PAKLENI NAGOVJEŠTAJ (don Josip Mužić)
Podsjetit ćemo na neka događanja u Rimu.
Prvo: Do prije mjesec dana ispred Koloseuma je bio izložen KIP MOLOHA– Starozavjetnog poganskog idola kojem su se prinosile žrtve male djece.
To je bilo karantanško božanstvo i pod vidom izložbe u Karantaniji kao neprijateljice Rima ispred Koloseuma je bio postavljen taj kip. Zanimljivo da je to bilo baš ispred Koloseuma gdje su toliki kršćani stradali. Možemo tu iščitati određenu poruku upućenu kršćanima.
To je nagovještaj da nas čeka PROGONSTVO, da se na neki način ponovo rehabilitira Koloseum mjesto progonstva kršćana, ovaj put ne samo na razini tadašnjeg Rimskog Carstva nego na razini cijelog svijeta. (Sad imamo globalna događanja i globalne mjere…)
Zanimljivo je također da nakon što je bila završena postavka tog poganskog idola da su tu postavljene jaslice koje su tu stalno izložene. To je na neki način poruka da je Mali Isus izjednačen sa poganskim božanstvom i može se očekivati da će se njemu prinijeti žrtva Djeteta Isusa.
To su poveznice s kojima se ne mora svatko složit, ali danas imamo simbolične poruke koje su vrlo jake i koje nam daju misliti.
Drugo: Nakon toga, 15.10. je napravljena IZLOŽBA O PAKLU. Izložba je nastala prigodom obljetnice Dantea, i zanimljivo da od njegove Božanske komedije koja se sastoji od tri dijela – Raja, Pakla i Čistilišta – uzet je samo dio: Pakao, i da se tome posvetila jedna velika izložba gdje su skupljali klasični i moderni radovi na tu temu. Kažu da se tako daje prilika vjernicima da se malo zamisle o paklu kad već svećenici o tome ne govore. Sigurno da se to može i tako shvatiti. Ono što je zanimljivo u svemu tome jest da je glavni izložbeni eksponat koji se izlaže na otvorenome nosi ime: vrata paklena. To je skulptura koju je radio …Visoka je 7 m, i rađena je ravnih 40 godina. Bio je plaćen da radi tu veliku skulpturu, koja je tako je velika i nezgrapna da je trebao biti izrađen i poseban kamion za transport i da su je transportirali u dva dijela. On kaže da mu je inspiracija bila ne samo Dante nego i vrata nebeska od jednog renesansnog talijanskog autora…Zanimljivo da taj isti umjetnik koji je glasio za jednog od najvećih modernih kipara bio štovatelj Alestera Crowleya koji je bio osnivač sotonizma. Mnogi povezuju to financiranje njegova djela (da tolike godine radi samo na tome) povezuju isto sa tim okultnim krugovima. Zanimljivo je i da je ta skulptura stavljena na jedno mjesto. Ne na bilo koje mjesto nego ispred rezidencije talijanskog predsjednika. Tu je nekad boravio papa kao vladar papinske države. Nakon toga kad je nestala papinska država jer su masoni odlučili da se osvoji i ukine, da Rim postane središte Italije, od tada je to sjedište talijanskog predsjednika, njegove vlasti. Poruka je: „Kao što smo nadvladali vremenitu vlast Crkve tako ćemo nadvladati i onu duhovnu vlast Crkve.“ „Vrata paklena neće je nadvladati“ kaže Krist, a ovdje se poručuje – imate dokaz da smo mi već osvojili papinsku državu i da smo na putu da osvojimo i onu duhovnu vlast u Crkvi. To je jedna snažna poruka. Zanimljivo da je izabran i dan kad će ta skulptura biti postavljena, nije izabran slučajno neki datum nego se Danteova obljetnica je bila polovicom devetog mjeseca, oni su to pomakli pa je inauguracija bila 15.10. – isti dan kad je u Italiji uvedena „Covid-propusnica“. Možemo reći da talijani nisu toliko točni ko Njemci pa da im se može tolerirati kašnjenje, no kako se ta izložba spremala godinama prije teško je vjerovati da se to dogodilo baš slučajno. I tu se također šalje jedna poruka javnosti. Ako vlast sada sve uvjetuje sa tom Covid propusnicom kako je zovu u Italiji, iza je još veća moć s kojom se mogu postići i druge stvari.
