Nadbiskup C.M. Vigano: „Neka nas ovaj Sveti Uskrs potakne na povratak Bogu. Moramo imati vjeru i nadu”

Intervju Alda Marije Vallija s mons. Carlo Maria Viganò

(Veliki četvrtak 2021)

• Vaša Ekselencijo, Vašim opetovanim intervencijama i aktivnostima raznih blogova na svaki način osuđujemo otpadništvo koje se širi u Crkvi baš poput tiranije nametnute ideologijom Novog svjetskog poretka, kojoj je izgleda Hijerarhija Crkve  potpuno podložna.  S obzirom na ove teme, uočena je podjela koja je sve naglašenija unutar obitelji, a također i među prijateljima. U vezi sa poslovima svijeta i Crkve postoje radikalno podijeljena mišljenja, s polarizacijom koja, čini se, ne dopušta međusobno razumijevanje. Kao da su se pojavile dvije različite kulture, dvije različite antropologije, pa čak i dvije različite vjere. – Dakle, kako bismo se trebali ponašati u ovoj situaciji ako želimo zaštititi ljubav prema istini?

U pravu ste: uspostava Novog poretka, započeta pod izlikom takozvane pandemije, mnogima čini osjetnim gubitak unutarnjeg mira i spokoja; čini nas da opažamo zlo koje nas obuzima i pred kojim se osjećamo nemoćnima; zaoštrava podjele i neslaganja između članova obitelji, rodbine i prijatelja.

Vrlo često smo tužni kad vidimo kako laž uspijeva uvjeriti ljude nama bliske za koje smo vjerovali da su zreli i sposobni razlikovati dobro od zla. Čini nam se nevjerojatnim da su se naši prijatelji dopustili prevariti, doista bih rekao da su hipnotizirani bubnjanjem glavnih medija: čini se da su liječnici koje smo smatrali savjesnima poništili vlastita znanstvena saznanja odustajući od racionalnosti ime svojevrsnog ludog praznovjerja; poznanici koji su do jučer osuđivali strahote nacizma i komunizma ne shvaćaju koliko se užasi tih diktatura ponovno predlažu u još neljudskijem i nemilosrdnijem obliku, replicirajući u širem opsegu eksperimentiranje u koncentracijskim logorima i kršenje zakona prirodnih prava svjetske populacije.

Ne možemo razumjeti kako to može biti da nam naš župnik o Covidu govori kao da je u pitanju kuga, da se gradonačelnik ponaša kao hijerarh, da susjed zove policiju jer obitelj na terasi organizira roštilj. Starije ljude koji su se nekada hrabro borili i riskirali živote, sada je doslovno terorizirano gripom koja se može liječiti. Očevi obitelji s čvrstim moralnim načelima toleriraju indoktrinaciju svoje djece u poroke i izopačenost, kao da ono što im je preneseno i ono u što vjeruju više nema nikakvu vrijednost. Govoreći o ljubavi prema svojoj zemlji, obrani nacionalnih granica i nacionalnom suverenitetu sada se smatra fašističkim. I mi se pitamo: gdje je Italija koju smo voljeli? Gdje je Crkva koja nas je uputila u Vjeru i učinila da rastemo u Milosti Božjoj? Je li moguće da je sve to otkazano u samo nekoliko godina?

Očito je da se ovo što se sada događa planiralo desetljećima, kako u civilnoj sferi, tako i u vjerskoj. I mnogi su ljudi, vrlo mnogi, prevareni: prvo uvjeravajući ih da dodijele prava onima koji ne dijele ni našu vjeru ni naše vrijednosti, zatim čineći da se osjećaju gotovo krivima za činjenicu da su katolici, za svoje ideje, za svoju prošlost.

Danas smo došli do točke da nas jedva toleriraju kao retrogradne i fanatike, dok postoje oni koji bi htjeli učiniti zločinom ono što je tisućljećima bilo temeljem civiliziranog života, a proglasiti ​​svako ponašanje protiv Boga, protiv prirode i protiv našeg identiteta ne samo dozvoljeno već i obvezno.

Suočeni s ovim preokretom koji uključuje cijelo naše društvo, podjela koja se pojavljuje između djece svjetlosti i djece tame čini se sve jasnijom: ovo je milost koju nam je dao Bog za hrabar i odlučan izbor. Prisjetimo se riječi našega Gospodina: „ Ne vjerujte da sam došao da donesem mir na zemlju; Nisam došao donijeti mir već mač”(Mt 10,34).

