In memoriam – prof. dr. sc. Ivan Zelić

by M.G. · Prosinac 18, 2021

Prof. Ivan Zelić se preselio u vječnost. Tužna je to vijest za nas koji smo ga poznavali, ali kao što je Ivan pisao: “Jedna smo mi Crkva, oni koji ostaju i oni koji odlaze. I dalje smo u zajedništvu.”

Bio je, između ostalog, i vjeroučitelj, iako je osim teologije diplomirao još i ekonomiju, povijest i filozofiju… Doktorirao je filozofiju, ali vjerujemo i mnoge životne ispite. Živio je mirno i skromno, kao da je stalno bio u Božjoj prisutnosti. Bio je otac svojoj dobroj djeci, ali na neki duhovni način i nama koji smo se susretali s njim. U Ivanovim mirnim očima bio je neki odsjaj Božje mudrosti i dobrote i rado ih pamtimo. Hvala mu na primjeru svjedočanstva vjere

i neka ga dobri Bog nagradi za sve

U molitvi da što prije dođe tamo gdje više nema ni tuge, ni jauka, ni boli.

Iskrena sućut Ivanovoj obitelji

Crkva nije samo na zemlji

Ako Crkvu pokušavamo razumjeti kao jednu samo ljudsku organizaciju, nećemo moći razumjeti skoro ništa iz povijesti i sadašnjosti Crkve. Crkva se bitno razlikuje od bilo koje zemaljske organizacije u puno stvari. Crkva nije zemaljska organizacija već po tome što većina njezinih članova uopće nije na zemlji, većina ih je na nebu, u raju ili u čistilištu. „Vjerujemo u zajedništvo svih Kristovih vjernika, onih koji su na zemlji u putovanju, preminulih koji se čiste te onih koji uživaju nebesko blaženstvo, i da svi ti sačinjavaju jednu Crkvu.” (papa blaženi Pavao VI., Ispovijest vjere naroda Božjega). Ipak, ti koji nisu na zemlji itekako djeluju u ovoj Crkvi na zemlji u kojoj smo sada mi, u putujućoj ili „vojujućoj” Crkvi (lat. Ecclesia militans). To se u Vjerovanju naziva „općinstvo svetih” (lat. communio sanctorum).

Ivanov tekst iz članka: Božansko i ljudsko lice Crkve (Portal čiji je glavni urednik Ivanova kći Katarina Matijaca)

***
AŽURIRAM ČLANAK TEKSTOVIMA IVANOVE DJECE

Ivanove kćeri Katarina i Tereza pišu, između ostalog:

(…) Mimo svih ovih postignuća i nevjerojatnih intelektualnih sposobnosti, Ivan Zelić je bio prije svega vjeran muž i brižan otac. Ili jednostavno tata. Tata koji se s nama igrao, šalio, šetao, mijenjao pelene i radio kašice i pričao viceve koje je izvlačio iz rukava u svakoj prilici. Strpljivo je slušao naše školske dogodovštine, držao ruku kad bismo plakali, brisao čelo u bolesti. Poučni izleti, obiteljski vjeronauk nedjeljom i jutarnji časoslov… Stajem ovdje jer je nemoguće čitav život smjestiti u škrte riječi jednog članka. Kao i svaki čovjek, imao je on i svojih mana, ali „ljubav sve pokriva“! I kroz njih nas je odgajao: redovita ispovijed bila je okosnica njegove snage.

Poučavao nas je primjerom. Bog mu je uvijek bio na prvom mjestu. Moliti nas je učio moleći, vjerovati vjerujući. Nikad nam nije rekao: „Treba ljubiti Crkvu.“ Nije bilo potrebno. U njegovim vedrim očima pojavile bi se suze ganuća svaki put kad bi nam iz Svetog pisma čitao citate o Crkvi. Nije bilo potrebno naglašavati borbu za dušu jer bi iste suze krenule svaki put kad nam je čitao:

„Dobar sam boj bio, trku završio, a vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac, ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak“.

(TIM 4,6-8).

