Obraćenje bezbožnog pjesnika
Francuski pjesnik Jean Richepin (Žan Rišpan) izdao je zbirku pjesama u kojoj se biranim riječima ruga Bogu, Isusu i njegovoj Majci. Jedna pjesma nosi naslov: “Molitva bezbožnika.” Evo, otprilike, što veli u toj pjesmi:
“Otišao sam u crkvu i kleknuo na studeni kamen, sklopio ruke i ovako se molio: Bože, Tebe nema! A kad bi Ti, slučajno, bio, ja ne bih nikada svoga koljena savio pred Tobom. Uostalom, ako jesi, pošalji strijelu s neba, neka me ovdje na mjestu ubije.’‘ Onda je – kako sam kaže – neko vrijeme čekao i ovako završio svoju molitvu: „Ali ti ne šalješ svoje strijele, jer, evo, ja živ i zdrav ustajem s ovoga ledenog kamena i odlazim iz crkve. Dakle, tebe nema!”
Možda i vi, dok ovo čitate, duboko uzdišete: “Bože, Bože, zašto šutiš na ovakve drske izazove!? Zar doista nemaš strijele te je pošalješ na svakoga onoga tko ovako huli i tako svakome začepiš pogana usta zauvijek’!”
Bog zna što radi. On sve zna i vidi. Kod njega je vječno sada. On je ljubav. On je strpljiv. On zna šutjeti i čekati, i to dugo. Godinama je čekao Jeana.
On je sam uvidio svoje zablude i obratio se. Stupio je u strogi red trapista, činio pokoru za svoje grijehe i zahvaljivao je Ocu nebeskom na očinskoj ljubavi i strpljivosti koju je on pokazivao prema njemu.
Tako misli Bog. Dakle, drukčije nego mi. I postupan sasvim drukčije nego bismo to željeli i htjeli. Uostalom, kad bi Bog tako slao svoje strijele, što bi bilo od ljudskog roda? Brzo bi nas istrijebio s ove zemlje.
Bog je sama ljubav i strpljivost. To trebamo učiti čitavoga života.
…
Izvor: fra Petar Ljubičić
