Kako je živio i trpio sveti Padre Pio – svetac sa stigmama

Padre Pio rođen je 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini, malom selu u provinciji Benveto. Njegovi roditelji, Grazio Mario Forgioe (1860-1946) i Maria Giuseppa de Nunzio Forgione (1859-1929), bili su nepismeni seljaci i obrađivali su zemlju. Tek rođeni dječak kršten je u obližnjoj crkvi svete Ane sljedećeg dana, a roditelji su mu nadjenuli ime Francesco. Već od tog dana vidio je svog anđela čuvara. “Anđeo čuvar pratio me od samog rođenja“, kazao je kasnije Padre Pio.

Istovremeno je imao i viđenje demona: “Dok sam bio u kolijevci, čim bi majka ugasila svjetlo, vidio sam ta užasna stvorenja i prestrašeno vrištao. Kad bi majka upalila svjetlo, demoni bi nestali i prestao bi plakati.” U pismu Mariji Campanile 1922. Padre Pio je napisao: “Gospodin mi je od rođenja pokazao znakove posebne naklonosti.”

 Obitelj Forgione bila je vrlo religiozna; čim bi se začula jutarnja zvona na crkvi, svi bi se okupili na molitvi. Francesco je imao starijeg brata Michela i tri mlađe sestre – Felicitu, Pellegrinu i Graziju koja je kasnijee ušla u red sv. brigitee (ordo Sanctissimi Salvatoris). Uz njih, roditelji su imali još dvoje djece koja su preminula kao nedonoščad. Obitelj je svakog dana odlazila u crkvu, a svaku bi večer zajedno molili krunicu. Molitva je bila na prvom mjestu, prije svih kućanskih poslova.

Franscesco je znao reći majci: “Ne želim se igrati s ostalom djecom jer psuju” i “Mama, moji prijatelji čine loše stvari i vrijeđaju Isusa.” Jednom prilikom kao dječak, Francesco je ugledao djevojku koju je poznavao. Šivala je potrganu vrpcu na haljini,. Kazao je: “Andrianella, danas ne radimo. Nedjelja je.” Pokazujući nervozu, odbrusila mu je: “Dječače, premalen su da bi tako govorio.” Francesco je otišao, no ubrzo se vratio sa škarama. Zgrabio je vrpcu koju je djevojka šivala i izrezao je u komadiće.

Još u predškolskoj dobi doživio je prvo ukazanje Isusa. “Nisam se htio igrati s djecom u dvorištu crkve, pa sam sjeo u crkvu. Tada me iz tabernakula Isus pozvao da dođem do oltara i položio svoju ruku na moju glavu.” Kasnije je kazao: “Mislio sam da s takve stvari događaju svima.” Kao šestogodišnjak poslan je da čuva stado ovaca sa straijim dječakom Ubaldom Vecchiarinom zvanom Baldino. Baldino je posvjedočio kako je Francesco često klečao i molio pa mu je rekao: “Ti, kada moliš, izgledaš kao da si mrtav, kao da više nisi na ovoj zemlji.” zajedno su išli i u privatnu školu i domu Cosima Scocce, a Baldino je kazao da je Francesco “bio jedini koji je odgovarao na pitanja učitelja.” Drugi pastir imenom Luigi Orlando prisjetio ga se kao tihog dječaka koji je malo govorio i često molio krunicu. Anna Fucci, majka budućeg fra Medestina, bila je Francesova vršnjakinja i živjela samo nekoliko kuća dalje od obiteljskog doma Forgionijevih. Ona je također potvrdila kako se Francesco nije želio igrati s drugom djecom, ali da je izbjegavao čuvati ovce kada je ona bila u blizini te da je u rukama uvijek nosio krunicu. Svi su ga zvali “naš mali svetac” (lu santariello nuostro). Kada ga je majka našla da se bičuje u dobi od osam godina, Francesco joj je rekao: “Moram to činiti kao što su učinili da Isusova ramena krvare.”

