Isus nije odabrao veliko školovanje – nego život U OBITELJI!
Materijalističko društvo nameće da se najbolje godine života provedu u školovanju. Tako imamo specijaliste na raznim područjima koji nisu sposobni za ono bitno – osnovati OBITELJ.
….
U prvom čitanju vidimo lik Ane koja je molila Boga da dobije dijete i dobila je sina, koga je posvetila Bogu. Vidimo da se tu dijete ništa ne pita. Dijete je odrastalo u hramu. I tamo mu Bog upućuje poziv. Zove ga. Samuel se odaziva. U to vrijeme u hramu je Eli prinosio žrtve za narod, ali njegovi sinovi su se pokvarili. Odmetnuli su se od Boga. I to je bilo nešto što je kod drugih izazivalo sablazan i zbog čega su se možda neki i odmetnuli od Boga. Oni nisu tražili Boga nego su gledali kako bi se okoristili nečim u hramu, nekim religioznim osjećajem, … I Bog tu šalje Samuela, šalje ga svom židovskom narodu kao proroka. Ana je tražila od Boga dijete i dobila je sina, posvetila ga Bogu, a sad evo i Božja volja je da to dijete bude posvećeno za službu Božju.
U drugom čitanju čitamo riječi: „I ovo je ZAPOVIJED njegova: DA VJERUJEMO u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu.” Da ljubimo jedni druge, to nam je poznata zapovijed. Ali da nam može biti zapovjeđeno – da vjerujemo (!) to je nešto što nam može izgledati čudno. A eto, može se i vjera zapovjedit. Jer vjera je – istina, a istinu treba prihvatit.
U evanđelju čujemo kako je Isus kao dvanaestogodišnjak propovjedao učiteljima. Isus je tu zablistao. Mogao je tu u hramu ostat, kao što je bio slučaj sa Samuelom iz prvog čitanja. Ali nije. Vratio se s Marijom i Josipom i bio im poslušan. To je bila Božja volja. I Bog je znao da će više naučiti s Marijom i Josipom nego od svih pismoznanaca I farizeja. A danas je učenje nešto čemu se daje prednost pred obiteljskim životom. Danas vidimo da je situacija takva da se najbolje godine života provedu u školovanju, praktički već od pete, od vrtića, pa do dvadeset pete, čak tridesete. I ako se netko specijalizira za neko područje to može s jedne strane biti i dobro, jer na tom području može puno I pomoći ljudima, no s druge strane oduzima mu se nešto bitno.
Tako se događa da mnogi imaju stručne sposobnosti, a nemaju sposobnosti zasnovat obitelj i odgajat djecu.
Obitelj je važna. Obitelj je kao utvrda. S pojedincima je lako manipulirat, ali s obitelji teško. Zato je važno da se obitelj drži zajedno. Nekad se događalo da su Turci otimali djecu i onda ih osposobljavali za rat – I to često da se bore protiv svog naroda. Osposobljavali bi ih za ratovanje, ali ne za obitelj. Ako se i dogodi da bi tko imao obitelj to je bilo usput.
I tako nešto slično se događa u naše vrijeme. Od nas se traži da se školujemo, što više. I da na taj način služimo materijalističkom društvu. Njima je u interesu da se duže školujemo. …
Blagdan je Svete obitelji. Učimo od njih. Da naše obitelji budu svetije…
I ako su pritisci oko nas to veći – mi se trudimo da naša ljubav bude – što čišća.
…
Iz propovijedi don J. Mužića, na blagdan Svete Obitelji, 2015.
(napisano po sjećanju)