Monah KALIST, 2. dio

Odluka za monaštvo –

Dobrivoje je bio na mukama u vezi svog poziva. Snovi koje je imao nekada o obitelji su se srušili. Ratne uspomene u njemu još su bile žive. Želio je pobjeći od ljudskog zvjerinjaka u kojem stalno izbijaju ratovi i gdje bi možda i djecu morao podizati u takvom okruženju. Molio je svetog Nauma i zavjetovao mu se, u želji da mu se razbistri volja Božja. Jednom je u kući čitao psalme dok je majka prela i začuo jaku grmljavinu, a majka ništa nije čula. I to mu je bilo kao nekakav znak od Boga. Događalo bi mu se i da bi čuo glas da će mu doći ovaj ili onaj i došao bi…

Uskoro, jednog dana, pojavi se čovjek koji je želio s njim otići u obližnje svetište. Išao je s njim. Ljubili su svete ikone, a onda je tu pred jednim prizorom stao ko opčaran, kako kaže. Ikona se sama od sebe njihala lijevo desno. Ništa drugo se nije pomicalo, samo ikona. I onaj koji je išao s njim to je vidio. Shvatio je to kao znak da se javi u manastir i da pita poglavara (igumana) da ga primi kako bi pokušao živjeti kao monah.

Sedam dana je bio s njima i svi su se prema njemu ohodili lijepo. Pričali su s njim i o je njima pričao o svom životu. Ali je iguman bio jako sumnjičav prema mogućnosti da postane monah, misleći da je preohol, jer su iza njega postignuća, bogatstvo, škola… Kako će živjeti bez te svjetske taštine. No, dužnost je bila da ga puste da pokuša. Bio je to veliki manastir u kojem je bilo trideset i sedam iskušenika (pripravnika), bila su tu i dva ruska monaha, a bilo je i sedamdeset i pet slugu. Manastir je imao puno oranica i pašnjaka. Zemlju su radili seljaci i sluge. Monasi su imali tisuću i četiri stotine ovaca, sto pedest svinja, sto dvadeset goveda, sedamdeset i pet tovarnih konja  itd…

Čuvanje svinja

Dobrivoje je bio siguran u sebe i rekao da će biti poslušan u svemu. Odveli su ga u jednu sobu gdje je skinuo sa sebe svoje bogato odijelo, a oni su ga gazili i uprljali, te ga obukli u neke šarene krpe. Na noge je dobio đonove od goveđe kože, a gore su bili privezani kajišima. Njegov prvi zadatak je bio da izvede svinje na pašu. Bio je na mukama ne samo kako držati svinje na okupu kad ih jednom pusti, nego i što su se monasi i seljaci stali rugati kako nije ni za što drugo dobar nego da čuva svinje. Njihove riječi tukle su ga kao kamenje, dok se jedva suzdržavao od bjesa i ljutnje. No zadnjim naorom svojih snaga uspjevao je odgovoriti: „Tako je braćo i oci, ni za što drugo nisam dobar nego da čuvam svinje!“

Zadatak čuvanja svinja postao je svakodnevnica. U smiješnom šarenom odijelu išao bi na pazar prodavati. Ljudi su se okretali za njim a on bi se u sramu sklanjao od njihovih pogleda. No znao je da mora izdržati, da je čovjek više od vanjskog izgleda, i znao je da je to bio način da se oslobodi svog samoljublja.

Tako se danju trudio oko stoke, noću molio i vrlo malo spavao. Nikakav posao nije mu bio težak. Osjećao se slobodan ko ptica. Slobodan od briga za novac, jelo i obitelj. Počeo je za njega jedan posve novi život.

