Sažetak povijesti Novoga zavjeta

 Navještenje Marijino
81. Za vrijeme kralja Heroda, kojega su nazivali Velikim, živjela je u Nazaretu, malom gradiću u Galileji, sveta djevica imenom Marija, udata za Josipa, kojega Evanđelje naziva pravednikom. Iako su oboje potjecali od judejskih kraljeva, i prema tome od koljena Davidova, oni su bili siromašni i uzdržavali su se svojim radom.
82. Bog je ovoj djevici poslao arkanđela Gabrijela koji ju je pozdravio rekavši joj milosti puna i najavio joj da će postati majkom Otkupitelja svijeta. Kad je Marija vidjela i čula anđela, najprije se smela, a onda mu je odgovorila: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj. U tom se času Sin Božji utjelovio po Duhu Svetome u njezinoj prečistoj utrobi i ostajući pravi Bog, započeo je živjeti kao pravi čovjek. Tako je počelo otkupljenje ljudskoga roda.

Posjet svete Elizabete i rođenje svetog Ivana Krstitelja
83. U razgovoru s arkanđelom Marija je čula da će njezina rođakinja Elizabeta, žena svećenika, koji se zvao Zaharija, iako u poodmakloj dobi, također roditi dijete. Marija je otišla sa svetom brigom u posjet svojoj rođakinji u judejska brda, želeći se s njom radovati i pomagati joj. Tri je mjeseca ostala kod nje i pomagala joj kao ponizna službenica.
U toj je prigodi Marija odgovorila na pozdrav svoje rođakinje, koja ju je, nadahnuta Duhom Svetim, pozdravila kao Majku Božju. Tada je ona izrekla onu uzvišenu pjesmu – “Veliča duša moja” – koju Crkva vrlo često pjeva.
84. Elizabetin sin bio je Ivan Krstitelj, sveti prethodnik Mesijin.

Isusovo rođenje i okolnosti ovog vrlo velikog događaja
85. U ono je vrijeme bila proglašena naredba, kojom je car August tražio da se popisu svi podanici Rimskog carstva. Tada su se svi morali prijaviti u gradu iz kojega potječe njihov rod. Marija i Josip, koji su bili od Davidova koljena, morali su otići u Betlehem, gdje se rodio David. Međutim, kako nisu našli mjesta u gostinjcima, jer je vrlo mnogo svijeta došlo prijaviti se, oni su se zaustavili u nekoj špilji koja je služila kao štala i bila je u blizini grada.
86. Dogodilo se je, da je na tom mjestu oko pola noći Sin Božji, koji je postao čovjekom i koji je došao na svijet spasiti ljude, rođen od Djevice Marije, koja ga je zamotala u siromašne pelenice i položila u jaslice, t.j. u korito iz kojeg se hranila stoka.
One noći prikazao se anđeo nekim pastirima, koji su bdjeli u okolici i čuvali svoje stado, i navijestio im da se rodio Spasitelj svijeta. Pastiri su začuđeni potrčali u štalu, tamo su našli svetoga Djetića i prvi mu se poklonili.

Poslušnost Isusova i njegove presvete Majke zakonu
87. Osmoga dana poslije rođenja Djetić je bio obrezan, jer je tako propisivao zakon. Tada je dobio ime Isus, onako kako je Anđeo kazao Mariji, kad joj je navijestio otajstvo utjelovljenja.
I Marija je poštujući zakon, iako to nije morala, kad se navršilo četrdeset dana došla s Isusom u hram na obred očišćenja i prikazala za sebe žrtvu koju su prikazivale siromašne žene, par grlica ili golubica, a za Isusa cijenu otkupnine.
88. U hramu se našao sveti starac, koji se zvao Šimun. Tom je starcu objavio Duh Sveti da neće umrijeti prije negoli vidi Krista Gospodina. On uzme na ruke božansko Dijete i priznavši ga za svoga Otkupitelja, pun radosti blagoslovi ga i pozdravi nježnom pjesmom – “Sad otpusti” – koju Crkva pjeva na svršetku dnevne molitve časoslova svakoga dana.
U taj čas došla je i neka vrlo pobožna stara udovica, koja je ugledavši božansko dijete uskliknula u svom srcu i o njemu govorila svima, koji su očekivali otkupljenje Izraela.

