NAVJEŠTENJE Blaženoj Djevici Mariji
Prema viđenjima blažene Katarine Emmerick:
“Na dan kad Crkva slavi ovaj blagdan, imala sam viziju Navještenja. Vidjela sam
Blaženu Djevicu kratko nakon njena vjenčanja u Nazaretu. Nije bilo Josipa. On je tad
bio s dvije tegleće marve na putu za Tiberijadu, gdje je išao po svoj alat.
Ali, Ana je bila u kući, zajedno sa svoje dvije sluškinje i dvije djevice, koje su inače
bile s Marijom u Hramu. Sve je u kući bilo nanovo namješteno od Ane. Predvečer, svi
su molili stojeći oko okruglog stola, s kojeg su kasnije jeli povrće koje je već bilo
servirano. Ana je bila zabavljena kućanskim poslovima, s vremena na vrijeme je išla
tamo amo, dok se Blažena Djevica penjala stepenicama u svoju sobu.
Tamo je odjenula dugu bijelu vunenu haljinu, kao što je bio običaj nositi je kad se
molilo, oko pasa je imala pojas, a žućkasto bijeli veo na glavi. Ušla je jedna djevojka,
upalila višekraki svijećnjak, pa se povukla. Marija privuče mali niski stolić, koji je bio
uza zid i postavi ga u centar sobe. Marija preko stola postavi crveni stolnjak, pa onda
preko njega bijelo prozirni. Na krajevima i u centru stolnjak bijaše ukrašen vezom.
Kraj stolića postavi mali okrugli jastučić, te kleknu na njega. Leđa je naslonila na
ležaj, vrata od sobe joj bijahu zdesna. Na podu je bio tepih.
Marija nabaci veo s glave preko lica, postavi šaku u šaku na prsa, pa započe moliti.
Vidjela sam je kako dugo moli s unutrašnjim žarom. Molila je za Otkupljenje, za
dolazak obećanog Kralja, i da njene molitve imaju bar nekog utjecaja na Njegov
dolazak. Dugo je klečala, kao da je u ekstazi, pogleda uprta k nebesima. Tad spusti
glavu na prsa, pa tako nastavi moliti. Sad je pogledala udesno, te ugledala blještavi
lik plavokosa mladića s krilima. To bijaše arhanđeo Gabrijel. Noge mu ne doticahu
tla. U jednoj poluokrugloj putanji, okružen ogromnim svjetlom i slavom, dođe lebdeći
do Marije. Lampa postade mračnija, jer se cijela soba ispunila njegovom svjetlošću i
slavom.
Anđeo s rukama blago podignutim na prsima, progovori Mariji. Vidjela sam riječi kako
izlaze s njegovih usana kao slova blještava svjetla. Marija odgovori, bez da je
pogledala gore. Tad anđeo ponovo progovori, a Marija, kao da je potaknuta
poslušnošću prema njegovoj zapovijedi, skinu malo svoj veo, pogleda ga, pa reče:
“Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj!”
Sad sam je vidjela u još većoj ekstazi. Strop sobe je nestao, a iznad kuće se pojavio
svijetli oblak sa svjetlosnim tragom iza sebe, koji je sezao visoko u nebo. Daleko gore
u izvoru ovoga svjetla, vidjela sam viziju Presvetog Trojstva. Izgledalo je kao trokut
slave, i mislim da sam unutra vidjela Oca, Sina i Duha Svetog.
Kad je Marija izgovorila riječi:”Neka mi bude po riječi tvojoj!”, vidjela sam pojavu
Duha Svetog. Lik je bio ljudski, a cijela pojava je izvirala iz blještava svjetla, u obliku
krila. Vidjela sam kako s prsiju i ruku tog lika isijavaju tri zrake svjetla. One su
prodrle u desnu stranu prsa Blažene Djevice i združile su u jedno pod njenim srcem.
Odmah, taj tren, Marija postade perfektno prozirna i blještava. Bilo je to kao da
materija nestaje, kao što tama nestaje pred strujom svjetlosti.
Kad je anđeo nestao, a s njime i struja svjetlosti, ugledala sam, dolje ispod traka
svjetlosti koji je vodio u nebo, pljusak polu propupalih ruža i malog zelenog lišća,
kako pada na Mariju. Ona bijaše cijela uronjena u sebe. U sebi je vidjela Utjelovljenje
Sina Božjeg, jedno sićušno ljudsko biće svjetlosti, sa svim svojim udovima, čak i
prstići već bijahu savršeno razvijeni. Kad sam gledala tu misteriju, bilo je oko ponoći.