Učio nas je s mamom otvorenosti životu. U nebo su ispratili sedmero djece, a za odgoj im je Gospodin ostavio nas petero. Iako je svaki gubitak bio bolan, otvarali su se Gospodinu uvijek iznova i tako nam svjedočili koliko je neizmjerna vrijednost svake duše. Razumjeli smo da Život uvijek pobjeđuje i da smrt nema zadnju riječ. Njihovu čežnju za velikom obitelji, Gospodin je nagradio kroz unuke, njih 19 rođenih i dvoje još nerođenih. S koliko radosti i ponosa je tata brojao svoje unuke! (… ) Više na portalu Žena vrsna, /čiji je glavni urednik Ivanova kći Katarina M/: U susret Gospodinu…

Tereza, Katarina, IVAN, Marija, Toma i Ivana (Ivanova udomljena kći)

***

Sa facebook profila Ivanova sina Tome:

Kako u nekolicinu bitova spremljenih u memoriju nekog računala sažeti ono sto je za mene i meni značio čovjek koji mi je bio uzor, svjetionik i sigurna luka u životu?!

Moj tata je bio, kako ga je opisao moj dragi prijatelj, “samozatajni velikan Crkve u Hrvatskoj” i priznati filozof s nebrojenim doprinosima sirenju Istine.
Ali, za mene je bio prvenstveno – TATA.
Tata, hvala ti na primjeru i pouci prave muževnosti! One muževnosti koja u svemu gleda drugog stavljajući sebe na zadnje mjesto. One muževnosti koja se ne hvali talentima i postignućima, već je samozatajna i ponizna. Muževnosti koja druge ne opterećuje svojom patnjom i suosjeća s drugima u patnji. One muževnosti koja je uvijek spremna na žrtvu za svoju suprugu, djeci i ljude u potrebi.
Hvala ti, tata, sto si mi okruženjem sretnog braka i svojim primjerom vrsnog muža bio podstreh da bez straha mlad uđem u brak. Kako si rekao tada: “Najvažnije si sad riješia, ostalo ćeš lako!”
Tata, hvala ti na primjeru i pouci očinstva! Očinstva koje uči primjerom prije nego praznom riječju, ljubavlju prije nego kontrolom, razgovorom prije nego ucjenom. Očinstva koje se ne boji djetetu pokazati i priznati svoje slabosti i za njih se ispričati. Očinstva koje u djetetu gleda osobu, a ne podložnika. Očinstva koje je u isto vrijeme i prijatelj i savjetnik i vodič svojoj djeci. Očinstva koje i mijenja pelene i igra nogomet i poučava. Očinstva koje ljubi do kraja… Molim te, tata, zagovor kod Gospodina da mi da snage i strpljivosti da mogu slijedit tvoj primjer i biti makar upola dobar otac svojoj djeci kao sto si ti bio nama!
Tata, hvala ti sto si me naučio razmišljati i ljubiti Istinu! Gledajući tebe i razgovarajući s tobom naučio sam kako biti kritičan i realan. Naučio si me da se nikad ne zadovoljim s površnim već da tragam za Istinom i da se tog traganja ne bojim. Jer kako tvoj i moj sv. Toma kaže: “Ono sto je Istina, logički se ne može pobiti”.
Ali tata, više od svega hvala ti sto si mi prenio dar vjere i usadio ljubav prema Kristu i Njegovoj Crkvi! Kako ne upiti i primiti tu ljubav gledajući tebe kako sa neizmjernim zarom i suznim ocima od ganuća čitaš Sv. Pismo, pričaš o životima svetaca ili nam tumačiš Katekizam Katoličke Crkve? Kako je ne upiti gledajući tebe kako predaješ svoj život Bogu svaki dan svog života do samog kraja? Bio si tata koji je učio prvenstveno primjerom, a tvoj primjer je bio da uvijek u svemu tražiš Božju volju jer jedino onda ne možeš pogriješiti.