Pacifizam o kojem slušamo desetljećima služi samo razoružavanju dobrih i oslobađanju zlih da čine svoja bezakona djela. Stoga su čak i podjela i polarizacija između onih koji pripadaju Gradu Božjem i onih koji služe princu ovoga svijeta dobrodošli, ako nam služi za otvaranje očiju.

Ljubav prema istini nužno podrazumijeva mržnju prema lažima, a bilo bi nepromišljeno i iluzorno vjerovati da se može služiti dvojici gospodara. Ako se danas od nas traži da biramo između Kristovog Kraljevstva i tiranije Novog svjetskog poretka, taj izbor ne možemo izbjeći i moramo ga provoditi dosljedno, tražeći od Gospodina snage da Ga svjedočimo čak do točke mučeništva.

Onaj tko nam kaže da se Evanđelje može pomiriti s antievanđeljem globalizma – laže, kao što lažu i oni koji nam nude svijet bez ratova u kojem sve religije mogu živjeti zajedno u miru. Nema mira osim u Kraljevstvu Kristovom: pax Christi in regno Christi.

Da bismo uspješno vodili borbu, trebali bismo moći računati na generale i zapovjednike koji nas vode: ako su gotovo svi preferirali dezerterstvo i izdaju, možemo računati na nepobjedivog Vođu, Presvetu Djevicu, na njezinu zaštitu nad svojom djecom i cijelom Crkvom. Pod Njezinim snažnim vodstvom ne bismo se trebali bojati ničega, jer je Ona ta koja će satrti glavu stare zmije i vratiti red koji je srušio sotonin ponos.

• Razgovarajmo o liturgiji i svetoj misi. Nisu svi vjerni katolici, koliko god dobronamjerni, imali mogućnost sudjelovanja na misama Vetus Ordo i moraju se “zadovoljiti” misama koje se slave u njihovim župama, često obilježenim liturgijskim bezobrazluk ako ne i prave zlouporabe. U tim misama pričesti se primaju na ruku, stoje, Oče naš čita se prema novoj formuli [na misama koje se slave na talijanskom jeziku], prisutni su pozvani razmijeniti “pogled mira” [umjesto znaka mira ], čuje se propovijed koja je u skladu s bergoglijanstvom (da se dotakne samo nekoliko aspekata). Na kraju, odlaze s mise osjećajući se, blago rečeno, tužni, umjesto mirni i pomireni s Bogom i svojom braćom. Pa što bi trebali učiniti?

Prvo se trebamo zapitati kako je moguće da je vrhovni čin štovanja, koji je ustanovio naš Gospodin da bi na našim oltarima na nekrvan način nastavio beskrajnu milost Žrtve na Kalvariji, postao zapreka posvećenju vjernika umjesto prigoda duhovnog napretka i unutarnjeg mira. U drugim vremenima, misa je pružala pogled na Nebo usred svjetskih iskušenja i kaosa; danas se čini da je galama svijeta nezamjenjiv element koji razgoni tišinu, molitveno klanjanje i osjećaj svetosti i prisutnosti Boga. Ali ako je u prirodnom poretku naša dužnost hraniti tijelo zdravom hranom i izbjegavati one otrovane ili pretvorene, tim više što je naša dužnost u nadnaravnom poretku hraniti naše duše zdravom hranom, čuvajući se od onog što nas truje.

Očito razumijem poteškoće vjernika u pronalaženju crkava u kojima se slavi tradicionalna sveta misa, ali mislim da Gospodin također zna cijeniti dobru volju onih koji su svjesni važnosti koju Sveta žrtva ima za našu dušu , posebno u trenucima velike krize poput one kroz koju prolazimo, pa iz tog razloga znaju uložiti mali napor, barem nedjeljom, da dostojno posvete Dan Gospodnji. Bilo je vremena i mjesta u kojima su katolici bili proganjani, a sudjelovanje na misi bilo je teško i opasno, a vjernici su se ipak uspjeli tajno okupiti u šumi, podrumima ili na tavanima kako bi počastili Boga i nahranili se kruhom anđela: dužni smo biti dostojni ove naše braće po vjeri, bez opravdanja ili izgovora. Summorum Pontificum priznaje pravo vjernika – pravo, a ne privilegij – na tradicionalnu misu, a ako se to ne dogodi svugdje, to je velikim dijelom zato što se vjernici ne znaju nametnuti. Nije pitanje brige za estetiku, ljubavi prema latinskom ili gregorijanskom pjevanju ili oblika nostalgije za vlastitom prošlošću; ovdje je ono o čemu je riječ srce srca Crkve, duša nadnaravnog života katolika, istinsko dobro svijeta.

