Mustafine sumnje o Islamu, potraga za Istinom i čudesna Božja pomoć

by M.G. · Studeni 21, 2015

Daroviti muslimasnki student Mustafa, naučen tijekom školovanja da su židovi i kršćani neprijatelji… začuđen je primjerom milosrdnog svećenika, zanima ga zašto nema prava postavljati pitanja na fakultetu, zašto predavač govori da je džihad „temelj islama“ … Izražava svoju sumnju u islam kao objavljenu religiju, na što je prozvan „bogohulnikom“, priveden u zatvor, a u zatvoru ga zatvorili u bačvu s gladnim štakorima kako bi mu prouzrokovali prirodnu smrt, no Mustafu ni jedan štakor nije ugrizao. Potom su ga zatvorili u ćeliju s divljim psom, ali su ga pronašli gdje se moli, a pas sjedi pokraj njega (!!!) Policajci se čude i pitaju se – koji to Bog spašava „otpadnika“ od vjere. Mustafa je čvrsto vjerovao da ga je spasio Bog kojeg je tražio, iako još Njemu nepoznati Bog. Kasnije će tek upoznati istinu o Isusu Kristu i povjerovati da je On taj Bog kojeg je tražio.

…

Više od dva dana biliona ljudi u svijetu nisu nikad čuli istinu o Isusu Kristu. Mustafa je bio jedan od njih. Njegovo je djetinjstvo bilo provedeno u religioznoj atmosferi muslimanskog doma u južnom Egiptu. U dobi od pet godina dječak je započeo svoje školovanje pod vodstvom svog ujaka. Sastojalo se to od čitanja i memoriziranja cijelog Kur’ana na klasičnom arapskom. Prije toga Mustafa je ovu knjigu slušao više puta u džamiji i na radiu. Također bi i njegovi roditelji pozivali u kuću ljude koji su bili sprecijalizirani u recitiranju Kur’ana, a za to bi ih dobro i platili.
Mustafa je bio talentiran student, unatoč tome što se jezik kojeg je svakodnevno upotrebljavao uvelike razlikovao od onoga u Kur’anu. Iako je puno znao ipak nije razumio značenje mnogih riječi dok nije završio srednju školu. Onaj koji se brinuo za muslimanske studente i bio neka vrsta malog šeika, muslimanski vođa, bio je prema njemu otvoren.
Kad je imao trinaest godina dogodilo se nešto što je jako utjecalo na njegov kasniji život. Kao što Mustafa priznaje u jednom intervjuu osjećao je popričan bijes prema kršćanima i židovima a koji se u njem pojavio pod utjecajem školovanja kojeg je u školi primio. Puno puta bi čuo, osobito od učitelja religije, da su svi problemi Egipta došli od od židova i kršćana (!). Mladi dječak je to počeo u sebi skupljati. Šansa da nadoknadi za ”štetu” koju je pretrpio od strane kršćana došla je poprilično brzo. U Mustafinom susjedstvu živio je koptski svećenik. Svaki dan hodao je od svoje kuće do crkve. Mustafa je odlučio uzeti ovo kao šansu. Jednoga dana počeo ga je gađati kamenjem. Svećenik je završio u bolnici s krvarenjem glave. Kad je napustio bolnicu došao je u Mustafin dom jer je poznavao njegovu obitelj kako bi razgovarao sa dječakovim roditeljima. Za Mustafu je ovo ovaj razgovor bio iznenađenje. Po prvi put je vidio da kršćanin ne traži osvetu niti je imao želju tretirati ga kao što je Mustafa njega. Svećenik je došao reći da mu – OPRAŠTA! Rekao je dječaku: „U tebi je vatra, no ta vatra treba prije zapaliti tebe radije nego druge.“ Ovaj savjet je uvelike impresionairao Mustafu.
…
U srednjoj školi Mustafa je nastavio učiti muslimansku tradiciju memorirajući duže ili kraće djelove Muhamedova života i života njegovih sljedbenika. Tijekom tog vremena memorirao ih je nekoliko tisuća. Nije stoga čudno da je poslije srednje škole bio prihvaćen u Al-Azhar, fakultet koji je uživao najveći ugled u muslimanskom svijetu.
Prvi dan lekcija na fakultetu je za njega bilo veliko iznenađenje. Predavač je rekao: „Što vam ja kažem ima biti smatrano istinom. Ne dopuštam nikakve diskusije u učionici. Ono što vam ja ne kažem nije ni vrijedno da znate. Slušajte i budite poslušni i ne pitajte nikakva pitanja.“ Ovakav stav predavača duboko je potresao Mustafu da je digao ruku i upitao: „Kako možete naučiti, a da ne pitate pitanja?“ Umjesto odgovora čuo je uvredljive riječi. Student je negodovao. Od ovoga vremena, kako on piše, krenuo je putem tišine i podređivanja što se na fakultetu zahtjevalo. Metoda studiranja bila je bazirana na čitanju muslimanskih učenjaka, a ključna stvar je bila da se uči – napamet.