Mudraci
89. Poslije Isusova rođenja došla su u Jeruzalem tri Mudraca s istoka i pitali gdje je rođen židovski kralj.
U zemlji, u kojoj su živjeli, opazili su neobičnu zvijezdu i po toj zvijezdi su prema jednom drevnom proročanstvu, poznatom na istoku, spoznali da se u Judeji morao roditi onaj, kojega su narodi toliko očekivali pa nadahnuti od Boga idući putem koji im je označivala zvijezda, došli su mu se pokloniti.
Tada je u Jeruzalemu vladao Herod nazvan Veliki, častohlepan i okrutan čovjek. Vrlo se uznemirio kad je čuo ove riječi Mudraca, pa se počeo raspitivati kod svećeničkih poglavara gdje se trebao roditi Mesija. Doznavši da su proroci kazali da će se roditi u Betlehemu, tamo je poslao Mudrace i preporučio im, neka se spremno vrate k njemu, pretvarajući se da bi i on želio poći tamo i pokloniti se rođenom Djetetu.
Mudraci su otišli i uskoro se zvijezda (koja je iščeznula nad Jeruzalemom) ponovno pojavila i vodila ih prema boravištu božanskog Djeteta u Betlehemu i tu se zaustavila. Oni uđoše i nađoše Dijete s Marijom, njegovom majkom, padoše ničice i pokloniše mu se te otvorivši svoje blago darovaše mu zlato, tamjan i mirisnu pomast, čime su ga priznali Bogom i smrtnim čovjekom. Preko noći u snu su bili opomenuti neka više ne idu Herodu, pa su se drugim putem vratili u svoju zemlju.

Pokolj nevine djece i bijeg u Egipat
90. Herod je uzalud čekao Mudrace, a kad je vidio da su ga prevarili, razjario se pa je u svojoj divljoj i lukavoj okrutnosti naredio da se u Betlehemu i okolici pobiju svi dječaci mlađi od dvije godine, nadajući se da će među njima ubiti i Isusa.
Malo prije toga anđeo se u snu prikazao Josipu da bi ga upozorio i naredio mu neka pobjegne u Egipat. Josip ga je poslušao pa je pobjegao s Marijom i Isusom u Egipat, gdje je ostao sve do Herodove smrti. Onda mu se anđeo ponovno objavio u snu i on se vratio, ali ne u Betlehem u Judeji, nego u Nazaret u Galileji.

Isusova rasprava u hramu
91. Kad je Isusu bilo dvanaest godina, roditelji su ga odveli u Jeruzalem prigodom svetkovine Pashe, koja je trajala sedam dana. Poslije svetkovine otišli su prema običaju, u skupinama: Marija sa ženama, a Josip s muškarcima, prema Nazaretu. Dječaci su mogli putovati sa ženama, ili s muškarcima. Kad su se poslije jednog dana hoda Marija i Josip ponovno našli, spazili su da Isusa nema ni s njim ni s njom. Uzalud su ga tražili u rođaka i prijatelja, a potom su se vrlo zabrinuti ponovno vratili u Jeruzalem i našli ga treći dan u hramu kako sjedi zajedno s pismoznancima, kako ih pita i sluša što govore. Majka ga je s blagim prijekorom upitala, zašto ga je trebalo tražiti. Odgovor koji joj je dao, bio je prva izjava o njegovu božanstvu: – Zašto ste me tražili? Zar niste znali, da ja moram biti u onome, što je Oca moga?
Poslije toga Isus se vratio s njima u Nazaret. Od toga dana pa do njegove tridesete godine Evanđelje ne izvješćuje više ni o jednom njegovu događaju, nego svu povijest tih godina sažimlje u ovim riječima: Isus je živio u poslušnosti Mariji i Josipu, rastao je u dobi, u mudrosti i milosti pred Bogom i pred ljudima.
Budući da je Isus u Nazaretu proveo sve vrijeme svoga skrovitog života, bio je nazvan Isus Nazarećanin.