Čuvanje „ludaka“

Konačno se odvažio pitati igumana da bi promijenio posao. Iguman je odgovorio kad za to dođe vrijeme. A onda mu je dao da čuva dvojicu mentalno bolesnih ljudi, jer i takve je rodbina dovodila k njima na čuvanje. Ubrzo se pokajao što je spominjao igumanu promjenu. Nije se nadao takvom nečem. Noću ih je morao vezati da bi mogao spavati. Ali čak i tada oni bi se uspjevali osloboditi. Njegovo ratno iskustvo ovdje mu je odbro došlo. Danima je slušao podsmjehe drugih i boravio u društvu ovih ‘ludaka’. Razmišljao je da li da pita za drugi posao, ali počen ranijim iskustvom bojao se. Bojao se nečeg još goreg. Viđao je da su monasi ozdravljali takve, molitvom i dugim postovima, ali on za to još nije bio osposobljen.

Rakija

Jednog dana se odvažio pa je ipak rekao igumanu da nije došao u samostan čuvati svinje i ludake nego da moli i da se duhovno usavršava. Iguman mu je rekao neka mu bude kako traži, promijenit će mu posao. A pri tom se iz Igumanovih usta začu miris rakije. Dobrivoju vrag ne dade mira pa ga upita može li dobit malo rakije. Naime, mislio je kako nije u redu da iguman pije rakiju, ta i sam je govorio da se treba čuvati alkohola. Dobrivoje je glumio da pije, a onda je vratio igumanu bocu riječima: „Uh šta je dobra ova tvoja rakija, uh što je slatka!“  I dok je poglavar šutio on je ponovio nekoliko puta: „Uh što je slatka!“ No iguman je odmah našao način da Dobrivoju očita lekciju. Rekao mu je da uzme grablje, skine hlače i uđe u rijeku te je očisti od žabokrečine, kako bi rijeka mogla lijepo teći. On je sjedio, gledao i pijuckao rakiju. Kakva je moja rakija Dobrivoje? – pitao je. Slatka! – odgovarao bi on. Kad je slatka onda radi to malo brže! – rekao bi iguman. I tako nekoliko puta. Naposljetku Dobrivoju dodijala, smrzavao se. „Kakva je rakija, Dobrivoje?“ „ Gorka!“ – reče Dobrivoje. „Kad je gorka, onda možeš izići“, reče mu.

Shvatio je Dobrivoje da je kriv, da nije bilo dobro to što mu se podsmjehivao zbog rakije, ali opet, mislio je, nije ni on smio da pije rakiju.

Dobrivoje i Žuti đavao

Poglavar je Dobrivoja poslao u neku isposnicu gdje je živio takozvani Žuti đavao. On je nekad želio biti monah, ali su ubrzo shvatili da je naopak i lud i da nikad neće biti monah pa su ga poslali tu. On je volio tući pripravnike. Zato bi poglavar, kao zadnju etapu, prije nego što se netko zamonaši odredio da pripravnici mjesec dana provedu kod Žutog đavola. Kad to prođu onda su spremni biti monasi. Jeli su samo četvrtkom i nedjeljom.

Dobrivoje je čvrst odlučio slušati sve što mu kaže. Žuti đavao je naređivao Dobrivoju da uzme kamen težak oko četrdeset kilograma, pa da ga nosi do rijeke. Kad bi ga donio naredio bi mu da ga kotrlja natrag. Kad bi sakupio lišće govorio bi da ga razbaca po dvorištu i slično. Simeon, zvani Žuti Đavao, uživao je mučiti pripravnike, a Dobrivoje je znao da je to dobar način da se riješi tog svog osjećaja koji ga goni da se protivi.

„Ti mene slušaš samo zato da te ne tučem“, govorio bi Žuti đavao, „ali ću svejedno da te tučem“, … govorio je zločesto. No Dobrivoje je razmišljao da to pak neće dopustitit. Nije u ratu dopuštao i neće ni njemu.

Jednom mu je bilo naređeno da kuha grah na ognjištu u bakrenom loncu. Simeon ga upita je li posolio, a znajući da soli nemaju. Onda se podigao i rekao: „Sad ćemo mi to posoliti.“ Uzeo je žlicom luga i žeravice i usuo u lonac.  Poslije puno gladovanja, sjeća se Dobrivoje da bi mu i taj grah bio sladak ko šećer.

