Bog nije odgodio svoj dolazak za neka bolja vremena (Božićni intervju, GK, 2. dio)

Bog nije odgađao svoj dolazak za neka bolja vremena, nego je prihvatio svijet i trenutak kakav je bio. I započeo s njegovom preobrazbom. Tako ni mi ne možemo čekati nekakva idealna vremena da bismo počeli živjeti kao kršćani. Moramo se predati Bogu i u okruženju u kojemu jesmo moramo živjeti kao kršćani, kao nasljedovatelji Krista, kao pravi ljudi. A na Bogu je da čini čuda i preobražav svijet.

NIJE ODGODIO DOLAZAK ZA NEKA BOLJA VREMENA.

• GK: Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? – Kaže psalam. Što je čovjek u svijetlu najvećega Božjeg pohođenja, Božjeg utjelovljenja?
• Dr. Mužić: Kršćanska objava govori o Kristu kao novom Adamu. Ako se sjetimo prvog Adama, prvog čovjeka, Bog je njime bio zadovoljan. No grijeh je izobličio čovjeka i njegovu povijest te ona, zbog čovjekove grešnosti, zapravo nije bila napredak, nego nazadovanje. Krist omogućuje novi početak u skladu s izvornim Božjim naumom. Nama, zaslijepljenima grijehom, pokazao je što uistinu znači biti čovjek. Stoga, kad kažemo da je Krist pravi čovjek, onda to znači ne samo put do Boga, nego i put ponovnog otkrića vlastitog čovještva i našeg ostvarenja kao ljudi. Zato se može reći da mi kršćani, ako se istinski otvorimo Bogu i istinski nastojimo živjeti ono čemu nas Isus uči pretačući to u sva područja svojega konkretnog života, imamo ponuđenu mogućnost živjeti najbolji mogući život ovdje na zemlji, usprkos svemu. Ako pogledamo svijet u kojem se Isus rodio, vidimo da to nije bio nimalo idealan svijet. Rodio se u siromaštvu, odbačenosti, okupiranoj zemlji, pod okrutnim Herodom. No nije odgodio svoj dolazak na ovaj svijet čekajući neka bolja vremena, nego je prihvatio svijet i trenutak kakav je bio. I započeo s njegovom preobrazbom. Tako ni mi ne možemo čekati nekakva idealna vremena da bismo počeli živjeti kao kršćani. Moramo se predati Bogu i u okruženju u kojemu jesmo moramo živjeti kao kršćani, kao nasljedovatelji Krista, kao pravi ljudi. A na Bogu je da čini čuda i preobražav svijet.

• GK: Kad govorimo o pravom čovjeku, nameće se jedna opaska. Volimo govoriti o pojmovima kao što su humanizam, humanost, humanizacija... No vi u svojoj knjizi govorite o dehumanizaciji o mogućem kraju čovjeka, o „transhumanizmu“ koji je za neke legitimni cilj…
• Dr. Mužić: Današnjem čovjeku u toj njegovoj emancipaciji od Boga kao da smeta sve to ga na bilo koji način povezuje s Bogom. Čovječanstvo je danas došlo do tehnoloških mogućnosti da se može intervenirati u samu ljudsku narav i tu se javila misao da čovjek može napraviti boljeg čovjeka od onog kojega je Bog stvorio. Izazov nije nov. Javlja se već na prvim stranicama Biblije: biti kao bogovi. Transhumanizam je u biti to: ideja da smo sa „starim“ čovjekom završili, da je čovjek postao gospodarom svoga stvaranja i da može stvoriti novo ljudsko biće, po svojoj mjeri. Jedinstven je to izazov u cijeloj ljudskoj povijesti. No onima koji žele iskrenim očima promatrati stvarnost taj izazov može biti signal za uzbunu. Ako nas ova nekršćanska, štoviše protukršćanska postavka nije do sada usrećila, nego nam obećavala brda i doline, a zapravo nas gura u sve dublji ponor, onda je vrijeme za oprez, vrijeme da se čovjek zaštiti od zloporabe tehnike. Zato, mislim da nam uviđanje dehumanizacije i prijetnja transhumanizma može biti poticaj da ponovo otkrijemo vrijedost onoga što imamo: onoga istinskoga ljudskoga u nama. U tom smislu rođenje Isusovo nam govori o ljepoti ljudskosti, o ljepoti života, o ljepoti dolaska na ovaj svijet, o ljepoti obitelji, dakle ne samo o nadnaravi, nego i o naravi. Upravo od tih vrednota i jedino od njih može krenuti proces ponovne humanizacije čovjeka i ljudskih odnosa.

