P-ostati KATOLIK – nije mala stvar (neka čuda i svjedočanstva obraćenja)

U svijetu postoje razni ratovi. Još nam je u sjećanju onaj Domovinski koji je srušio mnoge živote i domove. I nije lako slušati nekog tko iskrivljuje istinu o ratu, istinu o tome tko je okupator, a tko žrtva, tko je napadao, a tko se branio.  No, postoji i jedan drugo rat – rat za duše. I u tom ratu svatko od nas treba biti na svom položaju. Neka i ovo bude mali doprinos u tu svrhu – obrane naše vjere.

Ovdje je riječ o nekim bitnijim sadržajima naše vjere kao što su: vjera u Božju svemogućnost, vjera u sakramente, (osobito sakramenat euharistije), važnost traženja ISTINE a koja je sam Isus, važnost Crkve po kojoj nam se daje spasenje, o vječnom životu – primjerice čistilištu – a sve to potkrijepljeno primjerima čudesa i svjedočanstava.

 Mi vjerujemo u jednog svemogućeg Boga. Barem tako ispovijedamo kad nedjeljom u crkvi molimo vjerovanje. Ipak, kad se tiče pojedinačnih istina vjere čini se da se u mnogih izgubila vjera. Počevši od tog da je Bog svemoguć. Mi općenito prihvaćamo da je Bog svemoguć. A sasvim drugačije gledamo tu istinu vjere kad se tiče našeg života. Je li on svemoguć i u mom životu? Ono što nama predstavlja problem Njemu nije nikakav problem. On to može riješiti. Pitanje je – vjerujem li ja stvarno da je Bog svemoguć?! Ako je Isus pobjedio smrt i uskrsnuo zar je njemu problem bilo što drugo?

Ima jedna zgoda iz života američkog biskupa, sluge Božjeg Fultona Sheena. Kad je govorio o Joni netko iz publike se ustao i pitao: „A kako je Jona mogao tri dana biti u utrobi ribe?“ Biskup je odgovorio: – „Ne znam, pitat ću ga kad dođem u raj.“  Slušatelj je onda upitao: – „A što ako Jona ne bude u raju?“ Biskup mu reče: – „Onda ga pitaj ti!“

I mi smo nekad kao ovaj sumnjičavi slušatelj. I mi govorimo da vjerujemo da je Bog svemoguć, ali baš da je moguće da čovjek živi tri dana u utrobi ribe, e to je već malo previše. I ona malo starija djeca vas gledaju čudno kad im to kažete. A zašto bi bilo previše za Boga jedno takvo malo čudo, ako je Bog svemoguć? Po istoj toj logici onda je previše i to da jedan Bog može stati u malu hostiju. Previše je i to da je Bog jedan, a trojstvo. Puno toga nadilazi naš mali ljudski razum. Ali, kao što kaže sveti Augustin: „Ako razumiješ – onda to nije Bog!“

Na jednom mjestu papa Benedikt govori kako nas i tamjan u liturgiji podsjeća na to da je tu prisutno veliko otajstvo koje je našim očima skriveno. Kao da Bog namjerno blokira naš pogled kako bi bili svjesni da se tu događa nešto što nas nadilazi, nešto otajstveno. Čovjeku nedokučivo.

Mi vjerujemo da je Isus u euharistiji stvarno prisutan, ali kako  – mi to jednostavno ne znamo.

Da je to Njegova stvarna prisutnost On pokazuje i preko mnogih euharistijskih čuda širom svijeta. Jedno se zbilo i kod nas u Ludbregu, kad je svećenik posumnjao da je u kaležu stvarno krv Kristova, pa se vino i vidljivo promijenilo u krv. On je tad u strahu kalež zazidao u zid i tamo je ostao do onda kad je bio na smrtnoj postelji pa je rekao što se zbilo.

Jedno od novijih euharistijskih čudesa dogodilo se 2008. godine u Poljskoj, u mjestu Sokolka. Što se tamo dogodilo? Dogodilo se to da se središnji dio hostije vidljivo promijenio. Dakle, ne cijela hostija, nego samo dio u sredini. Taj središnji dio ima karakteristike ljudskog srca, a okolni dio ima karakteristike kruha. Čudesno je tj. neobjašnjivo – to kako se u hostiji nalazi ljudsko srce, a i to kako je to tkivo ljudskog srca spojeno sa kruhom. Samo Bog je mogao ujediniti te dvije tvari: srce i kruh.