Župnik Giuseppe Orlando posvjedočio je kako je, usprkos prigovorima majke, Francesco spavao na podu, s glavom na kamenu usmjesto jastuka. Padre Pio prisjetio se: U našoj se kući teško mogao naći novac, no nikada nam ništa nije nedostajalo” Francesco je imao vrlo ograničeno osnovno obrazovanje jer u selu nije bilo škole. Njegov prvi učitelj, već spomenuti Cosimo Scocca, bio je seljak sa završenih pet godina škole. Francescov učitelj u prvom razredu Mandato Saginato posvjedočio je kako je dječak svoje zadaćnice ispunjavao crtežima Križa. Početkom rujna 1898. Domenico Tizzani počeo je privatno podučavati Francesca za pet lira mjesečno, što je bilo podosta u tadašnje vrijeme pa su roditelji nakon nekoliko mjeseci morali angažirati drugog učitelja, Anglea Caccava. Uz njega je Francesco završio osnovnu školu.

Kako bi mogao platiti školovanje Grazio Forgione otputovao je u Brazil 1897., no nije uspio ništa zaraditi. Dvije godine poslije ponovno se zaputio preko Atlantika, ovaj put u SAD i zaposlio se kao radnik na farmi u Mahoningtownu (Pennsylvania). kako je tamo boravio sa svojim rođakom, bio je u mogućnosti kući slati novac svakoga tjedna. Padre Pio se prisjeća: “Moj je otac dvaput morao prijeći ocean kako bi mi omogćućio da postanem fratar.” Francesco je priio prvu pričest 27. rujna 1899. a istog dana nadbiskup beneventa, mons. Donato Maria Dell’Olio u crkvi Gospe od anđela udijelio mu je i sakramet Potvrde. Kao 14-godišnjak, 5. listopada 1901., u pismu koje je poslao ocu Francesco je prvi put izrazio želju da postane fratar. S učiteljem Angelom Caccavom i još šestero sljedeće godine je hodočastio u Svetište Gospe od Pompeja gdje je rekao: “Uskoro ću otići u novicijat, više neće biti zabavljanja.”

Brat kapucin i fratar

Odmah nakon Božića 1902. Francesco je imao viđenje. “Vidio je veliko mnoštvo podijeljeno u dva tabora; jedan je svijetlio dok je drugi bio mračan. Veliko čudovište predvodilo je mrak. Veličanstveni čovjek iznimne ljepote naredio mu je da se bori s čudovištem i na kraju pobijedio. Veličanstveni je čovjek rekao Franscescu: “Čudovište koje su pobijedio je sotona i ti ćeš se boriti s tim neprijateljem do kraja svoga života.” nakon pričesti 1. siječnja 1903. Francesca je odjednom obasjalo unutarnje svijetlo i shvatio je kako će se ulaskom u službu Božju izložiti neprestanoj borbi sa sotonom. U noći, četiri dana kasnije, imao je viđenje Isusa i Marije koji su ga ohrabrivali da nastavi svoj put i postane svećenik. “Sinoć su me Isus i Njegova Majka uvjerili da je to njihova želja”, zapisao je Francseco.

6.siječnja 1903. napustio dom i otišao u Morcone kako bi ušao u novicijat kapucinskog reda. Majka mu je poklonila krunicu (koja je sačuvana do danas) i rekla: “Sine moj, sveti Franjo te pozvao i zato moraš ići.” 22. siječnja 1903. s 15 godina Francesco je obukao kapucinski habit, obrijao tjeme i promjenio ime u brat Pio iz Pietrelcine. “Kako Ti bolje služiti Gospodine, ako ne pod parolom siromaška iz Asiza”, rekao je. Nešto manje od godinu dana kasnije, 2. siječnja 1904. brat Pio dao je zavjet čistoće, siromaštva i poslušnosti. Događaju je nazočila i njegova majka koja mu je kazala: “Dragi sine, sada si pravi sin svetog Franje. Neka te on blagoslovi.”

Brat Pio u samostanu je često i obilno plakao, za to postoje mnoga svjedočanstva, a ovo je jedno od njih. Brat Leone (kasnije fra Leone) boravio je s njim od 1903. do 1908. i kazao: “Tijekom molitve Pio je uvijek plakao, u tišini, a toliko obilno da su njegove suze ostavljale tragove na kamenom podu kora. Mlađa braća su mu se neprestano smijala pa je počeo stavljati svoju veliku maramicu pod lice. nakon molitve maramica bi bila toliko mokra da se mogla iscijediti. Običavao nam je govoriti: “Božja djela su plod mnogo suza i trpljenja.”

