“Umorni, ali sritni i Bogu zahvalni” – svjedočanstvo volontera Miljenka Mile Jurića
Miljenko Jurić iz Splita, otac šestero djece koji živi u Muću Donjem, i ove je godine, kao i svake, bio volonter na osmom Međunarodnom hodočašću za osobe s invaliditetom. To se hodočašće, od četvrtka do nedjelje, odvija sredinom lipnja. Miljenko nam priča kako mu se na početku pokvarilo auto, a onda se i autobus pokvario, no zbog učinjena dobra, zbog milosti od Boga, ne bi bilo važno, kaže, da se i cijeli vozni park pokvario. Ovaj put (osmi put) hodočašće je za njega posebno iskustvo i stoga što je bolesnicima na usluzi bio i njegov ne još punoljetan sin Paško, koji je također pet puta s nosilima išao na Podbrdo i natrag. Zahvalnost u očima roditelja koji imaju bolesnu djecu je nešto što će pamtiti, a ujedno biti i poticaj da pokuša biti bolji roditelj, jer oni se, kako kaže, žrtvuju za svoju djecu dvadeset četiri sata dnevno. Miljenko zahvaljuje svima koji su doprinijeli ovom susretu, osobio osoblju hotela koje ih je besplatno ugostilo.
Uobičajeno zna san da me tamo s njima čeka puno milosti, ali ovi put bilo je posebno. Kako mi je i samon ovo bija 8. put da iden tamo ka volonter akademske crkve sv. Filipa Nerija, nagleda san se tamo svega, primija puno milosti i puno se puta zasramija nad sobon ka roditeljen kad bi upozna heroje koji o svojoj dici skrbe 24 sata na dan.
NEVOLJE
Krenija san svojin kombijen, pomoga smistit one koji ne mogu sami uć u bus i zaputija se put Međugorja. Taman prije ulaza na autoput pokvarilo mi se auto tako da smo se pribacili u bus i nastavili putovanje. Na Raščanima smo stali i zaključili da i sa buson nećemo daleko jer je puka remen. Ajde čekali smo novi autobus i krenili na cilj. Onako u razgovoru između sebe pričali smo da će nan se nešto posebo dogodit kad su napasti ovako velike a tek smo krenili.
Inače bilo nas je oko 200, 3 autobusa i 2 kombija.
VRIJEME MILOSTI
Naš smještaj je bija u hotelu Luna kod naših starih prijatelja kod kojih se kad dođemo osjećamo ka doma, ali ono baš ka da smo u svon dnevnon boravku tamo. Prvo iznenađenje je bilo jer je jedan od nas donija dvi aluminijske nosiljke koje je da izradit da ne moramo pitat u Cenacola kad Majci nosimo svoje prijatelje koji ne mogu sami hodat.
U petak popodne smo otišli s njih 5 nepokretnih i ekipa koja je nosila uz pomoć molitve i ljubavi onih koje smo nosili uspila je to odraditi do svete Mise. Znali smo da nas sutra čeka još 12 osoba koje oćemo odnit pred Majku Mariju. U subotu krenili smo nosit oko 5:45 ujutro jer tad nema sunca i gužve. Milosno je to vrime i taj posal jer osmjeh ili baren pogled onih koje nosimo ništa na ovon svitu ne more zaminit. Već smo donili do mista ukazanja većinu planiranih kad jedni naši hodočasnici (mama i tata) dovode sina da ga popnemo gore. Pogledali smo se i zaključili da zbog fizičkog stanja momčića to neće bit moguće i objasnili roditeljima koji su našu odluku dočekali sa smješkon bez ljutnje. Popeli smo u dva tima 11 ljudi to jutro. Ono šta me drugo iznenadilo je kako momci koji su došli s nama (njih dvojica) od toga jedan moj sin Paško koji još nisu punoljetni imaju snage 5 puta odnit osobu do mista ukazanja i nazad. Umorni ali sritni i Bogu zahvalni na milostima i snazi koju smo imali za vrime nošenja vratili smo se u hotel na obid. Za vrime ručka svi smo osjećali da našu zadaću i dio Božjeg plana nismo ispunili do kraja i tražili rješenje kako onog momčića kojeg smo odbili ipak popet. Pala nan je napamet gorska služba spašavanja i njihova specijalna nosila u kojima unesrećena osoba leži tako dobro da je i helikopter može ponit. Konobar je odma nabavija broj HGSS-a u Čitluku i nosila su bila navečer kod nas.
U nedilju ujutro u 5:30 smo krenili penjat momka kojeg su pratili mama i tata. Zna san odma da je to ona milost zbog koje mi se pokvarija auto i bus i da se cili vozni park pokvarija nije više bilo važno. Taj uspon prema Majci, taj osjećaj da tog momka u potribi nosi nasuprot mene moje dite, moj sin Paško, da ga nosin sa ljudima koje mi je Bog stavija na put ka nagradu, to veselje u pogledu roditelja od momka kojeg smo nosili, to je ono šta ti napuni srce i dadne razlog da probaš bit još bolji čovik. Zadržali smo se gore, pustili roditelje sa njihovin anđelon malo same i spustili se nazad. I onda za kraj, najtopliji zagrljaj svakon od nas posebno od mame maloga, onaj stisak zahvalnosti kojeg neću nikad zaboravit u životu, zagrljaj koji je bija nagrada za sve one koje smo popeli Majci, za svakog volontera koji je u ta 3 dana natopija svoju sivu majicu znojen, čudo niko od nas posli nije ima oni neugodni miris iako su nan majice bile mokre da smo ih mogli cidit.
ZAHVALA
I za kraj velika hvala svin međugorcima, fala obitelji koja drži kafić na podnožju Brda ukazanja jer smo tri dana visili kod njih i zauzimali in stolove (piće nisu tili nikome od nas naplatit, a popilo se toga). Fala Viktor’s – u jer je u 2 dana počastija sa 70 porcija večera u restoranu , kad smo tili hranu ponit sa sobon i jest u pansionu konobar je reka da je Viktor rezervira stolove za nas i dok mi nismo došli je odbija i izvinija se zbog toga 50 – ak ljudi koji su tili večerat kod njega i ostavit novce. Fala mojin prijateljima iz Međugorja koji su sa svojin autima pribacivali ljude posli mise u 11 sati u nedjelju do dvorca i opet do buseva, fala Nensy i Patriku na ručku u nedilju. Naravno posebno fala Hotelu Luna koji su nas smistili bez kune i dinara i fala organizatorima jer za ovako nešto organizirat triba imat duha hrabrosti.
fotografije: internet, fb