Što se događalo na svetoj misi i poslije sa hostijom? Jedna je župljanka primjetila da je jedna hostija ispala na stepenicu oltara pa je skrenula pažnju župnika na hostiju. Župnik je hostiju uzeo, no kako je bila prljava stavio ju je u malu posudicu sa vodom. Nakon mise časna sestra je hostiju odnijela u sakristiju i zaključala te je svaki dan provjeravala je li se hostija otopila. (Časna sestra inače pripada redu Službenica Isusa u euharistiji). Nakon sedmicu dana, 19.10. osjetila je u crkvi miris kruha, a kad je pogledala posudicu bila je sva u čudu: U sredini hostije bila je krv. Taj središnji dio hostije izgledao je kao živi komad mesa.

Kasnija laboratorijska analiza pokazala je da se stvarno radi o pravom mišiću koji ima karakteristike tkiva ljudskog srca i to u trenutku umiranja, kao da ima infarkt. Pozvan je biskup, a uzorci hostije su poslani dvoma poznatih poljskih znanstvenika koji su neovisno jedno o drugom došli do istog zaključka, a zaključak je bio da se radi o komadiću srca koje je pretrpjelo strašnu agoniju prije smrti. Biskup je hostiju izvađenu iz vode stavio na korporal, a onda postavio u ciborij i natrag u tabernakul. Crvenkasto smeđa tvar otisnuta na korporalu je ostala do danas.

Pa iako je ovo čudo tako nevjerojatno i jasno je da tu ne može biti nikakvog ljudskog uplitanja opet, kao i uvijek, ima onih koji nalaze smiješne argumente da pokušavaju opravdavati svoju nevjeru. Crkva u kojoj se dogodilo čudo svjedoči o mnogim ozdravljenjima. Evo nekih od tih: čuda:  (… … … )U kolovozu 2011. god. dogodila se nezgoda blizu Sokolke. Jedan radnik je u nezgodi strojem zadobio nagnječenje lubanje. Kad su Jaceka dovezli u bolnicu doktori nisu imali nade da će ostati živ. No župnik župe sv. Ante je ohrabrio obitelj da svu svoju brigu povjeri euharistijskom Isusu, da se ispovijede i da prime pričest te da budu u molitvi pred Isusom u Presvetom Oltarskom sakramentu. Ozdravljujuća moć Isusa Krista djelovala je trenutno. Dogodilo se čudo: njegova lubanja je vraćena u zdravo stanje.Medicinska dokumentacija ovog izvanrednog događaja čuva se također u crkvi sv. Ante. …

Unatoč euharistijskim čudima, unatoč mnogim čudesima, vjera u Isusovu prisutnost u euharistiji ipak je jako oslabljena i katolici se sve više ponašaju kao protestanti kod kojih nema vjere u stvarnu Isusovu prisutnost. A ako nema vjere u stvarnu Isusovu prisutnost onda i naše crkve nisu ništa posebno drugčije, nego li bilo koje druge građevine u kojima se održavaju neki molitveni skupovi. Možda su naše crkve ukrašenije i ljepše, ali ako nema vjere u stvarnu Isusovu prisutnost onda ono bitno nedostaje i onda nema bitne razlike s drugim građevinama. Onda nema bitne razlike između nas i protestanata.

Neki kažu da ne treba isticati razlike nego samo sličnost s drugima. No, ne možemo biti u pravom zajedništvu s drugima na način da se odričemo od Isusova nauka i to samo radi tobožnjeg zajedništva. Oni vjeruju da svatko Bibliju, pa onda i Isusove riječi, može tumačiti kako želi. Crkveno učiteljstvo koje bi tu imalo zadnju riječ je tu suvišno.

A odakle Biblija? Tko je dao Bibliju? Ona nije pala s neba. Netko je sabrao sve te knjige u jednu. Papa Damaz je u 4. St. odobrio kanon (tj sadržaj) Biblije. Biblija je, možemo stoga reći – katolička. Ona se sastoji od 73 knjige. Protestanti, primjerice nemaju nego 66, jer su neke izbacili.