Razumijem da se mnogi vjernici nalaze u situaciji poteškoće, barem s ljudskog gledišta, u trenutku kada moraju odlučiti hoće li napustiti život svoje župe kako bi tražili tradicionalnu misu koja je ponekad kilometrima daleko. Vjernici imaju ozbiljnu moralnu dužnost barem tražiti misu koju s pokornošću i poštovanjem slavi pobožni svećenik koji daje svetu pričest na jezik.

Pandemija je dala izgovor za nasilno nametanje ograničenja funkcioniranja liturgije: nemojmo mi sami, svojom šutnjom i povlačenjem dopuštati da nam se nametnu nedolične ili svetogrdne mise i tako biti odgovorni za te zlouporabe. Boga vrijeđa lijenost i ravnodušnost kojom mu uzvraćamo na Njegovu ljubav: to je sve uočljivije kod vjernika koji  pristaju čak na cijepljenje u crkvi na Veliku subotu, zamjenjujući meditaciju o Posljednjim stvarima neutemeljenim strahom od tjelesne smrti.

Suočeni s ovim manifestacijama robovanja svećenstva i hijerarhije diktatima korumpiranog i korumpiranog autoriteta, glasno podignuti glas nije samo moralna dužnost već je i kočenje ekscesa kod tolikog broja crkvenjaka koji su zaboravili smisao svog svećeništva i dušu svog poziva.

Morali bi ozbiljno razmotriti koliko je ozbiljna njihova suradnja s pričom o Covidu, pogotovo kada pseudoznanstveno praznovjerje postane jedini mogući oblik vjere, prisvajajući simbologiju, leksikon i ritualnost religije. Tko ima uši, neka čuje, neka razumije.

Zamolimo stoga naše svećenike da svetu misu slave kao da je to prva i posljednja misa u njihovom životu, da ukinu ove svjetovne obrede i vrate nam blago koje tvrdoglavo skrivaju. Ne zaboravimo pružiti materijalnu i duhovnu pomoć svećenicima koji hrabro i dosljedno slave tradicionalnu liturgiju, sjećajući se da će jednog dana oni biti ti koji će obnoviti tkivo koje će obnoviti kršćansko društvo. A ako ni sami ne možemo redovito sudjelovati na Svetoj žrtvi u obredu koji su nam predali apostoli, držimo se podalje od onih koji skrnave Presveti Sakrament i koriste propovjedaonicu za kvarenje Vjere i Morala. Međutim, želio bih ponoviti, iz dužnosti savjesti, da gdje god je moguće sudjelovati na tridentskoj misi bez ozbiljnih neugodnosti, svakako je treba preferirati u odnosu na reformiranu misu.

• Nesumnjivo ste vidjeli, Vaša Ekselencijo, da se još jednom postavilo pitanje “tko je papa, a tko nije papa”. Postoje oni koji kažu: s obzirom na to da je Bergoglio izabran na temelju manipulacija mafije Saint Gallena i možda s nepravilnostima tijekom Konklave, on nije papa. Umjesto toga, za Ratzingera se kaže da je papa, jer se kaže da se nije slobodno odrekao prijestolja, već zato što je bio prisiljen snažnim pritiscima i zato što je navodno namjerno pogrešno napisao latinski tekst ostavke kako bi je učinio nevaljano. Je li ovo “fantasy church”? Ili postoji neki element koji treba uzeti u obzir ozbiljno?