Prošlo je nešto vremena, a tad Ana i druge žene uđoše u Marijinu sobu, ali kad je
vidješe u ekstazi odmah se povukoše. Tad Blažena Djevica ustade, priđe malom
oltaru na zidu, postavi sliku malog djeteta u povojima, pa se stade moliti stojeći pod
lampom koja je gorjela pred oltarom. Tek pred samo jutro otišla je na počinak. Kad
se to zbilo, Marija je imala malo više od 14 godina.”
…
(osvrt na gornji tekst: don Josip Mužić, siječanj 2019., bilješke MG) :
Ovo je prizor kojeg su umjetnici prikazivali na razne načine. Centralni likovi su anđeo i Gospa. U prostoriji nije bilo Josipa. Marija je bila sama. Mi smo s Nazaretom vezani i preko Nazaretske kućice koja je bila na Trsatu, pa je prenešena u Loreto. Dugo su naši hodočasnici odlazili u Loreto moleći: „Vrati nam se Gospe, vrati!“
Vidimo koliko znači i sami kameni spomen tog događaja. Loreto je postao vrlo brojno hodočasničko mjesto. Jedno zdanje od cigle, ali čudesno prenešeno. Mjesto gdje su živjeli Marija, Josip i Isus. Nešto je ostalo i u tim zidovima. Mi smo svjesni kako se znamo na nekim mjestima osjećati ugodno, a u nekim mjestima se osjeća hladnoća. … U kući gdje se moli nešto ostaje. Tko tu dolazi osjeća nešto toplo oko srca. A tamo gdje je razdor osjeti se neki led, kao na groblju. Mi imamo sposobnost da ono što je u duši možemo utisnuti u materiju. Ljubav Božja oplemeni čovjeka, njegove crte lica, pročisti dušu. Grijeh to promijeni na gore. I zlo se vidi izvanjski. Možda se to najbolje vidi u pogledu, u izrazu lica. Ima takvih pogleda da se čovjek zaledi. Ima mržnje koja kao da probada.
Isus je u Nazaretu imao najbolji mogući ljudski život. Bio je okružen ljubavlju Marije i Josipa i tu je na prvom mjestu bila Božja ljubav koja ga je grijala. Marijina majka je bila u kući sa dvije sluškinje, dvije djevojke koje su odrastale s Marijom u hramu. U kući su bile samo žene. Pet žena i Marija. Tu se živjelo u jednoj kućnoj crkvi, u okruženju koje pomaže i izgrađuje. Josip nije bio dobrog imovinskog stanja. Ana je bila bolje stojeća.
Predveče su svi jeli oko stola, sigurno su molili i duže nego su molili naši stari, a naši stari su molili krunicu prije večere. Što se vremenski više udaljujemo od početka stvaranja to se čovjek više udaljuje od Boga… Povijest je u znaku nazadovanja, čovjek se udaljuje od Boga, raste bezboštvo… Isus je postavio pitanje: „Kad se vratim hoću li naći vjere na zemlji?“ Dogodit će se kolektivni otpad od vjere. A to se događa danas na Zapadu.
Katarina Emmerick opisuje detalje. Kaže da jedu povrće.. Ana je bila zabavljena kućanskim poslovima. Mogli bi se pitati što njoj to treba, mogla se posvetiti samo duhovnim stvarima i molitvi. Duhovnost, međutim, nije odvojena od materijalnog. Bog je postao čovjekom – da pokaže kako je i materija pozvana da proslavi Boga. … Sve materijalno što nam je povjereno je za dobro. Da nas je Bog stvorio tako da nemamo potrebu jesti što bi onda radili? Nagon za obdržavanjem nas goni da radimo, drži nas u ravnoteži da ne budemo gotovani, kao razmažena djeca. Ne znaju što će sa sobom pa rade ludosti. … Bolje da služe roditeljima nego neznancima…. Kućanski poslovi nisu prokletstvo nego blagoslov.
Ana ovdje podsjeća na Martu koja je obuzeta poslom, (obavlja razne stvari, nije nervozna… u određenom trenutku počinje sebe sažaljevat – Zašto Marija ne radi, …)
Gospa se penjala uz stepenice, u sobu. Bijela haljina… zanimljivo da se uz molitvu vezuje jedan oblik oblačenja. Haljina je najprikladnija za molitvu. Tišina, Presveto, svete slike, klečanje – znamo da nam sve to pomaže u molitvi – ali možda nismo razmišljali da nam i odjeća pomaže u tomu. Znamo da se treba dolično obući da bi smo saobraćali s Bogom. Kartuzijanci radi toga imaju kapuljače i onda su …kao u zagrljaju Božjem. Čovjek se izdvoji. To je jedna zaštita od svijeta. Prije koncila žene su za vrijeme mise nosile marame. To se zadržalo u nekim zemljama. Korejanci u Međugorju npr. – to je jedan izvanjski znak koji pomaže čovjeku da se usredotoči na Gospodina.