Jedan od poznatih obraćenika s protestantizma na katoličku vjeru je kardinal Newman koji je u 19. st. bio među najpoznatijim propovijednicima. Kao protestant želio je jednom zauvijek raskrstiti pitanje na čijoj je strani istina. Proučavao je svete spise, crkvene oce i svece Katoličke Crkve te je zaključio da je istina u Katoličkoj Crkvi.

Važno je tražiti ISTINU. Kad smo bili djeca vjerovali smo da postoji Djed Mraz. Pred Božić smo nastojali biti dobri kako bi dobili poklon. Ta vjera u Djeda Mraza nas je činila boljima. Ali onda smo ipak prestali vjerovati u Djeda Mraza. Zašto, ako nas je to činilo boljima? Zato što ne želimo vjerovati u nešto što je laž. A mi smo shvatili da je Djed Mraz zapravo ne postoji. Zašto mi npr. ne vjerujemo u Alaha? Zato jer mi ne vjerujemo da je to Bog koji se objavio. Mi vjerujemo u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, vjerujemo u trojstvenog Boga, vjerujemo da je Bog naš Otac, a ne samo pravedni sudac, vjerujemo da Isus Bog, a ne samo prorok, vjerujemo u Crkvu i sakramente, vjerujemo u drugačiji moralni zakon, vjerujemo da će Isus ponovo doći u slavi suditi žive i mrtve itd… Ne može Bog, koji je Istina, objaviti jednom jedno, pa nakon 6 stoljeća (Muhamedu) nešto drugo.

U knjizi „Cijena obraćenja“ možemo pročitati potresno svjedočanstvo jednog muslimana koji se obratio na katoličku vjeru, ali je pri tom morao platiti visoku cijenu. Muhamed je u vojsci sobu morao dijeliti s jednim dobrim katolikom. Pomislio je u početku kako će uspjeti katolika pridobiti na islam. No dogodilo se suprotno. A što mu je katolik rekao? Nije mu rekao da čita Bibliju, nego samo da pažljivo i s razumijevanjem pokuša čitati svoju svetu knjigu, Ku’ran. I Muhamed je već na prvim stranicama naišao na stvari koje mu se nisu sviđale. Počeo je ozbiljno preispitivati svoju vjeru. A onda je sanjao i san o Isusu koji ga potakao da još više traži Istinu o Isusu. Razmišljao je kako bi rekao svojima da želi biti kršćanin, ali ga je prijatelj katolik od toga odvratio uvjeravajući da će ga njegovi ubiti. Nije u to mogao vjerovati, ali je čuvao tajnu i potajno se sastajao s kršćanima. Činilo mu se da je s njegovim kršćanstvom gotovo kad ga je otac obavijestio da mu je našao ženu i da se mora ženiti. On je, naime, bio glavni očev nasljednik. Svi u kući (a bilo je njih 20 djece) morali su njega slušati. Čak i majka. Nitko ne bi smio ručati dok se on ne bi pojavio. Nije smio iznevjeriti oca. Oženio se. No, i dalje je nastavio potajno druženje s kršćanima. Kad je to otkrio ženi pomislio je da je za nj gotovo. No, na njegovo čuđenje žena je bila na njegovoj strani jer je i ona imala čudan san o Isusu. Uskoro su dobili i sina pa su skupa s njim išli na svete mise. No jednog dana stričevi su dječaka ispitivali gdje odlaze nedjeljom, a kad se djeak prekrstio sve im je bilo jasno. Odmah su pretresli kući i pronašli Bibliju. Htjeli su Muhameda ubiti. No on se pravdao kako im Biblija nije nikakav dokaz. Spasio je život, ali su ga ugurali u prtljažnik auta i odveli na naAko jveći islamski sud u Iraku. Čudio se da je njegov slučaj tako ozbiljan. Nije mogao vjerovati da je tu završio i da su ga njegova vlastita braća dala na muke, jer je svaki dan kroz godinu dana morao trpiti strašne torture. Izlazio bi svaki dan na ispitivanja i batinanja. Htjeli su doznati s kojim se kršćanima sastajao, ali im nije ništa odao. Nekad bi se u svoju ćeliju vraćao četveronoške. Ta godina mučenja je trebala biti lekcija da mu ne bi palo na pamet napustiti islam. I na kraju, zaprijetili su mu da nikom ne smije reći što je tu sve pretrpio. Nakon godinu dana dovezli su ga kući. Bio je kost i koža. A svi su se pretvarali da je sve u redu. Trebalo je izgledati da je slučajno završio u zatvoru, greškom. Za njega je napravljena velika gozba. Oduzeta mu je sva imovina, kako se ne bi dogodilo da pobjegne. No, nekako su ipak uspjeli. On i žena i dvoje djece otišli su u drugi grad. No i tamo su ga pronašli. U jednoj kiši metaka zadobio je metak u nogu i pravim čudom ostao živ. No metak iz noge je nekim čudom nestao. Ova obitelj je uspjela pobjeći u Francusku gdje žive kao kršćani, ali i u strahu od osvete. Zbog toga na njegovim svjedočanstvima obraćenja redovito sa sobom ima one koji ga čuvaju.

