MILOST – liječi od grijeha i posljedica grijeha, preobražava dušu, razum i volju…

by M.G. · Lipanj 7, 2018

Kristovo čovještvo – pravi put (sve tehnike „nirvane“ i sl. su – krivi put) –

Sv. Tereza koja je živjela u svom vremenu ( koje je bilo drugačije od našeg, u mnogo čemu) imala je slične duhovne izazove kao i mi. Bili su neki koji su se zvali „rasvijetljeni“ , koji su tvrdili da čovjek mora doći u tako stanje „ispražnjenja“ da ništa ne osjeća, da bude potpuna praznina, ono što mi danas znamo da dolazi s Istoka, kao „Nirvana“, (budizma, hinduizam.. i razne istočne tehnike )tu je baš to: da će se čovjek „ tu riješiti svih briga“ i dođe do „mira“, na način da zaboravi na sve i sve mu bude ravno.

Sv. Tereza je govorila stoga da se ne usuđuje ući u razmatranje bez ljudskosti Isusa Krista, tj. Njegova čovještva i kad ulazi u najdublje sfere razmatranja, jer zna da je to siguran put. Bog se utjelovio i preko čovještva je dao put do Boga i svaki drugi put je krivi put. Zato vidimo da je Kristovo čovještvo vrhunac objave. Jednostavno, kad trebamo donosit odluke onda se pitamo: Što bi Isus učinio na mom mjestu? Onda nam to pomaže da vidimo … Ali i u svemu drugom Isusa možemo uzet kao uzor i suobličavat se Njemu.

Milost (stvorena) – ozdravlja dušu i uzdiže je u nadnaravni život

Milost je jedan stvoren dar po kojem nas Bog ozdravlja i uzdiže dušu na jedan nadnaravni život. Preko milosti Božje naša duša biva ozdravljena , ali i i uzdignuta u nadnaravni život ,

Tako preko ISPOVIJEDI da nam grijesi budu oprošteni, … duša biva okrijepljena, ojačana, imamo snagu da se borimo protiv grijeha, i onda je duša uzdignuta na ovaj nadnaravni život. Pitanje je koliko mi pazimo na to stanje milosti da to kasnije ne izgubimo …

Mi se čudimo danas da je jedan Leopold Mandić, koji je praktički živio stalno u ispovjedaonici da se on ispovijedao svaki dan. Šta je on imao ispovijedat? Nije izlazio, praktički nije se s nikim ni družio, nije imao prilike za sagriješti, ali očito je toliko izoštrio čula svoje duše da je znao prepoznati i najmanje grijehe , znao je što taj sakramenta donosi, vidio je ,osvjedočio se u ispovijedima, koliko je ljudi preko ispovijedi promijenilo život. I doista, to je jedna velika milost da se preko ispovijedi možemo pomiriti s Bogom, Često puta toga nismo svjesni. Ne znamo cijenit ono što imamo.

Evo sad kad sam bio u Zagrebu onda me časna zamolila da odnesem BOLESNIČKO POMAZANJE jednom bolesniku, a kad sam došao on je već umro. Časna kaže: Evo vidite, ljudi čekaju zadnji čas da pozovu svećenika iako je on znao da su mu odbrojani sati .. ljudi se boje reakcije bolesnika jer kažu ako vide svećeniak onda će mislit da želimo da što prije ode i onda praktički svećenika dovedu u zadnji čas. I onda nam se dogodi da čovjek umre. I što sad? Ko će ga nosit na duši? Kaže ona, kad s kapelanom obilazi bolnicu onda dođe u sobu ako je netko od rodbine pozvao za skaremente i u sobi ih bude troje četvero, i kaže, ne mogu odmah ići do onog kojem su ga pozvali, pa kaže: „Došli smo u obilazak bolesnika, obilazimo sve sobe, da li netko od vas želi primit sakramenat ozdravljenja.“ Jer kad kažeš „bolesničko“ ili „posljednju pomast“ onda će reć; „nećemo“, ali kad kažeš sakramenta ozdravljenja onda su šanse puno veće. I onda počnemo malo pričat i onda se ljudi jave pa i onaj kod kojeg smo bili pozvani odluči se i on , pa to onda prođe. Ali dogodio se nedavno slučaj da je čovjek kojem smo tako dali bolesničko pomazanje i ispovjedio se on kasnije zaključio da je to bolesničko pomazanje pa kasnije nije mogao zaspat od brige, pripa se da će umrit tu noć, onda je zvala sestra pa rekla on je sad nemiran, ne može se smirit, kako se to dogodilo, šta ste mu napravili … Ljudi, dakle, na različite načine reagiraju. A to je sve pitanje vjere. Toliko držimo do vječnog života… ako mi vjerujemo u samo ovaj život i ne smatramo da postoji vječni, zagrobni život onda jasno da nam ništa ne znači ni taj sakrament, bolesničko pomazanje, koje nam stvarno daje mogućnost da ozdravimo ako je to volja Božja, daje mogućnost da bolje podnosimo te smrtne muke, i pripremi nas na suset s godopdinom, Šta ćemo bolje?

Čovjek bi poželio tako umrijet, da napravi jedan brzi prijelaz, i dođe Gospodinu bez muke. Onda se to zove popudbina. Ali ako mi mislimo da postoji samo ovaj svijet onda jasno da se grozimo toga saramenta. I ljudi koji su cijeli život čekali: „pa ima vremena“, „ja ću se zadnji tren pokajat“ dogodi se da i zadnji tren prokockaju jer imali su lažne obzire, imali su jedan praznovjerni strah od smrti i sl. grčevito se drži straha za svoj život… Čovjek može upast u vječnu propast iz gluposti. Ne iz neke posebne zloće. Kako vidimo i to se može dogoditi.

Milost kao stvoreni dar , koji je različit od Boga, u duši koja je u milosti. Da ta milost u duši djeluje na način da ozdravlja čovjeka , liječi ga od grijeha i posljedica grijeha, i uzdiže ga na način da to donosi jednu kvalitativnu promjenu. Da jednostavno može koritit sposobnosti duše na jedan nadnaravan način

Preobrazba razuma (prosvjetljenje…) i volje (voljna ljubav)

..To znači kad nas Gospodin mijenja ne zadovoljava se s time da nas mijenja samo u našem bitku, što je bitno za dušu, nego i u tijelu. Mijenja dušu kao takvu, ali također… događa se preobrazba na planu naše volje i našeg razuma. U razumu se događa jedno prosvjetljenje, … da vidimo stvari koje inače ne gledamo tako. Gledamo ovaj svijet u njegovoj prolaznosti, da je u ovom vidljivom svijetu nadnaravna stvarnost, da nas Bog okružuje . To je važno za razum, a onda i za volju. Volja se, kad je prati milost, može odlučiti na to. Ne samo da mi teoretski spoznamo da Bog postoji, potrebno je i da se odlučimo da budemo u milosti. To je također nešto što se događa po milosti. Odlučiti se za Boga, zamisliti da nas on pretiče i prati, i nakon toga pomaže sa svom milošću. Zato, ljubav nije samo kako mi to mislimo, osjećajna stvarnost, nego je prije svega – voljna stvarnost. Ta voljna dimenzija stalno ostaje, to je uvijek u našoj vlasti, a osjećaji su prolazni, nestalni, nekad ih imamo, nekad ih nemamo. Nemamo stalno osjećaje. Mi možemo imat stvarnost Boga – bez obzira kako se osjećamo i to se od nas očekuje: da Boga uvijek ljubimo voljnom ljubavlju. I zato nam je potrebna milost Božja.