike Božje, i u vjeri u jednoga Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji je živio kao ljudsko biće. Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga na ljudski život. Slika Boga i moral pripadaju skupa, i tako dovode do znakovite promjene kršćanskoga stava prema svijetu i ljudskom životu. Uz to, kršćanstvo se od svojih početaka opisivalo riječju hodós (grčka riječ za put, u Novom zavjetu često korištena u smislu puta napretka).

Vjera je putovanje i način života. U staroj Crkvi katekumenat je stvoren kao okruženje zaštićeno od sve nemoralnije kulture, u kojem su se posebni i novi vidovi kršćanskoga načina života prakticirali i istovremeno štitili od običnoga načina života. Smatram da je čak i danas potrebno nešto poput katekumenskih zajednica kako bi se kršćanski život uspostavio na svoj vlastiti način.

Izvor: bitno.net

(nastavak… 2. dio)