A onda Žuti đavao reče Dobrivoju da se spremi za borbu, jer će ga danas tući. Dobrivoje se na to razljuti i izvadi nož te mu zaprijeti da će ga probosti. Ovaj se uplaši i otrča tužiti ga vladiki. Ovaj potom pozove Dobrivoja. On prizna da mu je zaprijetio. A onda je određeno da se se Žuti đavao vrati u isposnicu a Dobrivoje u manastir.

Otac Nikolaj

Dobrivoje u manastiru našao mir, molio i čitao knjige. Uveče bi do kasno čitao u sobi od vladike Nikolaja, a u njega je i kasnije dugo ostajalo svjetlo. I ujutro bi se rano opet čuli njegovi koraci. Njegov je pogled prodirao u dušu, priča Dobrivoje, kao da je znao što ti je u duši, što je u manastiru i što u gradu. Jednom predsjedniku crkvenog suda nije dao blagoslov za put. Kasnije se ovaj vratio pretučen. Kad je vladika pitao „a što misliš zašto su baš tebe izbarali za batine?“ – shvatio je da je to zato jer nije trebao ići, jer je otišao bez blagoslova, jer je bio ohol.

Razmišljao je Dobrivoje o ocu Nikolaju i njegovoj osobini da zna što tko misli. I pitao se kako li se stječe to duhovno znanje. Pomišljao je da on mora znati neki tajni put ali neće da ga kaže. Jednom je došao na ideju da sazna što otac Nikolaj radi noću. Opazio je mjesto na vratima gdje je bio jedan čvor gotov da ispadne. I dosjetio se. Tu će, kad vladika ode,  zabiti brokvu i polako izvaditi čvor. Vratit će onda čvor na njegovo mjesto. A noću će kroz rupu moći vidjeti što radi otac Nikolaj. I to večer kad su se pogasila svjetla odlučio je poći izvaditi čvor. Snop svjetla obasjao je hodnik, ali onda je čvro nespretno pao na pod, jer je brokva bila premala da je dobro uhvati. Vrata su se otvorila i izišao je otac Nikolaj. Strah ga je spopao i pobjegao je. Noćio je vani. Nikolaj ga je našao i poslao u krevet. Nije vikao. No zato je za Dobrivoja spremao veliku lekciju.

Veliki podvig

„Spremi se Dobrivoje na veliki podvig!“ rekao mu je Nikolaj. Dobrivoje je mislio je da je na sve spreman, da nema toga što tako mlad i jak ne bi mogao izdržati. Nije znao o čemu se radi. Nikolaj ništa nije govorio. Bili su u istoj sobi, lijepiti neke pakete, a onda molili. Ništa nisu jeli cijeli dan. Nastavilo se tako i drugi dan. I treći dan. Molitva, post, šutnja. Četvrtog dana pojavile su se modrice na mjestima nekadašnjih rana. Odlazio je do prozora nadisati se zraka kao da pije vodu s izvora. Bolila ga glava, leđa, srce se uznemirilo. … Sedmog dana je osjećao kako ne može dalje. Nesanica, drhtanje, žeđ. Probao je s inatom. Nije ni to išlo. A onda je odlučio pobjeći od oca Nikolaja. No ovaj ga je vratio za uho, kao osnovca. Zatim ga je oštro ukorio. Jedanaesti dan. Dobrivoje opet gleda kako da pobjegne. Nikolaj ga konačno upita zašto ga je uhodio. Ako mu kaže istinu bit će njegov učenik, ako li ne, otjerat će ga. Odmah mu je iskreno rekao da je htio znati što radi noću. „Pa sinko, sad si vidio što vladika radi noću!“ rekao mu je. „Nemaš više razloga da viriš kroz čvor!“

I nakon što se Dobrivoje otišao napiti vode, nastavili su molitvu i post. Vladika je to činio kao prvog dana. Dobrivoje ne. Molio je da ga pusti da ne može više, bez hrane i pića. No nije bilo posustajanja. I tako šesnaest dana. Sedamnaestog dana su se začuli neki motori i morali su prekinuti post i molitvu.