Isus želi da se svi ljudi spase. Tako i muslimani.

Ako neki musliman iskreno traži istinu Bog će mu je i pokazati. Tako i ostalima. Sve religije imaju neki postotak istine, ali mi vjerujemo da katolička vjera ima puninu istine. Možemo biti sretni da smo katolici. Ali možemo to uzimati i zdravo za gotovo i uopće se ne potruditi otkrivati koje to blago imamo. Katolička Crkva je od Boga utemeljena, nije ljudska tvorevina. Isus je obećao da je ni vrata paklena neće nadvladati. U Crkvi postoje skandali koji ju potresaju. Kristova lađa se opasno ljulja na valovima svega što se u njoj događa. No Isus neće dati da potone. Mi nismo u Crkvi radi crkvenih vođa, koji mogu biti i loši (kao što reče biskup Barron), mi smo katolici zbog Isusa, zbog sakramenata, zbog Gospe, zbog svetaca, itd. Dobro je imati na umu da je Isus među svoje učenike izabrao i Judu koji ga je izdao. U svom sveznanju, kao Bog, mogao je znati što će Juda učiniti, a ipak je htio da bude jedan od njegovih učenika. Ta činjenica nam može pomoći kad vidimo skandale u Crkvi od strane nekih pastira. I Isusov izbor Jude već pokazuje da među pastirima ima i onih koji su spremni Isusa izdati, ali mi ne smijemo zbog toga napuštati Isusa. Sakramenti su valjani čak i onda kad su službenici u teškom grijehu, kao što je bio Juda. Učinili bi sebi štetu kad bi napustili ono što nam se u Crkvi nudi, kad bismo napustili sakramente ili kad bismo zaboravili da nam je Isus ostavio svoju Majku da nam bude pomoć i moćna Zagovornica.

Evo samo jedan primjer o Gospinoj pomoći. Ovu zgodu pripovijeda sluga Božji o. John Hardon, isusovac iz Amerike. Dok je bio pomoćnik kapelan u bolnici, upoznao je devetogodišnjeg dječaka koji je već tri tjedna bio u komi i bilo je upitno hoće li preživjeti. Nije znao kako bi utješio roditelje ni što bi učinio. Onda mu je pala na pamet ideja da dječaku stavi oko vrata čudotvornu medaljicu, makar nije bio od onih koji sa sobom nose medaljice i vjeruju u to. No, nedavno je i sam čuo od jednog svećenika kako „čudotvorna medaljica stvarno funkcionira“. Znao je da nema što izgubiti. Potražio je okolo nekog tko ima medaljicu i našao. A onda je potražio neku vrpcu i stavio medaljicu dječaku oko vrata. Izmolio je molitvu i dječak se na čuđenje svih – vratio iz kome. Probudio se i pitao sladoled. Doktori su se skupili u čudu i nisu mogli vjerovati što se upravo dogodilo. Ostavili su ga na pretragama još tri dana, a onda su ga pustili kući uvjereni da je potpuno zdrav.