Ređenje –

* prosinca 1908. prima “male činove” * prosinca 1908. postaje subđakon, a 18. srpnja đakon.

Minimalna kanonska dob za primanje u svećenike je da kandidat navrši 24 godine. Brat Pio je lošijeg zdravlja i u strahu da će brzo umrijeti pa je zamolio generalnog ministra kapucinskog reda neka pošalje zahtjev Svetoj stolici i preporuči izuzteak. “Objašnjavajući moje trenutno zdravstveno stanje…ako je Bog odlučio skratiti moj boravak na zemlji, umrijet ću sretan”, napisao je generalu.

Padre Benedetto 6. srpnja 1910. obavijestio je Pija kako je Sveta Stolica dopustila izuzeće pa je 10. kolovoza, u dobi od 23. godine, padre Pio zaređen za svećenika u katedrali u Beventu. Padre Pio na sličici uspoemne zaređeenje dao je napisati: “Isuse, moj dahu i životu, danas sa trepnjom uzdižem tebe u misteriju ljubavi kako bi za svijet bio Put, Istina I Život, a za Tebe sveti svećenik i savršena žrtva. P.Pio, Cap”

14. kolovoza Padre Pio slavio je mladu misu u rodnoj Pietrelcini. Padre Agostino na slavlju je kazao: “Lošeg si zdravlja pa ne možeš biti propovijednik. Zato ti želim da postaneš sjajni ispovijednik“. Odmah potom Padre Pio je donio odluku što mu je činiti svakoga dana: “četiri sata meditacije dnevno, izmoliti ne manje od pet Gospinih krunica, devetnice Gospi od Pompeja, svetom Josipu, svetom Mihovilu, svetom Anti, presvetom Srcu Isusovu, svetoj Riti i svetoj Terezi.”

Nevidljive Kristov rane – Sedmoga rujna 1910., tek nekoliko tjedana nakon što je zaređen, tijekom molitve u crkvi u Piani Romani, padre Piju su se ukazali Isus i Marija te je dobio stigme. Piana Romana je brdo oko 4.5. kilometra sjeveroistočno od Pietrelcine gdje je Padre Pio običavao moliti u slamnatoj kolibi sagrađenoj ispovod brijesta. Ta koliba je kasnije postala crkva, ali ostatak brijesta sačuvan je unutar nje.

Salvatore Pannullo župnik u Pietrelcini, posvjedočio je kako mu je 7. rujna pokazao rane i rekao: “Oče, učinite mu uslugu. Zamolite Isusa da ih uzme. Želim trpjeti, želim umrijeti od rpljenja, ali u skrovitosti.” Molili su zajedno i Bog je uslišao molitvu; rane su nestale a trpljenje se nastavilo. Kada se ocu Panullu 1918. rečeno da je Padre Pio dobio stigme, odgovorio je: “Sada ih vidite, ja sam ih vidio još 1910.”

U listopadu 1911. nakon pregleda kod poznatog liječnika dr. Antonija Cardarellija u Napulju, zbog lošeg zdravstvenog stanja nadređeni su ga poslali u Venafaro kako bi se oporavio. Prema dijagnostici liječnika, dani mladog fratra bili su odbrojani pa je stoga bio poslan u najbliži samostan jer nije mogao daleko putovati. Tijekom mjesec I pol dana boravka u samostanu, zajednica je primjetila prvi nadnaravni fenomen: božanske ekstaze koje su trajale dosta vremena i strašni demonski napadi od nekoliko minuta.

U svom dnevniku u Venafru, padre Agostino je zapisao: “U studenom 1911. zajedno s gvardijanom samostana, fra Evangelistom, vidio sam brojne ekstaze i mnoge đavolske napade na padre Pija. Sotona bi mu se pojavljivao u obliku gole plesačice, duhovnika, gvardijana, pape Pija X, anđela čuvara, svetog ranje, Djevice Marije i kao čitava vojska demona. Povremeno nije bilo takvih vidljivih napada, ali bio je fizički napada da mu je tekla krv, mučili su ga zastrašujući zvukovi i bio je pokriven pljuvačkom. Od svih se napada obranio zazivajući ime Isusovo.” U pismu koje je Padre Pio poslao Padre Agostino 3. prosinca 1912. stoji: “Prenosim vam dobru vijest da su se 27. prošlog mjeseca moj otac i brat vratili iz AMerike Dobrog su zdravlja”