Slika VRATA se dosta koristi u Svetom pismu. Imamo govor o uskim vratima. Imamo da Isus u „Otkrivenju“ kuca na vrata tko će mu otvoriti. Ta se vrata našega srca, naša duša, zavise od našeg slobodnog izbora – komu će pripast. Isus ne ulazi na silu. Upozorava nas da je put u Raj uzak i da se trebamo potrudit, a da je put u propast širok. I njime se lako upada u propast.
Imamo sliku onog pastira i lopova. Pastir ovcama dolazi kroz vrata, a lopov kroz prozor, na druge načine. Kad Isus govori o vratima paklenim da neće nadvladati nad Crkvom, to kaže da je borba neminovna – zato se mi i zovemo „Vojujuća Crkva“ i da u toj borbi je konačni cilj Zloga da pobjedi. Crkvu i zato u medijima kažu kako je Crkva kapitulirala, da nije ostalo ništa osim nekih pojedinaca. Ako to povežemo sa drugim Isusovim riječima: „Kad Sin Čovječji dođe ponovo na zemlju hoće li naći vjere na zemlji?“ Ta dva proroštva moramo gledati skupa. Može se dogodit da ostane toliko vjernika da ih se na prste može izbrojat. Za vrijeme potopa ostalo ih je sve skupa osam. I tada je moglo biti osam milijardi ljudi. Ne znamo koliko ih je bilo, ali sigurno su tada bili bolji uvjeti za život nego danas, zemlja je bila plodnija, ljudi su duže živjeli, pa su mogli zemlju vrlo brzo napučiti zemlju, više nego sada, i ako je tada Gospodin našao samo osam pravednika, tj. ne čak ni osam jer On spominje kao pravednika Nou, a ovi drugi su se na neki način „šlepali“ za njim, on ih povukao; to je zagovor svetaca, on ih zaštitio svojom molitvom, ali njega Bog uzima kao pravednika radi kojeg daje novu šansu čovječanstvu.
To Isusovo proroštvo: Hoće li biti vjere na zemlji, može značit da će tada ostati nekoliko vjernika, možda jedan, ali svakako nešto će ostat od vjere. Ako gledamo na ovo drugo proroštvo da je vrata paklena neće nadvladat (Crkvu) znači da će opstat i tada u najtežim uvjetima kad izgleda da je sve izgubljeno, da će i tada Crkva postojati. Kako će ta Crkva izgledati? Vjerojatno onako kako je izgledala Crkva na Kalvariji. Tada je bila Crkva u malom. Imali smo Ivana, Mariju i još dvije žene. Isus tada kaže: “Evo ti majke… Evo ti Sina… „ Iz njegovih grudi tada nastaje Crkva. Gdje su drugi? Ne znamo. Slijedili su ga, veličali, a kad je došlo ‘stani-pani’, nestalo ih je.