„Raduje se Dobrivoje!“ Da nisu došli gosti, reče vladika, nastavili bi tako trideset dana. (!)

I tako su se pridružili gostima za ručak, no oni su jeli svoju hranu, lakšu, zbog dugotrajnog posta. Taj dan jeli su vrlo malo, drugi malo više, treći dan je Dobrivoje bio sit i osjećao je da su i modrice nestale. Bio je sretan što je izdržao te dane, kako tako. I odlučio ubuduće više živjeti asketski.

Gladovanje kao lijek

Sjeća se jednog Dragoljuba koji se razbolio jer se nije mogao suzdržavati od hrane. Probao je sve načine liječenja, a na kraju se javio monasima. Oni su mu savjetovali dvadeset dana gladovanja. To je za njega bilo jako teško. No odlučio se. Vezali su mu ruke kako ne bi mogao ništa uzimati. Monasi su molili nad njim molitve za ozdravljenje. I nakon dvadeset dana Dragoljub je ozdravio. Nakon toga je odlučio biti monah. I njegova žena i dvije kćerke su postale monahinje.

Dragoljub je postao monah prije Dobrivoja. Vladika je rekao Dobrivoju da zamonašenima poljubi ruku, jer je takav bio običaj. Dragoljub se zadovljno smješkao jer je bilo zadovoljstvo da mu ruku ljubi pismen čovjek, ratnik s odlikovanjima… Dobrivoje to učini i vrati se do vladike. Ovaj mu  reče da i drugom to isto učini. I ovaj se zadovoljno smješkao, ali Dobrivoje ovaj put odluči napraviti nešto drugo. Uzme mu ruku i ugrize iznad šake iz sve snage, tako da je vrisnuo. Vladika pogleda otisak zubiju i reče Dobrivoju kako neće od njega biti monaha ni za osam godina. Dobrivoje reče na to kako je taj dobio ono što je zaslužio. A ako neće tu biti monah da ima i drugih biskupija/eparhija.

Dobrivoje je bio takav da se nikog nije bojao iako je bio tek pripravnik. Mislio je da je vladika razumio njegov postupak prema nadmenom mladom monahu.

Još malo poniženja

Sutra je vladika opet dao lijepu lekciju Dobrivoju. Poveo ga je u ženski manastir. Tamo je Dobrivoje počeo pričati više nego što priliči, šepurio se pred monahinjama dok mu vladika nije opalio jak šamar. Dok su ga monahinje gledale sa žaljenjem želio je u zemlju propasti od sramote. Ostao je u tišini.

Znao je Dobrivoje da je to stoga da mu slomi samoljublje, ali ni ta spoznaja nije pomagala da mu oprosti. Ne toliko fizičku bol koliko poniženje pred monahinjama.

Kad su stigli u manastir otišao je ravno u svoju sobu. No odmah je pozvao jedan drg monah da iziđe vani. Kad su izišli vani ovaj mu opali šamar.

Dobrivoje se nije naljutio. Okrenuo je i drugi obraz. Bio je to test za Dobrivoja da se vidi koliko su ga napustiti oholost i samoljublje. I taman kad je htio upitati zašto je to bilo odasvud su počeli dolaziti monasi. Popodne mu je vladika rekao radovnu vijest:
„Dobrivoje, idi igumani i reci da ti spremi odijelo za monašenje… vrijeme je da skineš svoje šareno odijelo.“  Na pitanje monasima je li dostojan da postane monah odgovoriše svi: „Dostojan je.“ I tako je Dobrivoje Milunović  postao monah KALIST Milunović.