Mitovi koji obavijaju sredni vijek

S obzirom na današnji vrlo proširen biznis vidovnjaka, čitača tarot karata, iscjelitelja raznih vrsti (ako trebate dokaz samo otvorite prve novine ili pogledajte neki program na kabelskoj TV), onda je nazivanje srednjeg vijeka vremenom praznovjerja i neznanja pravo licemjerje.

…

Srednji vijek nije uživao dobar glas. Kroz pet stoljeća, počevši s razdobljem renesanse i humanizma, kroz razdoblja prosvjetiteljstva, pozitivizma i ostalih takozvanih “znanstvenih pogleda na svijet” (glavni među njima, marksizam), “tamna legenda” nemilosrdno je obavijala srednji vijek.

Prečesto srednjovjekovno razdoblje okarakterizirano kao razdoblje kulturnog propadanja, neznanja, praznovjerja, brutalnosti, i vjerske netrpeljivosti. Činjenica je da to vrijeme predstavlja epohu u europskoj povijesti koja je najbliža ideji “Kršćanske ere”. Srednji vijek je bio doba kršćana – zajednice kršćanskih ljudi (naroda) u kojem je duh kršćanstva utjecao i na privatni i na javni život Europe.

Kao što znamo, u europski ustav nije u uvodu navedeno da je europska civilizacija temeljena na kršćanskim korijenima, već su samo spomenute starine i prosvjetiteljstvo. Ni riječi o kršćanstvu koje je najvažniji faktor Europske civilizacije!

Takvo opisivanje srednjeg vijeka odraz je dvostrukog neznanja.  Doista, s obzirom na današnji vrlo proširen biznis vidovnjaka, čitača tarot karata, iscjelitelja raznih vrsti (ako trebate dokaz samo otvorite prve novine ili pogledajte neki program na kabelskoj TV), onda je nazivanje srednjeg vijeka vremenom praznovjerja i neznanja pravo licemjerje.

Jednako neiskreno je optužbe za ekstremnu brutalnost poistovjećivati sa ljudima iz srednjeg vjeka.  Gledajući pozadinu dvadesetog vjeka, doba genocida, takvo što je apsurdno. U usporedbi sa ne tako davnim erama totalitarnih diktatura, srednji vijek izgleda kao oaza mira.

Rast znanosti u srednjem vijeku

Ništa ne može biti dalje od istine nego obiježiti srednji vijek kao  “mračni vijek”. Činjenica je da je  srednji vijek bio vrijeme napretka u području znanja i znanosti (uključujući prirodne znanosti). Do današnjeg dana intelektualni život zapadne civilizacije počiva na instituciji koja potječe iz srednjeg vijeka, konkretno – sveučilišta i to prvenstveno pod vodstvom Crkve. Prvo sveučilište (Bologna) osnovana je početkom dvanaestog stoljeća. Sva naša najprestižnija sveučilišta Oxford i Cambridge, Salamanca i Coimbra, Sorbonne i Montpellier, Prag i Krakov – datiraju iz srednjeg vijeka! (više na: http://www.loamagazine.org/nr/history/myths_surrounding_the_middle1.html)

A što je s inkvizicijom?

Jedna od glavnih optužbi protiv srednjeg vijeka je njegova “duboka netrpeljivost”, kao što je slučaj kod ustanove inkvizicije. Prema kritičarima, ova riječ-simbol predstavlja represiju i progon zbog nečijeg osobnog stava te ima sva obilježja totalitarnog koncepta države i društva.

Za početak moramo razlikovati tzv. rimsku inkviziciju, koja je nastala krajem dvanaestog stoljeća i koja je bila pod autoritetom rimskog prvosvećenika i drugih biskupa, te španjolsku inkviziciju koja je bila u petnaestom stoljeću. Što je još važnije moramo razlikovati španjoslku inkviziciju koja je bila pod svjetovnom vlašću. Mračna legenda o inkviziciji je prije svega mračna legenda o španjolskoj inkviziciji (a na pamet pada veliki inkvizitor Torquemada)

Inkvizicija je (shvaćena kao crkvena istraga u pitanjima doktrine i krivovjerja)  nastala u Europi u određenom povijesnom kontekstu: naime, kao odgovor na širenje krivovjerja katara u južnoj Francuskoj, u Provansi i Languedocu. Katarizam je bio pogubna hereza i iz vjerske i iz socijalne perspektive. Danas bismo ga nazvati opasan kult koji je donio svojim članovima cijeli niz kultnih “metoda”, uključujući i ispiranja mozga i prisvajanja imovine.

