Doktor Rado Ignatović prisjetio se trudne pacijentice koja je došla na ukloniti dijete. Pobačaj je bio neuspješan jer ginekolog nije uspio. Kad su liječnici počeli pričati o sudbini žene, Stojan koji ih je slušao, protrnuo je. Odjednom je shvatio da je ta žena o kojoj su pričali bila – njegova majka. “Ona je sada mrtva, ali pitam se što se dogodilo s njezinom bebom koju je željela pobaciti?” Pitao je jedan od ginekologa. Stojan nije mogao ostati šuteći pa je rekao: “Ja sam to dijete!“, i ustao. Soba je utihnula, a nakon nekog vremena liječnici su počeli odlaziti jedan po jedan.
Puno puta u narednim godinama dr. Adašević se prisjećao tog događaja. Jasno je razumio: On je živ samo zato što je liječnik pogriješio kod pobačaja. On sam nikada nije imao problem u svom poslu. Naposljetku, bio je najbolji aborter u Beogradu. Brzo je nadmašio svog šefa dr. Ignatovića, čijoj nesposobnosti duguje svoj život. – Tajna uspjeha je trenirati ruku čestim tretmanima – govorio je cirajući njemačku poslovicu: Übung macht Meister (“Vježba vas čini savršenim“).
Vjeran toj maksimi, dnevno je izvodio 20 ili 30 pobačaja. Njegov dnevni rekord bio je 35. Danas mu je problem utvrditi koliko je pobačaja napravio u 26 godina prakse. Predlažem saldo između 48.000 i 62.000 .
Mnogo je godina bio uvjerenda je pobačaj, kako se podučava na medicinskim fakultetima i zapisuje se u udžbenicima, kirurški postupak sličan izrezivanju slijepog crijeva. Jedina je razlika u tome što se iz ženskog tijela uklanja još jedan organ – ponekad je to dio crijeva, drugi put trudničko tkivo.
Sumnje su se počele pojavljivati 1980-ih, kada su ultrazvučni skeneri dovedeni u jugoslavenske bolnice. Tada je Adašević na ultrazvučnom ekranu prvi put vidio ono što mu je do sada bilo nevidljivo – unutrašnjost maternice žene i živo dijete, kako sisa prst, miče nogama i rukama. Obično, nekoliko trenutaka kasnije, komadi ovog djeteta ležali su pored njega na stolu. –
Gledao sam, ali nisam vidio – prisjeća se danas. – Sve se promijenilo otkako su me snovi počeli proganjati .
San dr. Adaševića
To je zapravo bio jedan san, ali to se događalo svake noći, dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Sanjao je da hoda po suncem obasjanoj livadi, punoj prekrasnog cvijeća, šarenih leptira kako lete okolo, bilo je toplo i ugodno, ali mučio ga je uznemirujući osjećaj. U jednom trenutku livada postane puna djece koja trče, igraju nogomet, smiju se. Razne su dobi, od tri ili četiri do dvadesetak godina. Svi su nevjerojatno lijepi. Lice jednog dječaka i dviju djevojčica učine mu se neobično poznatima, ali on se ne može sjetiti odakle ih poznaje. Pokušava razgovarati s djecom, a kad ga vide, pobjegnu prestravljeni i vrisnu. Sve promatra čovjek u crnoj odjeći, nalik na redovnika. Ne govori ništa, samo prodorno gleda.
Svake noći Adašević se budio prestravljen i nije mogao spavati do jutra. Bilje i tablete za spavanje nisu pomogle.
Jedne noći u snu, potpuno uzrujan, počeo je progoniti djecu koja su bježala. Uspio je uhvatiti jedno dijete, a onda je ono počelo prestrašeno vrištati: – Pomozite! Ubojica! Spasi me od ubojice! U tom je trenutku muškarac odjeven u crno, poput orla, odletio prema Adaševiću, ugrabio mu dijete iz ruku i pobjegao.