U našoj Crkvi imamo blago sakramenata koje je Isus ostavio da nas prati na putu u život vječni. Euharistija je i više od sakramenata jer je tu sam Isus prisutan u svom tijelu koje nam se daje za hranu. Hranu za besmrtnost. Osim toga daje nam i sakramenat pomirenja tj. ispovijedi u kojem nam briše naše krivice. No zato je potrebno poniziti se u sakramentu ispovijedi i priznati se grešnikom potrebnim oproštenja. Nema tog grijeha koji Bog ne može oprostiti ako se čovjek kaje. Nema tog čovjeka koji bi mogao tako daleko odlutati od Boga, a da ga Božja milost ne može vratiti i učiniti svecem.

Spomenimo samo primjer blaženika Bartola Longa, kojeg je blaženim proglasio Ivan Pavao II. Bartol je potekao iz katoličke obitelji, ali se za vrijeme studija prava udaljio od vjere. Bartol je malo pomalo postao i sotonistički svećenik te je javno izrugivao Crkvi i svećenike. Upao je u depresiju zbog nesigurnosti u svoje spasenje. Bio je u napasti čak i da počini samoubojstvo. U trenucima najdublje krize, malo prije obraćenja, začuje glas: „Ako želiš osigurati svoje spasenje širi pobožnost svete krunice! Sjeti se Marijina obećanja. ‘Tko god bude širio pobožnost krunice neće propasti.’ ” Oslonio se na Gospino obećanje i obratio se dominikancima za pomoć. Postao je dominikanski trećoredac i jedini bivši sotonist koji je izgradio Gospino svetište. Svetište Gospe od Pompeja.

Obraćenje je potrebno svima nama. Ako živimo u lakim grijesima to ne znači da nama ne treba obraćenje. Sv. Bernard kaže da je više onih koji se obraćaju sa teškog grijeha u stanje misloti nego onih koji se obraćaju iz stanja lakog grijeha na bolji duhovni život.

Ne bi smjeli biti zadovoljni time da se jednom domognemo čistilišta. Dobro je promisliti da ni u čistilištu nije samo čekaonica već da je to mučna čekaonica. O tomu svjedoči i primjer jednog redovnika koji je doživio kliničku smrt.

Brat Danijel je bio redovnik i suvremenik padre Pia. Nakon što je pročitao životopis jednog svetog redovnika ni on nije želio postati svećenik nego je htio biti sveti redovnik. Danijel je dobio rak slezene. Doktor mu je rekao da je operacija uzaludna. On je to spomenuo padre Piu. Padre Pio mu je preporučio da ode na operaciju u Rim te je obećao biti s njim. Nakon operacije Danijel je upao tri dana u komu, a onda je umro. Liječnik je potpisao dokument o Danijelovoj smrti. Došla je rodbina, a onda se dogodilo nešto neočekivano. Danijel se probudio od mrtvih. A gdje je bio u međuvremenu?

“Stajao sam pred Božjim prijestoljem. Nisam vidio Boga kao strogog suca, već kao milosrdnog i ljubljenog Oca. Tada sam shvatio da se Bog brinuo za mene od prvog do posljednjeg trenutka mog života; volio me kao da sam bio jedino biće na zemlji. Shvatio sam da nisam uzvraćao na ovu beskonačnu Božansku ljubav. Bio sam osuđen na dva ili tri sata čistilišta. ‘Što!’ – rekao sam. Samo dva ili tri sata? A onda ću moći ostati s Bogom cijelu vječnost – uživajući u Njegovoj vječnoj ljubavi? Skočio sam s radošću…

“Odjednom, Bog zna otkud, osjetio sam oštru, snažnu bol. Osjetila s kojima sam najviše uvrijedio Boga na ovom svijetu, moje uši, moj jezik – imali su najgore boli. Bila je to nevjerojatna patnja, jer se u čistilištu duša osjeća kao da ima tijelo. Ni trenutak nije prošao bez ove patnje, a svaka sekunda činila se  kao vječnost. (…)

“Mislio sam da ću moći posjetiti svog prijatelja. Rekao bih mu da sam u čistilištu i zamolio ga da se moli za mene. Taj je prijatelj je bio zapanjen jer je čuo moj glas, ali me nije mogao vidjeti. ‘Gdje si?’ upitao je. “Zašto te ne mogu vidjeti?” (…) Tek tada sam shvatilo da nemam tijela. Stoga sam se zadovoljio samo sa tom zamolbom da se moli za mene. I onda sam otišao.

