Neke loše pojave u Crkvi i potreba da se bolje živi KRŠĆANSKI IDENTITET

Postoji jedna nezainteresiranost, pa čak i kod duhovnih lica. Po srijedi je MANJAK KRŠĆANSKOG IDENTITETA. Katolički identitet uključuje CRKVENOST. Često se radi o mrtvim udovima koji su još samo formalno ostali tu. Ili su to zamrli udovi. „Gdje je Petar tu je Crkva…“

Mnogima to izgleda kao nadiđena Crkva, kao da se vjerske istine mogu mjenjati prema navikama ljudi, da više Crkva može i ne biti ista kao i prije. Đavao je uvijek nastojao postići razdijeljenost. Tako se inzistira na bratstvu i jedinstvu, a sve ga manje ima. Svijet govori o jedinstvu na raznim razinama – o globalizaciji u svjetskom poretku, o jedinstvu među religijama. To jedinstvo je nezainteresirano za istinu i Krista. To jedinstvo se temelji na ljudskim razmišljanjima i snagama.

Nakon razdvajanja u Crkvi kroz povijest može nam biti jasnije zašto je Krist molio za jedinstvo. Podijeljivanje kršćana je sve dublje zato jer je sve manje kršćana. Sve je više formalnih. Jasno nam je zašto nisu nezabludivi ostali nego je to samo Petar i to kad svečano definira istine vjere i morala, a biskupi kad naučavaju na koncilu zajedno s papom. Bit će nedostojnih svećenika, biskupa, svećenika, papa… Zato se nazabludivost ograničila na ono što smo dužni vjerovati i kako se vladati da bi došli u nebo. Samo tada su nezabludivi. Bez toga bi bilo teško znati jesam li na pravom putu ili na stranputici. Inače, svatko bi onda mogao osnovati svoju Crkvu. Tako se dogodilo kod prOtestanta, gdje se računa da danas ima preko 22 000 različitih ogranaka. Kad gledamo druge kršćanske crkve i druge religije, znanstvene ustanove vidimo da – što god se temelji na razmišljanju može dovesti u zabludu. Jedino Bog ne može prevariti ni prevaren biti. Zato se traži poznavanje vjere da se može prepoznati Božja volja preko čovjeka.

Odakle toliko suprostavljanje Crkvi i unutar same Crkve? Imamo krizu autoriteta. Naglašava se sloboda, jednakost, zrelost a sve se svodi na: neću služiti u ime lijepih riječi. Sloboda pa i demokracija je dar Božji. Bog je svakog stvorio slobodnim. Iz toga proizlazi da se svatko po savjesti može opredjeliti kako želi. Hoće se dogovorena, a ne odgovorna sloboda. Kako postići suživot? „Da se dogovorimo.“ Pa kad dođe do sporazuma – sluša se u ono što je naloženo – zato što me netko uvjerio u to. Ističe se jednakost među svima jer su svi djeca Božja i onda se zaključuje da je svatko samo Bogu odgovoran i da mu Crkva ne treba. Ne vidi se bogatstvo različitosti i opravdanost postojanja posebnosti. Apelira se na zrelost. „Makli smo se iz dječjeg doba, sve je plod evolucije, znanost treba voditi čovjeka, a ne Crkva…“  Autoritet se doživljava kao suvišan. U pubertetu se autoritet odbacuje samo zbog odbacivanja. Osim krize autoriteta imamo i ulazak protestantskog duha. U ime ekumenizma – zajedništva među kršćanima gubi se svoj katolički autoritet. Bilo je čak slučajeva da netko želi postati katolik, ali bi im se reklo: „Ostani ti tamo gdje jesi, jer svi ćemo mi doći na kraju u jedno, ja sam ekumenist…“ Isus je došao za sve ljude pa ispada da su „sve Crkve dobre“. Međutim Krist je stvorio jednu Crkvu. Ističe se suradnja, popuštanje, tolerancija – radi ljubavi. Osoba po svom razmišljanju postane protestant.

Cijela sjeverna Europa je odavno jedna pustinja. I s kim tu izgraditi jedinstvo. Nisu više vjernici. I zato se postavlja pitanje: Vjeruju li u euharistiju, u Gospu,? … Postoje tolike dogme koje protestanti ne prihvaćaju.