Liječnik se probudio, srce mu je zakucalo poput čekića. U sobi je bilo hladno, a on je bio vruć i oznojen. Ujutro je odlučio otići psihijatru. Kako nije bilo slobodnih mjesta, prijavio se za kasniji datum. Kad je nastupila noć, odlučio je da će u snu prići „crncu“ i pitati ga tko je. I on je to učinio. Zbunjeni neznanac odgovorio mu je: – Moje ime ionako ti neće ništa reći . Ali kad je liječnik inzistirao, odgovorio je: ” Zovu me Toma Akvinski . Njegovo ime Adaševiću nije ništa značilo. Bilo je to prvi put da ih je čuo. Čovjek u crnom je nastavio: – Zašto ne pitate tko su ta djeca? Ne prepoznajete ih? Kad je liječnik to porekao, Toma je odgovorio: – Nije istina. Oni te jako dobro poznaju. To su djeca koju ste ubili tijekom pobačaja. – Kako to? – upitao ga je Adašević. – Veliki su, a ja nikada nisam ubio rođene bebe. “Zar ne znate da ovdje na eshatonu, s druge strane, sva djeca rastu?” Pitao je Toma. Liječnik je nastavio: nisam ubio dvadesetogodišnjaka. Toma je odgovorio: – Ubili ste ga prije 20 godina, kad je imao 3 mjeseca. A onda se odjednom Adašević sjetio kako izgleda ovaj dvadesetogodišnjak i ove dvije djevojčice. Dječak je izgledao poput oca kad mu je bilo dvadeset godina, a on je bio bliski Adaševićev prijatelj čija je supruga pobacila prije dvadeset godina. Na licima djevojčica liječnik je prepoznao crte njihovih majki, od kojih je jedna bila njegova rođakinja.
Kad se probudio, odlučio je da više nikada u životu neće učiniti pobačaj.
U ruci sam držao kucajuće srce
U bolnici su ga čekali rođak i djevojka. Imali su dogovor s njim za pobačaj. Bila je trudna četiri mjeseca i željela je ukloniti devetu uzastopnu bebu. Adašević je odbio, ali ga je rođak toliko dugo i ustrajno nagovarao da je konačno popustio: – Dobro, zadnji put u životu . Na ultrazvučnom je ekranu jasno vidio djetetov profil i sisanje prstića. Proširio je maternicu, stavio kliješta, zgrabio nešto s njima i izvukao. Pogledao je i vidio da u njima drži malu ruku. Stavio je kliješta na stol, ali tako da je živac odsječene ruke pao na mjesto gdje je bila prolivena kapljica joda. I rukica se odjednom počela sama pomicati. Sestra koja je stajala do njega vrisnula je: “Baš kao žablje noge na satu fiziologije!” Liječnik se trznuo, ali nastavio je s pobačajem. Vratio je kliješta natrag u maternicu, zgrabio nešto i izvukao. Ovaj put to je bila mala noga. Imao je samo vremena za razmišljanje: “Ne stavljati na onu mrlju od alkohola!”– kad je u tom trenutku druga sestra, koja mu je stajala iza leđa, spustila kirurški instrument na pod. Začuo se prasak, liječnik je poskočio, pustio stisak kliješta i noga je pala tik do rukice. A i ona se počela kretati. Bilo je to prvi put da je sve osoblje vidjelo ovako nešto: pomicanje udova na stolu. Adašević je odlučio usitniti sve što je ostalo u maternici i izvući bezobličnu masu. I on je to učinio. Počeo je mljeti, drobiti, drobiti. Kad je izvadio kliješta, uvjeren da će vidjeti mesnu kašu, vidio je … ljudsko srce. Srce je i dalje pulsiralo, sve sporije i sporije i na kraju je prestalo kucati. Tada je shvatio da je ubio čovjeka. Pred očima mu se smračilo. Nije se mogao sjetiti koliko je vremena trebalo. Odjednom je osjetio povlačenje za ruku i začuo prestravljeni glas medicinske sestre: ” Doktore Adašević!” Doktor Adašević!
Ispostavilo se da pacijentica krvari. Liječnik je prvi put nakon dugo vremena počeo usrdno moliti Boga: – Gospodine Bože! Spasi ne mene, nego ovu ženu . – Kad u maternici ostane velika količina fetalnih ostataka, potrebno je najmanje deset minuta da se potpuno očisti. U međuvremenu je liječnik to uspio s dvije vaginalne insercije. Kad je skinuo rukavice, znao je da više nikada u životu neće učiniti pobačaj.
Kanta kao alat za pobačaj
Kad je šefu klinike najavio svoju odluku, to je izazvalo iznenađenje.
Ginekolog u beogradskoj bolnici nikada nije odbio izvršiti pobačaj. Izvršen je pritisak na njega da se predomisli. Iz bolnice su mu prepolovili plaću, kćer je dobila otkaz, a sin je pao na prijemnim ispitima na sveučilištu. Napadnut je u tisku i na televiziji. Napisano je da ga je socijalistička država educirala tako da može raditi pobačaje i da sabotira državu.