“‘Što!’  – rekao sam. “Nije li to bilo samo dva do tri sata čistilišta? Ali meni se to činilo kao da traje tristo godina! Zatim mi se ukazala Djevica Marija. Počeo sam je moliti, govoreći: “O Blažena Djevice Marijo, isprosi za mene od Boga milost da se vratim na zemlju, da bih mogao živjeti i djelovati samo zbog ljubavi prema Njemu!” Osjećao sam prisutnost Padre Pija i molio sam ga također: “Zbog Vaših  patnji, zbog Vaših blagoslovljenih rana, oče Pio, posredujte za mene pred Bogom da bi me mogao osloboditi od ovih plamenova i dati mi milost da živim svoje čistilište na zemlji.”

Tada nisam vidio ništa više, iako sam znao da je otac Pio razgovarao s Marijom. Nekoliko trenutaka kasnije mi se ponovno pojavila Djevica Marija. Kimnula je glavom i nasmiješila se; i u tom trenutku sam bio ponovo u svom tijelu.  Iznenadnim pokretom odbacio sam pokrivalo koje mi je stajalo na glavi. Oni koji su me promatrali i molili, trčali su na vrata, vikali na medicinske sestre i liječnike. U roku od nekoliko trenutaka, cijela je klinika bila tu. Svi su mislili da sam neka vrsta priviđenja. ”

Sljedećeg je jutra Brat Daniel bez pomoći i sjeo u naslonjač. Bilo je sedam sati. Liječnici su obično pravili obilaske u devet. Danas je dr. Riccardo Moretti stigao ranije, a to je bio doktor koji je potpisao onu potvrdu o smrti. Stojeći pred bratom Danielom, rekao je suzama u očima: “Sada vjerujem. Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u Crkvu.” Do tada je dr. Moretti bio nevjernik. Nitko ne zna točno što se s njim dogodilo te noći. Sve što znamo je da nije spavao i da je neko vrijeme tijekom tih noćnih sati imalo potpunu unutarnju preobrazbu. Poput sumnjičavog Tome, postao je vjernik.

Da ne bi bili zadovoljni svojim stanjem grijeha, dobro se nekad prisjetiti i ovog primjera i razmišljati o potrebi obraćenja na bolje. Možemo se na tom putu obraćenja preporučiti Gospi da nas ona vodi bliže Isusu, možemo nositi škapular ili medaljicu oko vrata da nas podsjeća na njenu prisutnost i obećanja s pouzdanjem da je ona jača od svih zala oko nas. Sotona uistinu ima veliku moć, ali njegova moće je ipak ograničena. Gospa je Ona koja je Sotoni već satrla glavu i Bog je onaj koji na kraju sve izvodi na dobro Onima koji Njega ljube. (Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu…)

Tekst M.G.
(za hodočasnike u Rumunjsku – posjet najstarijoj hrvatskoj dijaspori, a koje je bilo od 14.-17.3.2019. i na koje nas je poveo don Josip Mužić)

/Kasnije će biti riječi i o samom hodočašću: o hrvatskim selima i župama u Rumunjskoj, o svetištima koje smo posjetili: (kao npr. veliko svetište Marije Radne) o sadržajima u autobusu itd/

Pitanje upućeno don Jozi, o tomu ako Bog želi da se svi ljudi spase – “mogu li se i kako spasiti muslimani… ?”

Odgovor je (ukratko) da se MOGU SPASITI, kako muslimani, tako i ostali, (jer Bog želi da se svi ljudi spase) AKO postoje ovi UVJETI:

• Da bez svoje krivnje nisu upoznali kršćanstvo
• Da su se trudili upoznati istinu
• Da su nastojali slušati svoju savjest koja ih potiče da biraju dobro, a izbjegavaju zlo

Na posljetku  – svi koji se spašavaju – spašavaju se PO ISUSU KRISTU