Albigenzi su se vraćali na staro krivovjerje manihejstva koje tvrdi da je stvaranje po sebi zlo djelo – tj. Djelo “zlog Boga”. Posljedično, i ljudsko tijeo i društvo bili su nešto zlo. (Ljudsko tijelo nije hram Duha Svetoga” kao što je Crkva naučavala; …” Prema tome, kako je ljudsko tijelo i društvo bili zli. (Ljudsko tijelo nije bio “hram Duha Svetoga”, kao što je Crkva učio, … )

 

Koliko roditelja danas, čija djeca su postali dio neke sekte, ne bi poželjelo poduzeti stroge mjere protiv opasnih kultova? Inkvizicija je bio odgovor na takav zahtjev. Prema mišljenju Régine Pernoud, moderne francuske povjesničarke: “Ustanovljenje inkvizicije je imalo također i pozitivan, praktični aspekt. Postupak optužnice uveden umjesto istražnog jedan. I kad su ljudi imali želju da se tolerira heretike, uveo redovite sudove, kao dobro. Postupak optužnice (u rimskoj inkviziciji) priznavao je pravo optuženog da tribunali pruži imena osoba koje bi mogle biti nepraijteljski raspoložene prema njima (npr. iz financijskih razloga). Svjedočenje takvih osoba općenito nije uzimano u obzir u procesu inkvizicije. Postupak optužnice uveden je umjesto istražnog. Kad su ljudi imali želju da se heretike tolerira, također je uvedeno redovito sudstvo. “

Tu je zatim pitanje kazni koja je inkvizicijom uslijedila za optužene. Većina kazni i u rimskoj i u španjolskoj inkviziciji bila je pokorničke prirode (npr. naloženo je da se hodočasti u neko vjersko središte ili da se nosi posebna pokornička odjeća koja je u španjolskoj poznata kao “sambenito”.

Sljedeći najčešći oblik kažnavanja bio je zatvor. Zatvorska kazna nije nužno značila stavljanje osuđenog iza rešetaka. Bila je to normalna praksa španjolske inkvizicije po kojoj bi se osuđenog smjestilo u kućni pritvor. U vezi toga također kruže mračne legende. U stvari ta kazna nije bila ništa teža nego kazna zatvora kod svjetovnih vlasti. Henry Kamen, suvremeni je učenjak koji tvrdi da su bili brojni slučajevi tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća gdje su se ljudi retvarali da su heretici samo kako bi završili u zatvor zatvor inkvizicije.

Smrtna kazna bila je komparativna rijetkost, potogovo u usporedbi s lakoćom s kojom je smrtna kazna bila određivana od strane svjetovnih vlasti. Prema povijesničaru Edwardu Grantu “relativno je mali broj pogubljenja a što je u suprotnosti s legendama o krvožednom sudu (španjolske inkvizicije).” On dalje promatra da je između 1540. i 1700. smrtna kazna provedena na manje od dva posto onih koji su izvedeni pred sud. To bi značilo da se po cijeloj Španjolskoj, uključujući i prekomorske kolonije, inkvizicijom osuđeno na smrt manje od troje ljudi godišnje.

Unatoč tvrdnjama autora mračnih legendi inkvizitori nisu bili tako krvožedni. Kao prvo, nekoliko njih postali su i sveci (u šesnaestom stoljeću papa sv. Pio V). Kao drugo, oni su bili vrlo skeptični o bilo kojoj optužbi koja je nalikovala na klevetu ili zlobni trač.  Imamo još promotriti pitanje vještica što je bilo intezivinije u 16. i 17. st. ( to jest nakon što se navodno prazovjerni srednji vijek povukao u prošlost).

To da se tijekom cijelog 16. st. španjolska inkvizicija suočava s optužbama za suđenje vješticama treba uzeti s velikom dozom rezerve.

U 1614.god najveće vlasti inkvicije prihvaćaju službenu uputu po pitanju suđenju vještica. Pozivajući na krajnji oprez od strane vlasti, dokument je propisao da optuženi najprije mora proći pregled da se utvrdi ispravnost uma, je li ispravan ili melankoličan. Moglo bi se reći da  stav inkvizitora zrcali onaj (iz sedamnaestog stoljeća) biskupa Chartersa o suđenju vještica:

“Najbolji lijek za ovu bolest je držati se čvrsto vjere, ogluštiti se na laži i ne obraćati pozornost na te jadne gluposti”.

Izvor: Časopis: “Love one another”