To znači da kad dođu teška vremena, progonstva malo njih ostane vjerno. Jasno da je to milost, ali s tom milošću treba i surađivat. Neki su spremni surađivat s Božjom milošću kad sve ide dobro, a stvari krenu loše onda uskrate suradnju i onda se organiziraju na ljudski način, kako će spasiti svoj život, sigurnost, neke druge računice dođu u prvi plan. Dakle, s druge strane imamo također da Isus govori o stadu malom, kao nečem što će nas pratit kroz povijest – da će Crkva uvijek imat u sebi jednu manjinu koja će davati život. Znači, prava Crkva je ona živa Crkva – živi udovi – oni koji nisu u smrtnom grijehu. Oni koji su u smrtnom grijehu oni su otpali od Crkve. Oni se ne računaju, jer da u tom trenutku umru – otišli bi u pakao, neprijatelju. Znači ta živa Crkva je ona koju čine duše u raju, manji dio možda oni koji su u čistilištu, a najmanji dio duše koje su na zemlji. To je Vojujuća Crkva. To je Mistično tijelo Kristovo. To je Crkva. Od ta tri djela sastavljena, a glava je Krist. I zato tu kako vidimo ono što imamo statistički obrađeno kad se ljudi deklariraju kršćanima to nisu statistike koje su važeće – Bog zna stanje svake duše koja je u milosti, takve duše računa za svoju Crkvu – one druge ne računa. Ta situacija može izazvati zbunjenost, jer postavlja se uvijek pitanje kako se nositi s tim da u Crkvi ima i žita i kukolja, skupa. Isus kaže da to treba tako biti jer se ne smije čupati kukolj dok se ne dovrši vrijeme, dok ne dođe kraj povijesti kad će se razdijeliti jedno od drugoga. Jer ako čupamo kukolj možemo iščupat i žito, tj. one koji su pravednici. Znači, ostaje nam podnositi tu pomiješanost sa zlom u našim redovima, u ovoj zemaljskoj Crkvi. Ako to Isus dopušta onda u tome treba gledati priliku za rast… da to dopušta radi našeg dobra, da ne trebamo zbog toga zdvajat i upadat u malodušnost ili se jednostavno obeshrabriti. Tako mora biti. Bit ćemo manjina u Crkvi. Ako želimo biti kvasac, kvasac je u tijestu manjina, sol je u hrani manjina. To je nešto što će nas pratiti kroz cijelu povijest ali će biti posebno izraženo u onim zadnjim vremenima u kojima će cijela Crkva morati prolaziti istu muku koju je prošao i njen Gospodin, Njena Glava, sam Krist. Svatko u svom životu mora proći kroz križ, proći kroz patnju, ali Crkva kao mistično tijelo ovdje na zemlji će proći kroz tu istu patnju, koja će je pročistiti do kraja.
Zato simbol vrata jest važan za nas jer mi vidimo da ako smo se do sad borili da uđemo kroz ta vrata, a s druge strane borili se da se udaljimo od vrata paklenih – moramo to nastaviti i danas bez obzira koliko se reklamirala i izgledala privlačna i kako vidimo kod mladih ide se za tim da se pakao reklamira kao poželjno mjesto, (možeš raditi što te volja), stvara se privlačnost prema paklu, a odbojnost prema raju; izazvati pomisao da je raj nešto odbojno i dosadno (tu je samo klasična glazba i sl.)
U toj situaciji imamo borbu. I ova Vrata nebeska ostaju nama danas tak zadaća oko koje se moramo potruditi, surađivati sa Božjom milošću da budemo dostojni, kao kaže sveti Petar, ući na ta vrata.
Što još možemo reći o tome. Imamo još jednu poruku. Osim dvije spomenute poruke kršćanima, onima koji žele mislit svojom glavom, postoji još jedna, blizu Rima, u Napulju, gdje je u ovom mjesecu zakazan FESTIVAL BOGOHULNE PSOVKE. Koliko znam takvo se nešto nije do sad događalo. Mi smo prije smo imali zakone, statute koji su kažnjavali psovku novčano. (Ako izrečeš bogohulnu psovku za to ćeš odgovarat). Albanci su bili poznati po tom da ako mu netko opsuje majku – skratit će te za glavu – a tako slično – kršćani su držali do Boga, do Božje časti – da su smatrali ogromnim grijehom bogohulnu psovku. Slijedila bi smrtna kazna. Mi smo to izbacili iz zakona, bogohulna psovka je proširena u našem narodu, pod utjecajem Turaka, komunista… ali, evo, sad imamo da se to smatra „umjetnički“ govor, gdje se mogu dijeliti nagrade tko će izreći veću blasfemiju. Došli smo do potpunog preokreta.
Ako je nekad kultura vodila i štitila ono što je Božje danas kultura odvodi od Boga i ruši sve vrijedno i što nas približava Bogu.
