O lažnom ekumenizmu i sveopćem (katoličkom) jedinstvu /katolik.hr/

(…) Smatram da je lažni ekumenizam najveći grabežljivac za prosječnog katolika, te on njime zahvaćen nerijetko završava i izvan katoličke vjere; najčešće kod protestantskih fundamentalista, ali i druge vjere znaju biti agresivne u tom smislu. Ne treba smetnuti sa uma nešto signifikantno, da koliko god ta riječ danas bila česta – mislim na ekumenizam – ona još uvijek nema svoje jasno i određeno značenje, naročito u smislu primjene. Da ima, bili bi daleko jasniji i načini, a još važnije plodovi ekumenskog gibanja. Ovako – nema ih. Mi samo znamo za negativni aspekt definicije, da treba „ukloniti sva riječi, djela i sudove koja ružno govore ili čine protiv druge kršćanske braće“ i tomu slično, a uopće ne znamo što bi trebali činiti kod samog ekumenizma. Dakako da ne znamo kad se kod ekumenizma iz krivog obzira ni ne dotičemo presudnih doktrinalnih razlika, već se zadržavamo na razini filantropskog sastanka.

Zato je ekumenizam nakon II. vatikanskog sabora zapravo doživio fijasko. Nema ga, nema njegovih rezultata.  Nije zato ni neobično da naš najveći katolički ekumenist dr. Juraj Kolarić, u našem nedavnom intervjuu također na pitanje definicije ekumenizma nije mogao dati nedvosmislen odgovor što ekumenizam jest, te da nije neobično da su uslijedili na nj kontrarni komentari.

Sveopće (katoličko) jedinstvo

Slažem se sa komentatorom tog članka da treba reevangelizirati druge kršćane (koliko god to zahtjevno i dugotrajno bilo), ateiste, sve druge religije, i podvesti ih pod upravu Svetog Petra, staviti nogu na put svetog Pisma – „jedno krštenje, jedan Gospodin, jedna vjera.“⁷ Prijašnji sveci o tom nisu mogli govoriti jer ekumenizam još nije postojao, no ako su nam uzor u svemu, i suvremeni sveci kao sv. Josemaria Escriva imaju nam o tome što reći:

„Jedinstvo kršćana? Da. Još i više: jedinstvo svih koji vjeruju u Boga. Ali postoji samo jedna istinska Crkva. Nije potrebno ponovno je graditi od sastavnih dijelova koji su razasuti po cijeloj zemlji. I nije joj potrebno nikakvo čišćenje da bi konačno bila čista. Kristova zaručnica ne može biti preljubnica, jer ona je neporočna i čista. Ona zna za samo jednu kuću i u čednom sramu čuva neokaljanost bračne ložnice. Crkva nas čuva za Boga, ona vodi djecu, koju je donijela na svijet, u Kraljevstvo nebesko. ‘Tko god se odjeljuje od Crkve, povezuje se sa preljubnicom, odaljava se od obećanja Crkve. Tko napušta Crkvu, neće moći dobiti plaću Kristovu’.”

Zanimljivi su primjeri i koje nam navodi kolumbijski misonar laik Marino Restrepo, kakva su iskustva s praktičnim ekumenizmom s njegovog kontinenta:

„Kako se Neprijatelj koristi ekumenizmom? Ekumenizam bi trebao podrazumijevati to da se sjedne za okrugli stol sa svim različitim kršćanskim skupinama i razgovara zašto mi jesmo i zašto ćemo uvijek biti Majka Crkva, i zašto bismo svi trebali biti u jednoj crkvi ako doista ispovijedamo pravo kršćanstvo, koje je utemeljio osobno naš Gospodin za vrijeme svoj javnog djelovanja u Judeji.

Umjesto toga, Đavao je to izokrenuo pa često susrećemo oblik ekumenizma gdje se sastajemo kako bismo slavili i propovijedali i pretvarali se da smo, kao katolici, samo još jedna kršćanska denominacija, tvrdeći da smo, ako se ovako slažemo, već jedno i nema nikakve potrebe slušati ni obazirati se na svetu Predaju ni na bilo koje područje našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, kao što je biti poslušan Stolici svetoga Petra u Rimu. To im uspijeva. Znam da u Južnoj Americi ima katoličkih laičkih molitvenih zajednica koje postoje već više od 25 godina i koje već dugo imaju svaka svoju protestantsku skupinu s kojom moli i koje zajednički propovijedaju ‘svoja učenja’. Posljedice te pojave toliko su pogubne da bi čovjek najradije plakao. Stotine katolika, pripadnika tih zajednica, prihvatile su evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a nijedan evangelik ni pentekostalac, od koji su 90 % nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu.

Dakle, te ‘posebne ekumenske zajednice’ postale su područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema Katoličkoj Crkvi. (op.a. to je zapravo svijetski trend. I Hrvatska ima svoje primjere – Riječ života kao najveća pentekostalna takva zajednica, ali i sve druge također se sastoje od 90% bivših katolika. Tako prebjege katolika kršćanima koji imaju vrlo sužena sredstva spasenja lako možemo percipirati kao odliku lažnog ekumenizma)“

Takav bi bio i nekakav konačni zaključak – katolik ne treba, čak ne smije ići jednim obratnim putem, od točke 2 – gajiti (nejasni!) ekumenizam prije katolicizma, treba poći od točke 1 na vjerskom putu – prvo upoznati dobro katoličku vjeru, potom tek druge kršćane i druge religije. Samo na osnovu dobrog poznavanja vlastite vjere, može se razlučiti ono što spada u ekumenski okvir, odnosno ono što ne spada – a to je razvodnjenje katolicizima ili bilo kakav kompromis sa doktrinalnim pologom vjere. Katolik se danas teško snalazi u ekumenizmu, pa je često prepušten vlastitoj proizvoljnosti, te kod toga čini krive i naivne korake. Ta pojava potom omasovi, nakupe se loši plodovi, pa Kongregacija za nauk vjere mora podsjetiti katolike na univerzalnost i jedincatost Katoličke Crkve kao u dokumentu Dominus Iesus ili u dokumentu „Odgovori i pitanja“ iz 2007.g.

Dodatno zaključujem da spomenuti dvojac Bašić i Pajdaković, tj. njihove ekumene i duhovni izazovi čine medvjeđu uslugu katolicima, ali i svim drugim kršćanima i vjerama, jer im priječe upoznati puninu kršćanstva – katoličku vjeru. Kad sam jednom Kaptolskom djelatniku iznosio ove primjedbe, tj nerealan i nepravedan odnos snaga, – ekumenske emisije nauštrb katoličkih, reče mi „ha znate, mnogi vam rade karijere na račun ekumenizma“… Nesumnjivo.

Mario Šudić

…