Smrt pravednika & Nada u život vječni

Ove godine u ovo doba Ivan se ne sprema na sedmodnevne duhovne vježbe u šutnji koje predvodi don Josip Mužić. Lani smo na tim duhovnim vježbama bili zajedno, a obično nas bude tridesetak. Svake duhovne vježbe su na neki način priprava na susret s Isusom, koji će prije ili kasnije doći. Na kraju duhovnih vježbi razmijenimo nekoliko misli, a Ivan je između ostalog rekao i to kako  čovjek nikad nije spreman otići s ovog svijeta, ma kako taj odlazak izgledao blizu. On je već bio u situacijama kad se činilo da mora otići, ali je ostao. Ivan je ovaj put otišao. Stvarno nas je napustio. A opet – s nama je – jer kao što je i sam pisao: „Crkva nije samo na zemlji“. Crkva je zajedništvo onih na zemlji, onih u raju i onih u čistilištu. Ljudi kao Ivan prava su rijetkost i veliki je Božji je dar imati takva prijatelja na zemlji, a još više – u vječnosti, među pravednicima. Je li Ivan već kod sv. Stjepana kojeg danas slavimo, je li već kod Svete Obitelji – ne znamo, ali nadamo se i vjerujemo da će prije ili kasnije tamo stići. 


josip mužić ivan zelić

„Što reći u ovakvim trenucima – kad se čovjek oprašta od bliske osobe?“ – upitao se i don Josip, čije poznanstvo i prijateljstvo s Ivanom seže u Ivanove mlade dane, te nastavio:

Kako vidimo ovakve smrti nas ispunjaju mirom i ovakvi rastanci nas ispunjaju  nadom u skori susret i ponovno zajedništvo života.

Zašto? Jer to nije obični rastanak i obična smrt. Tu jednostavno imamo predokus vječnosti jer kad umre pravednik ostavi iza sebe jedan mir i to je ono što smo mogli vidjeti u Ivanovu životu da je njegov život bio drugačiji, nije se uklapao u main-stream, rečeno današnjim rječnikom, nije se uklapao u vladajuću glavnu struju, bio je uvijek u manjini, na margini i prezren od onih koji su na vlasti, jer on je za njih bio nitko i ništa.

I bez obzira koje to vlasti bile, prošle ili sadašnje,   – nije se promijenio odnos moćnika prema pravednicima. No, Ivan je ostajao i bio dosljedan i bio je svima nama oslonac i uzor, kako biti nepopustljiv u onom što je istina, kako biti jak u ljubavi prema Bogu, kako bez obzira na protivštine ustrajat u onom što je Bog povjerio, bez grintanja, bez pobune i prigovaranja, noseći svoj križ predano u volju Gospodnju. Jasno da njemu to nije bilo moguće da nije bilo i Marije, da nije bilo obitelji koja ga je podržavala, ali evo on je davao svoj velik doprinos i zato je bio svjetlo svima nama  – svjetlo kojem se nije davala velika pozornost jer je čovjeku normalno da živi u svjetlu. Nenormalno je da živi u tami. Ali evo kad svjetla nestane onda vidimo koliko nam je bio važan.

I sada obasjava put kojim idemo i put koji je pred nama. Da se u miru opraštamo od njega, jer znamo da je njegova smrt drugačija kako što je njegov život bio drugačiji – da je to smrt koja obećava vječni život, da to nije ona smrt s kojom počinje propast i koja vodi u očajanje. Ovo je smrt koja budi nadu i koja kao da nam daje čežnju za nebom, jer ako su takvi ljudi u nebu – onda je puno bolje biti s njima nego se na zemlji patit s mlitavcima i mlakonjama, za koje se nikad ne zna hoće li ostat uz Gospodina ili će kad zapuše malo jači vjetar otpast od njega.

I kao što smo u Domovinskom ratu žalili za onima koji su položili život za Domovinu jer su pogibali  najbolji momci i najsrčaniji, tako smo i kasnije u raznim prekretnicama i  prevratima, od privatizacije i sl. ponekad i zavidjeli: „Zašto se ja nisam našao u njih društvu i poginuo skupa s njima?“

Bolje poginuti s njima kao junak. Bolje poginut kao čovjek, nego se vući u ovom životu bilo kako,  kao neki gmizavac ili puzavac. Oni koji pogibaju za ideale, koji pogibaju iz jedne veće ljubavi ostavljaju iza sebe dub trag. Tako je i isto i u slučaju  Ivana. On je iza sebe ostavio trag vjere. Njegov je život bio ispunjen Gospodinom i odlazak s ovog svijeta je u znaku vjere. Zato je to ono što kod svih nas budi nadu i čežnju za vječnim životom.

Neka nas u tom prati njegov primjer, neka nas njegov zagovor jača na zemlji,

a prije svega ono zajedništvo koje smo izgradili na zemlji neka se nastavi i dalje,

sve dok se i mi uz Božju pomoć ne pridružimo njemu. Amen.

Print

You may also like...