Nešto u manjem opsegu je vidljivo u Italiji – u Messini, na Siciliji – tada je bila napravljena blasfemična procesija i rugalo se s Malim Isusom – ako ima moć neka pošalje potres. Jedan svećenik, koji je kasnije proglašen blaženim, upozorio je na to. Potres se dogodio malo poslije toga i bilo je 70000 mrtvih (!). Mi se možemo Bogu rugat, ali do koje mjere će Bog to trpit? To je pitanje koje možemo formulirat i na drugi način. Koliko nas Bog ljubi? Ako Bog dopušta takve stvari može dovesti u pitanje njegovu ljubav prema nama. Jer onoga koga voli – Bog i kažnjava. Prema tome – kad Bog intervenira sa kaznom onda to čini da spasi ono što se spasit da. Ako Bog ne kažnjava, digne ruke od nas, onda mi masovno idemo u propast. Prema tome, kaznu Božju mi kao vjernici trebamo gledati kao čin ljubavi. Ono što koriste roditelji prema svojoj djeci jer ih vole – pa ih nastoje odvratit od zla kao što je droga i slično, a onda interveniraju kad uhvate prve naznake, da su uhvatili sina ili kćer da puše travu, interveniraju oštro i grubo da to prekinu. Tu je kazna čin ljubavi.
Što se može iščitat iz tog takozvanog „festivala“? Ako je kod onog prvog, kod skulpture Vrata paklenih, poruka: „Mi smo pobijedili, vi ste poraženi, gotovo je…“, ako je kod onog drugog poruka: “Evo sad možemo raspolagat s vašim životima i slati vas u moderne Koloseume“, ova je treća poruka: Ruganje. Ismijavanje kršćana.
Tako da u jednom kratkom vremenskom razdoblju imamo tri snažne poruke koje su vjerojatno prošle nezapaženo, ali su tu, dane su nama i našem naraštaju. Dane su nama danas.
Ne treba zbog njih zdvajat. Ali i ono što dolazi od zloga može nama biti na dobro, ako vjerujemo. Sveto Pismo nam kaže: „Onima koji vjeruju Bog sve okreće na dobro!“ Prema tome, ne možemo zatvarati oči pred Zlom. Moramo biti svjesni situacije koliko je to moguće, ne pretjerujući u informiranju, ali onoliko koliko je nama dostupno i moguće. Isus je bio svjestan situacije u kojoj je on djelovao i živio, društvene, političke, kulturne – i postigao je maksimum koji je mogao ljudski postići u kratkom vremenu. I na nama je da budemo svjesni situacije i da ne dopustimo da nas ta situacija paralizira. Strah je onaj koji paralizira, a strah nam pokazuje slabu vjeru, kad računamo samo na svoje snage ne računamo na Boga. Kad smo svjesni situacije, to je samo jedan dio priče – Postoji šira stvarnost koja se ne vidi i u kojoj je Bog glavni. On je pobijedio i smrt i svijet i sotonu. I mi smo na strani Pobjednika. Stoga, bez obzira kako vremena bila zahtjevna ako mi vidimo što se događa oko nas, to nam je poticaj da onda se više što smo slabiji da se više oslonimo na Boga, činit ćemo ono što ljudski možemo i u tim preostalim okvirima slobode, ali znamo da što je manje područja za djelovanje ljudske slobode to je više prostora za Božje djelovanje. Nije naše da se sad samo zatvorimo u molitvu, to je možda za one koji imaju kontemplativni poziv, pustinjački poziv. Ali za nas koji smo u svijetu jest da budemo do kraja u svijetu, ali ne od svijeta. Činimo što možemo. Isus je znao što ga čeka, išao je svjesno prema križu. Nije rekao: „Za godinu dana, za tri , za mjesec dana – čeka me muka i sad ću se ja povući samo u molitvu i pokoru”. On je to činio na početku: postio, molio, raščistio stvari sa sotonom , pokazao da nema nikakva kompromisa sa zlom, a onda je vrijeme koristio za djelovanje. U vrijeme javnog djelovanja bilo je i vrijeme za molitvu, a to vrijeme je otkidao od svog angažmana. Od odmora. Ne bi spavao pa bi molio, mučio se da pronađe to vrijeme molitve. Ali nije njegovo djelovanje bilo u znaku molitve i pokore. Nije se povukao iz svijeta i rekao: ja ću sad djelovati kontemplativno, nego je djelovao aktivno. Ne zanemarivši duhovnu dimenziju, držeći je pod kontrolom. Zato je i na nama da činimo što možemo, da imamo molitve koje ćemo se držati i da se ne bojimo. Bog je onaj koji donosi pobjedu. Amen.
Prof. dr. don Josip Mužić – Prvo predavanje sa duh. obnove, 31.10.2021.