Jasno je da je Marija tu za molitvu. Vidi se po odjeći. Marija se organizira za molitvu. Stolić je u centru sobe, preko njega crveni pa bijeli stolnjak. Izvanjske stvari su potrebne, ali ovo daje i jednu notu svečanosti (kao što mi za blagdane stavljamo svečani stolnjak). Svjesna je da je biće i da joj trebaju ove izvanjske stvari. Bila je u takvom položaju klečanja u kakvom je mogla ostati dugo vremena. Bio je tu i tepih. Kad se čovjek više puta kleči, nakon nekog vremena koljena otvrdnu, odeblja koža, organizam se navikne. I nije tako teško, a u molitvi pomaže.
Marija nabaci veo preko lica, nestaje je. Izolira se od svijeta. Mi možemo zatvoriti oči i to nas usredotočuje na Gospodina. „Postavi šaku u šaku, na prsa“. Sve to joj služi da može bolje moliti. Vidjela sam je da dugo moli sa nutarnjim žarom, usredotočena je. Znamo što je molila. Za otkupljenje, mada ne zna što to sve znači. Moli da dolazak obećanog kralja i da njena molitva ima nekog utjecaja. Da dade svoj doprinos. Dugo je klečala pogleda uprta k nebesima. Vrijeme s Bogom prolazi brzo. To je kao kad imamo milost utjehe – teško se odvojiti od molitve. A u suhoćama vrijeme nikako da prođe. „glava na prsima“, sad se nešto promijenilo, jer prije je gledala u nebo. Pogleda u desno i vidi plavokosog mladića s krilima. Bio je to Gabrijel.
Anđeli nisu tjelesna bića nego duhovna, ali da bi komunicirali s nama mogu uzeti bilo koji oblik. A ako se pojave sa krilima jasno je onda da nisu ljudi nego drugčija stvorenja. Daju se prepoznati. Noge mu nisu doticale tla. Kao Gospa kad se ukazuje u Fatimi – u špilji – ne treba joj oslonac za noge.
Svjetlost i slava… ljudsko svjetlo se ne može mjeriti sa Božjom slavom. … Anđeo progovori… „vidjela sam riječi koje izlaze“…. Marija je vidjela lik, prepoznala ga je, ali ne gleda u njega, … katarina Emmerik se ne zadržava na riječima koje anđeo govori, imamo ih u evanđelju. Marija skinu veo pogleda ga i reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj!“ sve se to događa na jednostavan način. Jedna djevojka i jedan anđeo. Bogu ne trebaju reklame. On se ne nameće. Prave stvari se događaju u dušama. Mi znamo raditi mnoge stvari da nas ljudi prepoznaju po djelima, ali najviše što možemo učiniti za druge je osvajati ljude za Boga, možemo moliti Boga da okrene srca Bogu…
Preko Boga možemo spašavati duše, … Marija je dala pristanak. To je možda desetak sekundi koje su promjenile cijelu povijest! Bog joj daje potvrdu da je dobro odlučila. Sad sam je vidjela u još većoj ekstazi. Majka Tereza – (… ) a onda ju je Gospodin pustio da se bori, da živi od sjećanja. I Marija vjerojatno nije doživjela tako nešto više.
… (…) Bog i slikama može dočarati otajstvo. Kao da materija nestaje. Trenutak začeća – u trenutku njenog pristanka. Naš život se događa preko odluka za Boga. Nije najvažnije ni jesmo li u samostanu ili u obitelji, najvažnije je – kakvi smo kršćani. Jesmo li Kristovi? Ili svaštarimo pa smo nikakvi kršćani.
… „kad je anđeo nestao… … “ Nebo je proslavilo ovaj događaj. Preko ovog znaka je uronjena u sebe.
Prošlo je nešto vremena i žene kad su ušle vidješe da je u ekstazi… Prije smo vidjeli kako su Joakima zatekli u ekstazi i ostavili su ga tako cijelu noć. Kad smo mi nekog vidjeli u takvom stanju? Malo je pravih svetaca i molitelja.
Marija stavi sliku djetešca … Ne znamo odakle joj ova slika, ali to joj je pomagalo da moli za dolazak Mesije. Sad moli molitvu zahvale. Zahvala produljuje molitvu. Odlazi na počinak. Ulazimo dublje u Božja dobročinstva. Marija je znala da je začela otkupitelja. I to je jedna stvarnost pred kojom sve drugo nestaje. Treba vremena da to prihvati, da to usvoji. Tu pomaže zahvalnost. Da je Marija požurila pogasiti svjetla izgubila bi milosti… Zato trebamo biti obazrivi s milostima.