Moje srce plače jer sam izgubio jedan veliki oslonac u životu, neiscrpni izvor znanja i mudrosti, voljenog oca i prijatelja. Ali, moja duša leti, smije se i raduje s tobom jer vjerujem da gledaš lice Božje koje toliko ljubiš! “Bože, koje radosti u dan kad dođes Ti!”

Tata, visoku si mi ljestvicu postavio svojim životom i hvala ti i na tome! Vidimo se u vječnosti!

Tata, volim te!

***

Sa facebook profila Ivanova zeta, Florijana Mihaljevića:

(…) Mnogi od vas ovdje prisutnih znate kako sam ja odselio iz Istre u Dalmaciju, i kako sam na taj način odsječen od fizičkog kontakta sa svojim roditeljima, izuzev nekoliko puta godišnje, zbog čega mi je naravno teško – čisto ljudski gledano. Zato mi je Gospodin providio roditelje moje žene koji su me prihvatili od prvoga dana kao svojega, bez ikakvih problema, predrasuda, projekcija… Ni u jednom trenutku se nisam osjećao kao „netko drugi“ u obitelji. U posljednje vrijeme zvao sam ga jednostavno „tata“, a on je to volio, i bilo mu je puno draže nego da mu govorim Ivane. On je nas sve zetove običavao zvati „lijepi sinovi“ jer to na francuskom znači zet.

Uz njega sam doživio svoje drugo, duboko i ozbiljno obraćenje. U razgovorima koje smo vodili, pričali smo puno o filozofiji i filozofima. Puno me poučavao o filozofiji, a isto tako i o teologiji i Katoličkoj Crkvi. Uvijek sa velikom strpljivošću, poniznošću, spreman na svako pitanje. Također me naučio da postavljanje pitanja nije problem, nego put prema spoznanju Istine. Da je dobro ako se čovjeku počinju nametati pitanja o vjeri, Crkvi, Bogu Ocu, Kristu, Duhu Svetom. Problem je samo da ne nađemo krive ili polovične odgovore koji nas mogu odvesti na stranputicu. Zato nam je isto tako ostavio/rekao putokaz kojim ćemo se služiti da ne zalutamo: Biblija, Katekizam, Crkveni oci, Denzinger.

S njim sam zavolio filozofiju i shvatio da, iako se ponekad izražava apstraktnim pojmovima, ta znanost je jako povezana sa životom, čak više nego druge. Posebno se to donosi na pojedine grane unutar filozofije, koliko god se to činilo na prvi pogled obrnuto. U studiju i radu puno mi je pomogla i pomaže i dalje njegova knjiga “Vodič kroz filozofiju”. Jedini sustavni i cjeloviti Vodič na hrvatskom jeziku koji prolazi kroz povijest filozofije do danas. Knjiga je to koja je cijenjena i među profesorima i studentima, kao i onima koji se prvi put susreću s filozofijom. O mnogim ostalim njegovim znanstvenim postignućima i kapacitetima neću pisati sada, objaviti ću naknadno bogatu biografiju.

Najvažnije njemu i nama bilo je da mu dođe svećenik prije smrti, a živio je praktičnim i aktivnim vjerskim životom. I bio je svećenik kod njega, sat vremena prije inducirane kome „primio je Sve“ kako nam je rekao naš dragi don Šime, koji je bio kod njega osobno i donio/dao mu „Sve“.

Na kraju, ono što je nama djeci stalno ponavljao je „kome je više dano, od njega će se više i tražiti“, a od njega će se onda sigurno više tražiti. Stoga, obzirom da meni nije potrebno da mi netko izrazi sućut, meni kao meni, nego mi je bitnije da se pomolite za njegovu dušu, umjesto da mi pišete sućut, vrijeme koje bi na to potrošili pomolite se. Naravno da mi neće smetati ako želite meni ili drugome nekome iz obitelji ovim putem izraziti sućut, ali prije toga da se pomolite. I molite i za nas koji smo ostali nakon njega, a posebno i za mamu, nije joj lako. Svi smo prošli jedan intenzivan i stresan period, a posebno je ona to proživljavala i doživljavala i najviše osjetila u sebi i na sebi. In Christo, Florijan.