Višestruki uzroci – snažni i neprimjereni pritisci kako izvan Crkve, tako i od strane eminentnih članova Hijerarhije, kao i osobni karakter Josepha Ratzingera – navodno su naveli Benedikta XVI. da formulira izjavu o ostavci na potpuno nepravilan način, ostavljajući Crkvu u stanju teške neizvjesnosti i zbunjenosti; navodno su makinacije skupine progresivnih zavjerenika odredile Bergoglia kao kandidata koji je tada izabran tijekom konklave obilježene kršenjem Apostolskog ustava Universi Dominici Gregis koji regulira izbor rimskog pape: za te se elemente kaže da su abdikacija Ratzingera ništavna, Konklava iz 2013. ništetna, a izbor nasljednika također ništetan. Međutim, iako se o njima široko i neporecivo govori, za te je elemente potrebna potvrda i nadasve izjava vrhovne vlasti Crkve. Bilo kakav izgovor onih koji za to nemaju ovlasti bio bi nepromišljen.

Također vjerujem da, u sadašnjoj situaciji, spor oko toga tko je vladajući Papa služi samo slabljenju ionako rascjepkanog zdravog dijela crkvenog tijela, sijući podjelu među dobrima.

S pouzdanjem se pomolimo Gospodinu da istinu iznese na vidjelo i pokaže nam put koji treba slijediti. Za sada, snažni u vrlini razboritosti, koja nalaže sredstva prema konačnom cilju, ostanimo vjerni i ljubomorno čuvajmo ono u što je Crkva oduvijek vjerovala: quod semper, quod ubique, quod ab omnibus creditum est.

• Tijekom ovog vremena, koje je u mnogim aspektima tako komplicirano i zbunjeno, koja je vaša molitva? Želite li nam sugerirati kako se obratiti našem Gospodinu?

Ono što se danas događa jest zbog javnih grijeha nacija, grijeha pojedinaca i – koliko god to užasno zvučalo – grijeha ljudi Crkve. Ne možemo intervenirati zbog grijeha naroda niti zbog hijerarhije, ali možemo započeti s poniznošću i duhom istinskog obraćenja kako bismo popravili svoje grijehe, svoje nevjere i svoju mlakost. Dakle, dok se novi farizeji raduju svjetskom uvažavanju, uz molitvu za njihovo obraćenje, moramo moliti Gospodinovo milosrđe prema sebi riječima Evanđelja: „O Bože, smiluj mi se grešniku“ (Lk 18,13). Društvo, a još više Crkva, bit će umnogome pomognuta  od naše vjernosti i našega hodanja putem svetosti koji nam je pripremljen, s Božjom milošću i pod zaštitom Presvete Djevice. Nemojmo sebe lišavati povjerenja u pomoć One  koju nam je Gospodin dao na križu kao našu Majku i koja nam kao takva neće uskratiti njezinu pomoć u našim kušnjama.

• Približavamo se Uskrsu: usprkos svemu, Gospodin uskrsava. Želimo pronaći razloge za nadu. Ovo je težak pothvat, ali možemo li pokušati?

Ne samo da možemo pokušati: moramo imati Vjeru i također prakticirati krepost nade, prema kojoj znamo da nam Gospodin dodjeljuje Milosti potrebne da izbjegnemo grijeh, izvršimo dobro i zaslužimo vječno blaženstvo Neba.

Ne zaboravimo da smo hodočasnici u hac lacrimarum valle i da je naša domovina Nebeski Jeruzalem, zajedno s Anđelima i Svetima, u slavi Presvetog Trojstva. Surrexit Dominus vere, uskrsna liturgija proglašava: Uskrsnuo je jednom zauvijek, osvojivši Sotonu i ugrabivši mu kirograf koji je Adam potpisao istočnim grijehom.

Sadašnje nevolje, strah da ćemo biti napušteni i usamljeni protiv moćnog upravljanja za koje se čini da nas slama i svladava, ne bi nas trebali uplašiti već potaknuti na obnavljanje povjerenja u Onoga koji je za sebe rekao: „ Rekao sam vam ove stvari , kako biste mogli imati mir u Meni. U svijetu ćete imati nevolju; ali hrabro, ja sam pobijedio svijet “ (Iv 16,33).

Neka nas ovaj sveti Uskrs potakne na povratak Bogu, prikazujući svoje nevolje i kušnje za obraćenje grešnika, kako bismo, nakon što smo imali udjela u kaležu Getsemanija, bili dostojni slave uskrsnuća.

(Izvor: kustos Aldo Maria Valli)