Nakon dvije godine kampanje bio je na rubu nervnog sloma. Odlučio je da će se sljedeći dan prijaviti predstojniku klinike i zatražiti pobačaj. Noću je, međutim, sanjao Tomu, koji ga je potapšao po ramenu i rekao: – Ti si moj dobar prijatelj. Nastavi se boriti . – Sljedeće jutro liječnik nije otišao na odjel. Odlučio se boriti. Bio je uključen u pokret za zaštitu života nerođenih. Putovao je po Srbiji s predavanjima i predavanjima o pobačaju. Dva puta je na jugoslavenskoj televiziji uspio prikazati film Bernarda Nathansona “Nijemi krik” koji prikazuje pobačaj snimljen ultrazvukom. Zahvaljujući njegovoj inicijativi, početkom 1990-ih jugoslavenski parlament donio je akt o zaštiti života nerođenih. Dokument se odnosi se predsjedniku Slobodanu Miloševiću, koji ga, međutim, nije potpisao. Tada je počeo rat i to je palo u drugi plan.
Kad je riječ O RATU, Adašević razmišlja: – Kako drugačije objasniti pokolj koji se dogodio ovdje na Balkanu, osim odstupanja ljudi od Boga i nedostatka poštovanja prema ljudskom životu? Da ne bi zvučalo neutemeljeno, govori o praksi koja se susreće u Srbiji: Budući da naš zakon propisuje da je život djeteta zaštićen samo od trenutka kada je uzelo prvi udah zraka, odnosno od trenutka prvog vriska, legalno je pobaciti u sedmom, osmom, pa i devetom mjesecu trudnoće. Riječ “pobačaj” ovdje čak nije prikladna, jer se zapravo potiče rani porod. Pored ginekološke stolice nalazi se kanta vode i prije nego što dijete uspije zavrištati, začepite mu usta i stavite ga pod vodu. Službeno se radi o pobačaju i sve se radi u skladu sa zakonom – uostalom, dijete nije udahnulo.
Adašević citira Majku Terezu iz Kalkute: – Ako majka može ubiti vlastito dijete, što vas i mene može spriječiti da se međusobno ubijamo?
Danas se u Srbiji većina pobačaja izvodi u privatnim klinikama koje ne pružaju podatke o broju prekida trudnoće. Prema Adaševićevim izračunima, od25 začeća postoji samo 1 živorođeni. Uništeno je 24 života.
– Ovo je pravi rat: između rođenih i nerođenih – kaže liječnik. –U ovom sam ratu mnogo puta promijenio front. Prvo, kao nerođeni, bio sam osuđen na smrt, zatim sam sam ubio nerođene i sada ih pokušavam zaštititi. Počeo me zanimati i život Tome Akvinskog o kojem do sada nisam imao pojma. Pitao sam se zašto sam vidio njega, a ne druge svece, pogotovo jer je on katolički svetac, a ja sam pravoslavac. Da bih to objasnio, počeo sam proučavati Tomina učenja. I što se ispostavilo? Pronašao sam njegove spise u kojima je tvrdio da ljudski život započinje 40 dana nakon začeća u slučaju muškog ploda i 80 dana nakon začeća u slučaju ženskog ploda. A tko je dijete prvih dana nakon začeća? Nitko? Mislim da ga ono što je Thomas napisao uznemirava na eshatonu. Iako se mora reći da je ovu tvrdnju preuzeo od Aristotela. Aristotel je u to vrijeme bio veliki autoritet, Toma je sugerirao njegove izjave i pogriješio. Trebalo mi je puno vremena da shvatim da je beba u maternici živo ljudsko biće, da je živi čovjek, ne od trenutka kad prvi put udahne zrak, kako su nas naučili naši komunistički profesori, već od trenutka kada se pojavi ljudski embrij, odnosno od trenutka spajanja sperma s jajetom (…)
Također je teško govoriti o statistikama, jer je ubijanje beba u maternici također i upotrebom određenih sredstava, poput spirala ili tableta RU 486, koje su službeno klasificirane kao kontracepcijska sredstva. Starci na Svetoj Gori s kojima sam razgovarao dijele kontracepciju na grešnu i sotonsku. Grešni je onaj koji sprječava da se spermiji pridruže jajašcu. Sotonski je onaj koji ubija već začeto dijete. To rade spirale i tablete za pobačaj poput RU 486. Spirala djeluje poput mača koji odsiječe malo ljudsko biće iz izvora hrane u maternici. To je užasna smrt. Čovjek umire od gladi u sobi punoj hrane .