Isusovo krštenje i post u pustinji
92. Ivan, sin Zaharijin i Elizabetin, određen od Boga za Mesijina preteču i za pripravu Židova na Isusov dolazak, bio se povukao u pustinju gdje je živio pokornički.
Kad je došao čas početka njegova poslanja, izišao je Ivan odjeven u devinu kožu s kožnim pojasom na obalu rijeke Jordana, gdje je počeo propovijedati i krstiti. Pozivao je: pokoru činite, jer se je približilo kraljevstvo nebesko.
Jednog dana izišao je i Isus iz mnoštva. Njemu je već bilo trideset godina i trebalo je da se počne očitovati svijetu.
Ivan ga je odmah prepoznao, htio se povući, ali je poslušao Isusovu zapovijed pa ga je krstio. I čim je Isus izišao iz vode, otvoriše se nebesa, Duh Sveti je u obliku golubice sišao na nj, a s neba se začuo glas, koji je govorio: Ovo je sin moj ljubljeni.
Primivši krštenje, Duh Sveti je Isusa odveo u pustinju, gdje je proveo četrdeset dana i noći bdijući, posteći i moleći se. U toj prigodi htio je biti na razne načine napastovan od sotone da bi nas poučio kako treba pobijediti napasti.

Prvi Isusovi učenici i njegovo prvo čudo
93. Poslije takve pripreme Isus se vratio na rijeku Jordan da bi započeo svoj javni život. Tamo je Ivan i dalje propovijedao. Vidjevši Isusa uskliknuo je: Evo jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Ova i druga svjedočenja u prilog Isusu ponovila su se i sljedećeg dana pa su se Isusu pridružila dva Ivanova učenika. Željeli su slijediti božanskog učitelja, a on ih je zadržao kod sebe. Jedan od njih imenom Andrija susreo je jednog od svoje braće, koji se zvao Šimun i odveo ga Isusu. Ovaj ga pogleda u lice i reče: “Ti si Šimun sin Jonin. Od sada ćeš se zvati Petar.” To su bili njegovi prvi učenici.
94. Isusa su slijedili i mnogi drugi, koje je on pozvao, kao Jakov, Ivan, Filip, Matej, ili oni koje su privukle njegove riječi. Na početku se oni nisu neprestano zadržavali s njime, nego poslušavši njegove govore, vraćali su se obiteljima i svojim poslovima. Ali, poslije nekog vremena ostavili su sve i više ga nisu napuštali.
Isus je s nekima od njih jednom bio pozvan na svadbu u Kani Galilejskoj. Na tu je svadbu bila pozvana i njegova majka Marija. Tom je prigodom, na zagovor svoje majke, pretvorio veću količinu vode u izvrsno vino. To bijaše Isusovo prvo čudo i tim čudom, kojim je objavio svoju slavu i u vjeri utvrdio svoje učenike.

Izbor dvanaestorice apostola
95. Isus je među svojim učenicima izabrao dvanaestoricu i nazvao ih apostolima, da bi stalno bili s njime i da bi ih slao propovijedati. To su bili: Šimun, kojega je on prozvao Petar, njegov brat Andrija, Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, Jakov Alfejev sin, Juda Tadej, Šimun Kananejac i Juda Iskariot, koji ga je poslije izdao. Krist je kao glavu apostola izabrao Šimuna, ili Petra, koji će poslije biti njegov namjesnik na zemlji.