6. studenog 1915. Padre Pio je pozvan u vojsku, a točno mjesec dana kasnije dodijeljen sanitetskoj jedinici smještenoj u Napulju. 17. prosinca liječnici su utvrdili da ima plućnu infekciju pa je dobio jednogodišnju poštedu. najveći dio oporavka proveo je u samostanu u Foggiji, a 18. studenog 1916. vratio se u Vojnu bolnicu gdje je nakon pregleda dobio bolovanje. Konačno, 16. ožujka 1918. otpušten je iz vojske zbog teške upale pluća.

Tijekom 1916., točnije 17. veljače, Padre Pio otišao je u Foggiju, u samostan svete Ane, kako bi pomagao Raffaelini Carese koja je preminula 25. ožujka. Fratri su gotovo svakodnevno slušali užasne zvukove koji su dolazili iz sobe Padre Pija. Kada bi ušli u njegovu sobu našli bi ga u očajnom stanju i natopljenog znojem. Tada je gvardijan zamolio Padre Pija da se pomoli Gospodinu neka nestanu ti zvukovi koji su prekidali samostanski mir i plašili ostale fratre. Padre Pio u poslušnosti se molio i uznemirujući zvukovi prestali su odzvanjati samostanom. Krajem srpnja 1916. padre Pio je iz Foggie na nekoliko dana otišao u 35 kilometara udaljeni San Giovanni Rotondo posjetiti Padre Paolina. Po povratku provincijal mu je dao dopuštenje za premještaj u San Giovanni Rotondo.

4. rujna 1916. Padre Pio došao je u novi dom gdje će ostati do kraja ovozemaljskog života. U San Giovanni Rotondu nalazilo se i sjemenište zvano “Serafski fakultet” pa je Padre Piju dodijeljen zadatak podučavati student povijest i gramatiku. Nekoliko tjedana po dolasku u San Giovanni Rotondo ustanovio je skupinu duhovnih kćeri s kojima se susretao i molio dvaput tjedno. Na najdulji put Padre Pio je otišao u svibnju 1917. kada je otpratio svoju sestru Graziellu u Rim gdje je ona ušla u red svete Brigite.
5. kolovoza 1918. padre Pio je doživio transverberaciju, proboden mu je bok. Transverberaciju, posebnu Božju nagradu onima koji ga vole doživjeli su, među ostalima, Tereza Avilska, Malal Terezija, Veronica Giuliani, margarite marie Alacoque, gerardo majella, Josip Kupertinski, Franjo Saleeški, Filip Neri i Ivana Franciska de Chantal. Svom je duhovnom ocu padre Pio napisao: “Slušao sam ispovijed dječaka kada je nebeska Osoba zavitlala mač s oštrim vrhom i pogodila moju dušu svom silinom. U djeliću sekunde moju nutrinu ispunio je čelik i vatra. Od tog trenutka osjećam otvorenu ranu zbog koje trpim u trajnoj agoniji”

Trajne stigme – U petak 20. rujna 1918. dok je molio na koru crkve Padre Pio je dobio trajne i vidljive krisove ranee. Poznatiji stigmatici bili su i sveti Franjo Asiški, sveta Rita, sveti Ivan od Boga, sveta Veronica Giuliani i sveta Katarina Sijenska.

u poniznosti je izvjestio: “Odjednom me obuhvatilo veliko svjetlo. U njemu sam ugledao Isusa koji je bio prekrasan. Iz njegovih rana izlazile su zrake i probile moje ruk, stopala i bok. Bio je to osjećaj kao da vatrene oštrice probadaju moju kožu, režu i lome. Osjećao sam da ću umrijeti od nepodnošljivih bolova.”