Kritika i diskusija nije bila dopuštena. Uskoro je usljedio novi nesporazum između Mustafe i njegovih predavača. Jedan od njih bio je Omar Ar-Rahman, organizator bombaškog napada na Svjetski trgovački centar, 1993., a koji je imao veze s tim kako se interpretira Kur’an na fakultetu Al-Azhar. Za čudo, dao je studentima mogućnost da mogu postavljati pitanja. Mustafa je stao pred 500 njih i upitao: „Zašto nas učite o džihadu cijelo vrijeme? Što je s drugim rečenicama u Kur’anu koje govore o miru, o ljubavi, o opraštanju?“ kao odgovor čuo je: „Džihad i ubijanje je temelj islama…“ (!) Ovakav zastrašujući odgovor nije Muhamedu dao mira. Nakon četiri godine Mustafa je bio drugi između 6000 studenata. Počeo je raditi na fakultetu, odlučio je od sada odgovore tražiti sam, uočavajući rastuće neslaganje između stvarnog islama i onog kojeg mu je nalagala njegova savjest. Njegov stručni rad bio je vezan uz povijest i kulturu islama. Skupljajući i proučavajući materijale o muslimanskim vladarima Muhamed je bio suočen s činjenicom da je muslimanska povijest puna nasilja i krvoprolića, od vremena Muhameda pa do današnjeg vremena. Unatoč tomu, odlučio je da neće otvoreno kritizirati islam iako je u njega imao sve više i više sumnji. Njegovo istraživanje je počelo zanimati i egipatske vlasti. …
…

U njegovom religioznom okruženju Mustafa je postigao veliki uspjeh. Počeo je pisati doktorat i predavati na Al-Azharu i drugim fakultetima na Bliskom Istoku. Kako bilo, odlučio je dopustiti studentima da postavljaju pitanja u namjeri da ih otvori kritičkom razmišljanju, bez straha. Ubrzo ga je jedan radikalni student prijavio vlastima. Ovi su se osjećali uvrijeđenima činjenicom da je islam prikazuje kao okrutan i kao religijska ideologija. Mustafa je bio pozvan i na sastanak, skupa s komisijom fakulteta, u vezi uvođenja kurikuluma. On je tada prisutnima izrazio svoju sumnju u božanski izvor Kur’ana. Rekao je kako ga je počeo promatrati više u terminima ideja nego božanskih riječi. Nije trebao dugo čekati na reakciju. Jedan član skupa je ustao i pljunuo mu u lice govoreći: „Bogohulitelju“.
Nekoliko sati kasnije, usred noći, Egipatske vlasti su došle Mustafinoj kući i privele ga na ispitivanje. Završio je u zatvoru zbog sumnji da je „izdao islam“ i da je postao kršćanin. Takva zločin u Egiptu se kažnjava smrću. On je, kako kaže, silam doveo u pitanje i prije nego je dospio u zatvor. „Moja pitanja nisu bila bazirana na djelima muslimana, nego na djelima Muhameda i njegovih sljedbenika i učitelja Kur’ana.
U zatvoru su mu htjeli prouzrokovati prirodnu smrt, zatvorivši ga u bačvu punu gladnih štakora. Policajci su govorili: „Pustimo da mu štakori pojedu glavu!“ Ali, kad je došlo jutro – ni jedan štakor ga nije ugrizao. Onda su ga zaključali u ćeliju sa velikim divljim psom. Pun očaja Mustafa je molio: „Ti si mog Bog. TI se moraš pobrinuti za me. Ne znam što ovi ljudi žele učiniti sa mnom, ali zna da ćeš ti biti sa mnom i da ću te vidjeti i upoznati!“. Sljedećeg dana začuđeni policajac vidi kako Mustafa moli a pas sjedi do njega. (!!!) Policajci su govorili začuđeni: „Ovoga čovjeka štiti neka nevidljiva sila. Ali koja to sila? Ta on je otpadnik od vjere a Alah ne bi štitio otpadnika! „