Isusovo propovijedanje
96. Isus je u pratnji apostola, a katkada su mu oni bili i prethodnica, kroz pune tri godine više puta obišao čitavu Judeju i Galileju propovijedajući Evanđelje i utvrđujući svoje riječi neizmjernim brojem čudesa.
Osim toga, subotom je ulazio u sinagoge i tamo naučavao, premda, kad mu se za to pružila prigoda, nije se ustezao na bilo kojem mjestu davati i svoje učiteljske opomene. Čitamo da su za njim išla mnoštva ljudi, pa je propovijedao ne samo u kućama i po trgovima, nego i na otvorenom polju, na brdima, u pustinjama, na morskoj obali i čak na moru, služeći se Petrovom lađom.
Slavna propovijed o osam blaženstava zove se upravo propovijed na gori po mjestu gdje ju je izrekao.
Krist je govorio više primjerima nego riječima. Učenici, zadivljeni njegovim dugim molitvama, pitali su ga jednog dana neka i njih nauči moliti. Isus ih je tada naučio moliti uzvišenu molitvu Očenaš.
97. Isus se u svojim poukama, iz različitih razloga, među kojima je bila i želja prilagoditi se sposobnosti većeg dijela svojih slušatelja i naravi istočnih naroda, služio vrlo često parabolama, to jest prispodobama. Jednostavne su i uzvišene prispodobe o rasipnom sinu, o milosrdnom Samaritancu, o dobrom pastiru, o deset talenata, o deset djevica, o raskošnom bogatašu, o nevjernom upravitelju, o sluzi koji nije htio oprostiti, o vinogradarima, o pozvanima na svadbu, o gorušičinu zrnu, o sijaču, o farizeju i cariniku, o radnicima, o kukolju i o drugima koje dobri kršćani znaju jer slušaju njihova tumačenja na nedjeljnoj misi u svojim župama.

Čudesni učinak Otkupiteljeve riječi i moći
98. Isusu su poslije propovijedi obično prilazili bolesnici svake vrsti: nijemi, gluhi, uzeti, slijepi, gubavi i on im je svima ponovno vraćao zdravlje.
Nije samo išao u sinagoge i sijao svoje milosti i svoja dobročinstva, nego gdje god bi se zatekao, kad god bi mu se pružila prilika, pomogao bi nevoljnicima, koje su mu u velikom broju vodili sa svih strana Palestine i okolnih zemalja, jer se je i u Siriji širio glas o njegovim čudesima. Osobito su mu dolazili oni koji su bili opsjednuti đavlom, a tih u to doba nije bilo malo, i on ih je oslobađao od zlih duhova koji su iz njih izlazili vičući: Ti si Krist, Sin Božji!
99. Dvaput je s nekoliko komada kruha čudesno umnoženima nahranio mnoštvo, koje je za njim išlo u pustinju. Na vratima grada Naima oživio je umrlog sina jedne udovice, kojeg su već nosili na pokop. Malo prije svoje muke oživio je i Lazara, koji je bio umro prije četiri dana i već je u grobu zaudarao.
100. Beskrajan je broj njegovih čudesa i vrlo su uzbudljivi načini, na koje ih je izvodio a sva je ta čuda učinio u tri godine svog propovijedanja kako bi time pokazao da on govori po zapovijedi Božjoj, da je on Mesija kojega su očekivali patrijarsi i navješćivali proroci, da je on pravi Sin Božji. Takvim se pokazao u svomu preobraženju po sjaju svoje slave i po glasu svoga Oca, koji ga je proglasio svojim ljubljenim Sinom.
Videći takva i tolika čudesa mnogi su se obratili i slijedili ga, mnogi su mu klicali i nekada su željeli učiniti ga kraljem.