Svi koji su vidjeli stigme (dr. Angelo Maria Merla, prof. Luigi Romanelli, prof. Amico Bignami, prof. Giorgio Festa, nadbiskup Anselm Edward Kenealy, nadbiskup Bonaventura Cerretti, biskup Alberto Costa, biskup Angelo Police) složili su se oko sljedećih detalja: znakovi su se pojavili i na dlanovima i drugoj strani šake. Bili su okruglog oblika i malo veći od dva centimetra u promjeru – bili su crvenkasto smeđe boje i jasno se razabirali od ostatka kože na šakama koja je izgledala savim normalno i bez znakova upalee – kraste tamne boje pokrivale su rane, a s vremena na vrijeme one su otpadale. isto su izgleda i stopala na obje noge. Imao je također ranu na prsima s lijeve strane tijela.

krvarenje nije bilo povremeno već se činilo da iz rana neprestano teče isjedak krvi, osobito iz one na prsima.

18. travnja 1920. padre Agostino Geemelli, fratar, liječnik i psiholog stigao je u samostan. kazao je: “Padre Pio, došao sam pregledati vaše rane.” Padre Pio ga je upitao: “Imate li ovlaštenje?” – “Ne” odgovoro je Gemmeli. “Onda ni ja nemam ovlasti pokazati vam rane” rekao mu je Padre Pio. Fra Gemelli napisao je izvještće u kojem tvrdi da je pregledao rane, ali je sigurno da se to nije dogodilo jer je padre Pio bio u društvu subraće. padre Gemelli kasnije je zapisao kako je Padre Pio “neuki psihopat koji se sam sakati i svojim ranama iskorištava ljudsku lakovjernost”. Zbog Gemellijevih kritika vatikan je pokrenuo mjere protiv padre Pija, no kasnijih godina Gemelli je donekle izmjenio svoje mišljenje. Fra Gemelli preminuo je 15.s rpnja 1959., a jednom od subraće padre Pio je povjerio kako je u bilokaciji osobno pomogao i ispovjedio fra Gemellija u posljednjim trenucima njihova života.

Ograničenja

22.lipnja 1922. padre Antonio da San Giovanni in Persiceto, generalni ministar Reda zaprimio je dokument koji je potpisao tajnik Kongregacije svete službe (danas Kongregacija za nauk vjere): “Najeminentniji kardinali vijećali su 10. svibnja 1922. god u vezi padre Pija iz Pietrelcine.. On od sada mora slaviti Svetu misu privatno i ne smije blagoslivljati vjernike. Nikeme ne smije pokazivati takozvane stgme. Odmah mora prekinuti svaku komunikaciju s Padre Benedettom, svojim duhovnikom. Kako bi se provele ove odluke najbolje je da padre Pio odmah bude premješten u samostan, po mogućnosti u sjevernoj Italiji, padre Piju zabranjuje se odgovarati na pisma. Sve najbolje želi vam kardinal Rafael Merr Del Val”

31. svibnja 1922. Konregacija svete službe odlučila je: “Kongregacija odgovorna za poštivanje vjere i obranu morala istražila je fenomene koji se pripisuju Padre Piju iz Pietrelcine, članu reda manje braće kapucina u biskupiji Foggia i izjavljuje da: iz ovog istraživanja ne može potvrditi nikakve osnove nadnaravnog fenomena te potiče vjernike da se pridržavaju ove deklaracije.”

Ista je kongregacija 8. lipnja zatražila od kapucinskog reda da se padre Pio premjesti u drugi samostan, a devet dana kasnije kongregacija je naredila da padre Pio mora sam slaviti svetu misu, bez pomoći drugih fratara. 8. kolovoza 1923. padre Pio je obaviješten kako će biti premješten u Anconu. Na tu vijest je odgovorio: “Kao predani sin svete poslušnosti i ukoliko to ovisi o meni, ja ću biti pokoran i neću ni usta otvoriti.” Četiri dana kasnije, u pismu gradonačelniku San Giovanni Rotonda, Francescu Morcaldiju, Padre Pio je napisao: “Volja meni nadređenih je volja Božja. Jedino što želim da moje kosti počivaju u tihom uglu ove zemlje.”

17. kolovoza uslijedila je pobuna seljaka iz San Giovanni Rotonda. Policija u izvješću navodi da se premještaj ne može provesti bez “prolijevanja krvi” 2. rujna 1923. Naredba o premještaju je opozvana “do sljedećeg prerasporeda” 24. srpnja 1924. Kongregacija svete službe daje upozorenje da bi se spriječio bilo kakav kontakt sa Padre Piom.

…

Izvor: padrepio.hr