Treći razlog je materijalizam i hedonizam. „Postoji samo ovaj svijet.“ Ateizam (pa i onaj teoretski) započne praktičnim. Ostavili su korijen u životu današnjeg čovjeka. Iskusili smo jedan i drugi. I dobro su nas sredili. Blijedi osjećaj za duhovno, premještaju se skale vrednota, ne poznaju se duhovne vrednote. Primat odnosi ono – materijalno. Iz toga proizlazi – hedonizam. Jer ako nema drugog života treba uživati na materijalan način. Zato se živi kao da nema Boga, nema raja, a onda nema ni pakla, pa ne trebam ni Crkvu, ni papu, ni zapovijedi. Treba minimum normi da urede život na zemlji da ne bi škodili jedni drugima. Sveti Ignacije nam daje neka pravila kako se snaći.

1.PROPOVIJEDANJE, koje je dato Crkvi preko pape, biskupa koji su s njim u zajedništvu. Postoji i tamo pitanje gdje počinje grijeh (i preko pape, biskupa, župnika… ) Dokle god naučava ispravno i traži što ima pravo tražiti – pozvani smo na poslušnost. Isus nam je dao neprevarljivu Objavu, da postignemo Cilj tj. Nebo. „Udarite pastira i stado će se razbježati…“ „Tko vas sluša mene sluša!“ (Isus) Zato je važna ona hijerarhijska Crkva.

2.Braniti svetu ISPOVIJED kao duhovno uskrsnuće. Isus daje tu moć apostolima da uskrisavaju duše. Zato je sotona nastoji ukinuti i omalovažavati. Ako u tome uspije tako će odbiti one koje je zarobio teškim grijehom u vječni posjed. U nekim biskupijama na Zapadu je ispovijed praktički ukinuta – i što je ostalo od vjere? Potrebno je braniti ispovijed i nju prakticirati.

3.SVETA MISA. To je nekrvna žrtva Kristova. Isus reče: „Bez mene ne možete učiniti ništa!“ „Tko jede Tijelo Sina Čovječjega ima život u sebi“ Koliko mi cijenimo tu Prisutnost Kristovu? Oni koji Krista mrze izgleda da više vjeruju nego mi katolici. Sotonistima je najvažniji obred profanirati Tijelo Kristovo. Oni vjeruju da je On tu ali na temelju toga čine svoje obrede. Kod nas se čovjek često pita: Ima li vjere kod onih koji se pričešćuju? U misi, tj. u pričesti je život Crkve. Kad se to izgubi, omalovaži, pretvori u simbol – onda smo sebi potpisali smrt.

I protestanti imaju jedan oblik euharistije – kod kojeg nema stvarne prisutnosti (!) nego samo podsjećanje na Posljednju večeru i zajedništvo. I zato kad se u Katoličkoj Crkvi inzistira na tomu da je misa – gozba onda je tu izgubljen smisao za žrtvu. Onda je oltar samo – stol. Onda je izgubljena vjera u stvarnu prisutnost. Sotona to zna pa zato i nastoji svetu misu pretvoriti u folklor. Zašto mi uopće primamo političare u prve redove? Ne mora im se zabraniti dolazak, ali zašto moraju u prve redove? I najčešće njima ne bi trebalo dati svetu pričest (!). Ako donose zakon koji je protiv vjere i morala – u grijehu su i ne bi smjeli na pričest. Važno je braniti dobru svetu pričest. Rasprave oko toga mogu li crkveno vjenčani ponovo sklopiti civilni brak to je beskorisna rasprava. Nismo mi ti koji odlučujemo. Krist je to jasno rekao. Ne može se u smrtnom grijehu na pričest. Ako su spremni živjeti kao da su brat i sestra i regulirati tako da drugima ne budu sablazan…

Obavezni smo ići na svetu misu nedjeljom i zapovijednim blagdanom, a ako smo u mogućnosti – i češće. Na TV svaki dan je dnevnik. Toj „svjetskoj misi“ prisustvuju milijuni širom svijeta. A to traje 45 minuta. To je duže od jedne svete mise koja nema propovijed. Pa ipak mnogim katolicima je misa teška i nedjeljom, pa se svećenik tada trudi kako ih privući, kako napraviti bolje ozvučenje, pa onda možda još i plesačice… Zato je važno ozbiljno shvatiti svetu misu i dostojno pristupati pričesti.

