Ni čovjeka, ni mjesto, ni poziv, ni dostojanstvo, ni narod… – ne možemo razumjeti – bez Krista
(…) to znači ključ razumjevanja tog velikog otajstva kakav je ČOVJEK.
Čovjeka se ne može do kraja razumjeti – bez Krista.
Čovjek ne može sam sebe do kraja razumjet – bez Krista.
Ne može razmjeti ni mjesto, ni kakvo je njegovo dostojanstvo,
ni kakav je njegov poziv, ni konačna sudbina.
Ne može toga svega razumjet bez Krista.
(…)
Da se razumije povijest nekog naroda kroz svakog čovjeka u tom narodu to se ne može shvatiti drugčije nego kao čovjek u toj zajedinici koja je njegov narod. Jasno, to nije jedina zajednica. Posebna zajednica je obitelj, koja je najvaćnija za povijest povijest duhovnog čovjeka.
Stoga, ne možemo razumjeti povijest Poljskog naroda – te velike tisućljetne zajednice (koja tako duboko živi u meni, u svakom od nas) bez Krista.
AKo bismo odbacili ovaj ključ za razumjevanje naše nacije, našli bi se u temeljno nerazumjevanju. Ne bismo razumjeli sami sebe.
Nemoguće je razumjeti taj narod, koji je imao tako veliku prošlost, a ipak tako strašno tešku – bez Krista.
Nije moguće razumjet ovaj grad Varšavu, poljski glavni grad, koji je 1944. godine u neravnopravnoj borbi protiv agresora, grad koji je bio napušten od strane savezničkih snaga, koji je zakopan u svojim ruševinama, ako se ne sjećate da je pod tim istim ruševinama ležao Krist Spasitelj ispred crkve u Krakowskom predgrađu.
Nije moguće razumjeti povijest poljskog sv. Stanislava iz S. te Maksimilijana Kolbea u Auschwitzu, ako se uz njih ne stavi još jedan osnovni kriterij – a to je – Isus Krist.
2.lipnja 1979.