Otvoreni rat protiv Isusa
101. Sva Isusova veličanstvena djela uzbudila su već od početka zavist pismoznanaca, farizeja, uglednika, svećenika i narodnih vođa. Ta se je zavist povećavala preko mjere, kad je on počeo javno otkrivati njihovo licemjerje ili ih prekoravati zbog njihovih mana. Odmah su ga počeli progoniti i klevetati govoreći čak da je u njemu sotona. Nastojali su ga uhvatiti u riječima bilo da ga na taj način ozloglase pred narodom, ili da ga optuže pred rimskim namjesnikom. Njihova zavist porasla je osobito kad je oživio Lazara pa se silno povećao broj Židova koji su u nj vjerovali. Tada su održali vijećanje i odlučili ga ubiti, a veliki svećenik Kaifa čak je rekao: potrebno je da jedan čovjek umre za narod da ne bi izginuli svi. Ovim je riječima zapravo izrekao proročanstvo a da to nije ni znao, jer se upravo Isusovom smrću spasio svijet.

Uzrok krajnje mržnje i Judina izdaja
102. Njihova je mržnja konačno dosegnula vrhunac uoči četvrte Pashe, što je Isus proveo u Jeruzalemu otkad je počeo javno propovijedati. Grad je bio pun stranaca, koji su u Jeruzalem došli zbog te svečanosti. Isus je, sjedeći na magaretu, pobjednički ušao u Jeruzalem i bio burno pozdravljen od puka, koji mu je izišao ususret noseći palmine i maslinove grančice, dok su prostirali svoju odjeću po putu, a neki su rezali grančice stabala i bacali ih na cestu.
103. Tada su se narodne starješine i svećenički poglavari sastali u kući velikog svećenika Kaife i odlučili uhvatiti Isusa na prijevaru i tajno, jer su se bojali nereda u narodu.
Nije dugo trebalo čekati na priliku. Juda Iskariot, jedan od dvanaestorice apostola, obuzet zloduhom pohlepe za novcem, ponudio se da će predati svog božanskog učitelja u ruke njegovih neprijatelja za trideset srebrnjaka.

Posljednja večera Isusa Krista i ustanovljenje sakramenta euharistije
104. Došao je dan, kad je trebalo žrtvovati i jesti vazmeno janje. U određeni sat, Isus je došao na mjesto gdje su Petar i Ivan, koje je on poslao, sve pripremili za večeru i postavili stol.
105. Na toj posljednjoj večeri Isus je ljudima dao najveći dokaz svoje ljubavi za njih time što je ustanovio sakrament euharistije.