Važnost posvećenog života u Crkvi. Bog Crkvi daje ljude sa različitim karizmama: redovnici, redovnice, kao i oni koji žive posvećenim životom u svijetu. Sve je to sa svrhom da se te stvarnosti posvete i obnove u Kristu. U temelju su zavjeti poslušnosti i siromaštva. Siromaštvo, čistoća i poslušnost su zavjeti preko kojih se opiremo trima zlima: oholosti, lakomosti i bludnosti. Đavao to zna i najjače je udario na posvećene osobe i dosta je uspio. Kod klasičnih redova većina njih je izgubila svoju karizmu. Ta karizma se i ne vidi, osim što se drugačije oblače, a svi žive slično. U nekim zapadnim zemljama samostani se prodaju i zatvaraju. Prosjek godina je sve veći, preko 70 god. Crnci postaju misionari u Evropi. Nastoji se posvećene osobe desetkovati. A one koji ostanu nastoji ih se posvjetovnjačiti – da budu gori nego oni koji su van samostana. Od zavjeta se radi ruglo pa posvećeni stalež postaje otrov jer se krše zavjeti. Ne krše se samo Božje zapovijeti već se čini i jedno svetogrđe. Zato je važna obrana posvećenog života i vraćanje na korjene. Reforma. Crkva se treba stalno obnavljati. Da bi osjećali s Crkvom treba davati kompenzaciju preko molitve, posta, pokore, … Crkva je sveta, ali i grešna. Potrebno je stalno davati zadovoljštinu za grijehe. I tu se vidi manjak ljubavi prema Bogu… Isus: „Ako ne budete činili pokoru svi ćete slično propasti!“

Đavao to zna pa to nastoji izrugivati, omalovažavati. I sve se na kraju svede na „humanizam“ – „Dobro je činiti dobro“. Isključeno je ono nadnaravno.

Zato je važno vratiti u obitelj molitvu osobnu i obiteljsku. Vršiti pokoru osobno i obiteljski. Obdržavati post i nemrs i dodatne osobne postove. Odvajati novac za milostinju, za siromašne, za neku dobrotvornu ustanovu, potrebe Crkve…) Za osjećati s Crkvom važno je prepoznati male konkretne stvari … kipovi, slike, svijeće, uređenje Crkve, hodočašća, … Sve je to nastalo iz pobožnosti i u funkciji pobožnosti. Čovjek je tjelesno biće pa mu trebaju i vanjski znakovi. Na hodočašću je čovjek, kad hoda, i dušom i tijelom. To su stari koje smetaju pa se ukidaju i brišu. Znakovi sad za Božić npr. Isusa su izbrisali. Samo imamo „blagdane“. Nema jaslica, al zato imamo raznih simbola koji nemaju nikakve veze s Kristovim rođenjem. U modi je apstrakcija. I to takva da se više ne moće ni prepoznati Krist. Jedan je dječak pitao za sliku Uskrslog Krista na Kmanu – „Je li to raketa?“. Zašto je potrebno svakom posebno tumačiti o čemu se tu radi? …Paziti na kič i da to služi svrsi za koju je zamišljeno.

Crkvene zapovijedi…: „Tko vas sluša mene sluša!“ Crkva ima pravo i dužnost davati upute u skladu sa vremenima. Đavao napada Crkvu i zbog samih zapovijedi, jer „Crkva nema pravo zapovijedati“. Crkva ne može zapovijedati onda ni post (2x u godini). Crkva je naložila celibat (što nije dogma), a ispada da Crkva ni to ne smije. Želi se uništiti autoritet Crkve i na dogmatskom planu pa je potrebno i na ovom području braniti autoritet Crkve i štiti ugled poglavara. Cilj je Bog, a ne poglavar. On je čovjek koji ima vrlina i mana i što će se odraziti i na njegovo upravljanje. U krizi je autoritet, pa je na prvom mjestu napad na poglavara, način života, predaje… Najnezahvalnije je biti biskup i poglavar kako je Isus to zamislio, jer postavlja se pitanje: „A tko će te slušati… i kako će te slušati?“. Đavao se služi metodom „Podijeli pa vladaj!“ – preko svojih podanika koji uvijek nešto prigovaraju, stvaraju nelagodu u zajednici i iza kulisa ruše zajednicu. Najčešće u to oni koji su doživjeli razočaranja u svom životu. Postali su svećenici, redovnici, ali su na krivoj adresi. Prezahtjevno im je ići nazad, nisu ostvarili želju za većim položajem, ispunjeni nezadovljstvom i stvaraju klimu nezadovoljstva. Zato je važno braniti zakonitog poglavara, a ako to treba i opomenuti ga u četiri oka. Jasno da može biti i loših poglavara, ali ih treba slušati u svemu osim u onomu što je grijeh.

U nekim teškim dogmatskim pitanjima ne treba raspravljati, treba ih ostaviti ekspertima. Tako npr. i o pitanju predestinacije, naše slobode i Božjeg sveznanja. Đavlu je važno posijati sumnju jer će tako uzorokovati otpad. Stoga, u nekim pitanjima ne treba raspravljati nego je potreban posluh i povjerenje.

Izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi, s dopuštenjem voditelja don Josipa Mužića,

(26.12.-1.1.2017.)