• GK: Bi li se humanizam u kasičnom, zapadnom smislu riječi uopće bio razvio da Isus Krist nije došao u ovaj svijet?
• Dr. Mužić: To sasvim sigurno ne bi bilo moguće. Spomenimo samo neke tekovine kršćanske civilizacije i njihove poveznice s Kristovim evanđeljem. Načelna jednakost svih ljudi, uključujući muškarca i ženu nadahnuta je riječima sv. Pavla da smo svi jedno u Isusu Kristu te „nema više:muško – žensko; nema više: rob – slobodnjak“. Svijest o potrebi, koja je s vremenom institucionalizirana, skrbi za one koje život udara, ima svoj izvor u Isusovoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu. A Isusove riječi upućene Pilatu: „Ne bi ti nada mnom imamo nikakve vlasti da ti nije dano odozgor“ govore o relativizaciji svake zemaljske vlasti, što je dovelo do njezina ograničavanja u odnosu na osobu. Dakakao, ovim ne želim umanjiti doprinos drugih čindbenika, niti želim reći da je oblikovanje tih zasada uvijek išlo bez poteškoća i sukoba.

RIJEČI KOJE “BI NAS TREBALE PROBUDITI“

• GK: Kroz sva brojna lica i inačice eugenike o kojima govorite u knjizi provlači se ideja da čovjek treba „poboljšati“ sebe. No uvijek su i subjekt i objekt apstraktni. Tko koga zapravo treba poboljšati? I u čijem konačnom interesu?
• Dr. Mužić: Vidimo da danas iza svega što se događa stoji neki intres. Budući da je ekonomska moć koncentrirana u rukama maloga broja moćnih ljudi, oni sebi prisvajaju da smiju odlučivati kako će izgledati taj novi čovjek i što će oni s njime činiti. Najava je to nove manipulacije koja se može pretvoriti u sveopće ropstvo. Nismo daleko od onoga što je Aldous Huxley najavljivao u svom romanu „Taj vrli novi svijet“: prokreacija je oduzeta mužu i ženi i ostvaruje se preko kloniranja; sve su moguće veze dopuštene, ali je zabranjen da budu trajne, dakle zabranjena je ljubav, a dopušten seks; čovjek je od rođenja programiran za određeno radno mjesto, za određenu funkciju u društvu. Rezultat je raščovječeni čovjek, kojemu je oduzeto ono što ga čini čovjekom: sloboda, samosvijest, sposobnost kritičkog prosuđivanja… Kakav je to život? Kad nam to oduzmu, što smo?

• GK: Dakako, riječ je o ideologiji…
• Dr. Mužić: Da, i to smrtonosnoj. Kad nas crkveno učiteljstvo upozorava da živimo u „kulturi smrti“ i u „strukturama grijeha“ (Ivan Pavao II), ili u „diktaturi relativizma“ (Benedikt XVI.), onda te riječi nisu izgovorene tek tako, nego opisuju proces u kojemu se nalazimo. Takve bi nas riječi trebale probuditi, ali nažalost do malo ljudi ta upozorenja dopru.

DOVODI SE U PITANJE OSOBA I NARAV

• GK: Kad je Crkva pokušala otajstvo utjelovljenja, koje nam Božić osobito stavlja pred oči, pretočiti u formuliranu isinu o vjeri, u dogmu, poslužila se pojmovima osobe i naravi: Isus Krist je druga Božanska osoba koja je uz božansku, rođenjem od Djevice preuzela, jednom zauvijek, i ljudsku narav. Danas je pojam naravi (ljudske) za mnoge upitan. Do čega to dovodi?
• Dr. Mužić: Danas se, nažalost, dovodi u pitanje i osoba i narav. Kolektivističke ideologije su baš svodile čovjeka na broj, lišavajući ga osobnosti. I postigle su određan uspjeh. Vidimo da se ljudi kod nas lako prepuste pasivnosti, ravnodušnosti i rezignaciji. Korak dalje, ili dublje, jest dovođenje u pitanje čovjekove naravi. Jedan od načina „nadilaženja“ ljudske naravi je transhumanizam. A drugi način je takozvana ideologija roda, koja na žalost ima zastupnika i među nekim teolozima, a koje žene ukinuti dvojstvo muško – žensko koje je Bog uspostavio. Tu onda pada obitelj, roditeljstvo, a dijete biva ostavljeno na milost i nemilost društvu, odnosno državi. Kad se čovjek istrgne iz obitelji kao temeljne zajednice, on postaje idealan potrošač i idealni materijal za manipulaciju. No jasno je da je takav pristup kratkog daha.

Drugi dio intervjua iz Glasa koncila sa dr don Josipom Mužićem

prvi dio vidi na: Ne smijemo dopustiti da nam ukradu Božić!

treći dio vidi na: …