Muka Kristova
106. Poslije večere božanski je Spasitelj izišao s apostolima iz grada i putem je nježno razgovarao s njima dajući im najuzvišenije savjete. Kao i obično otišao je u vrt Getsemani, gdje je toliko mislio na svoju skoru muku, molio i predao se svom vječnom Ocu, znojio se krvavim znojem, dok ga je anđeo tješio.
107. Tada je došao Juda izdajnik na čelu čete plaćenika naoružanih sabljama i toljagama i poljubio Isusa. To je bio dogovoreni znak, po kojem će oružanici prepoznati Isusa.
Apostoli su se tada od straha razbježali, a zločinci su Isusa uhvatili i vezali, na različite načine su ga mučili, vukli su ga najprije svećeničkom poglavaru Ani, a zatim velikom svećeniku Kaifi, koji je iste noći sazvao Veliko vijeće i ono ga je proglasilo krivcem, koji zaslužuje smrtnu kaznu.
108. Pošto je bilo završeno vijećanje sudaca, Isus je bio prepušten zločincima, koji su ga u toj noći divljački pogrđivali i zlostavljali.
Te je iste noći i Petar ražalostio Isusovo srce, jer ga je tri puta zatajio. Ali, kad ga je u susretu Isus pogledao, trgnuo se i gorko zaplakao, kajući se zbog tog grijeha do kraja svoga života.
109. Sljedećeg dana opet se sastalo Veliko vijeće, pa je Isus bio odveden rimskom namjesniku Ponciju Pilatu, a on je bio izložen pritisku naroda koji je želio da Isusa osudi na smrt. Pilat je shvatio da je Isus nevin, uvidio je opakost Židova i pokušao ga spasiti. Kako je zbog Pashe trebalo pomilovati jednog razbojnika, narodu je prepustio da izabere između Isusa i razbojnika Barabe. Ali, narod je izabrao Barabu!…
Poslije, kad je Pilat doznao da je Isus Galilejac, poslao ga je Herodu Antipi, a on ga je dočekao s prezirom i postupao s njim kao s luđakom, pa ga je napokon otpremio natrag odjevena za porugu u bijelu haljinu. Na kraju ga je Pilat krvnicima dao bičevati, a oni su mu cijelo tijelo pretvorili u veliku ranu te mu s groznom uvredom nabili na glavu trnovu krunu a na leđa crvenu krpu i u ruku trstiku pa su ga tukli, ismijavali i pozdravljali kao kralja.
Sve to još nije bilo dovoljno da bi zadovoljilo bijes njegovih neprijatelja i uzbuđenu svjetinu, pa ga je Pilat osudio na smrt razapinjanjem na križ.
110. Isus je tada morao na svojim ramenima nositi teški drveni križ sve do brda Kalvarije. Tamo su ga svukli do gola, dali mu piti ocat pomiješan sa žuči i napokon ga pribili na križ i podignuli ga između dvojice razbojnika i tako je uz strašne uzdahe i muke, poslije tri sata preteške smrtne borbe, izdahnuo moleći za svoje ubojice, koji ga nisu prestajali vrijeđati. Čak su mu već umrlome probili srce udarcem oštrog koplja.
111. Nikakav ljudski um ne može zamisliti, ni jezik izraziti koliko je Isus morao trpjeti u noći kad je bio uhićen, dok su ga vukli od jednog do drugog suda, u bičevanju, u ranjavanju glave trnovom krunom, u razapinjanju i konačno u dugoj smrtnoj borbi. Samo ljubav, koja je bila uzrokom svega toga, može dati blijedu sliku tih patnji u srcima, koja su mu bila zahvalna.
Njegova majka Marija pratila je s nadljudskom hrabrošću smrt svoga božanskog Sina i sjedinila je cijepanje svoga srca s njegovim mukama za otkupljenje ljudskog roda.
Kao u životu, tako je i u smrti nebeski Otac učinio da zasja božanstvo Isusa Krista, pa dok je on visio na križu, sunce je pomrčalo, zemlja se pokrila gustim mrakom, a kad je Isus izdahnuo, zemlja se potresla, zastor se hrama razderao od vrha do dna i neki su pokojnici izišli iz svojih grobova i ukazali se mnogim ljudima u Jeruzalemu.

Isusov ukop i uskrsnuće, te njegovo uzašašće na nebo
112. Isus je bio raspet i umro u petak, a iste večeri, prije zalaska sunca skinut je s križa i pokopan u novi grob, koji je bio zapečaćen i osiguran stražom, zbog straha da njegovi učenici ne bi ukrali njegovo tijelo.
U zoru sljedećeg dana po suboti čuo se jak potres. Isus je slavno i pobjednički izišao iz groba. Najprije se prikazao Magdaleni, a potom apostolima koje je želio ohrabriti i utješiti. Neki sveti oci misle da se je on najprije ukazao svojoj presvetoj majci.
113. Isus je ostao na zemlji još četrdeset dana poslije svog uskrsnuća i nekoliko se puta ukazivao svojim učenicima i s njima razgovarao. Tako je na čudesan način hrabrio apostole, učvršćivao ih u vjeri, priopćivao im najuzvišenije poruke i davao posljednje opomene. I napokon, četrdesetog dana on je okupio svoje učenike na Maslinskoj gori, blagoslovio ih i u njihovoj nazočnosti na vidljivi se način dignuo sa zemlje i uzišao na nebo.

Silazak Duha Svetoga – proroštvo apostola
114. Apostoli, koji su slijedili upozorenja svog božanskog učitelja, odmah su se povukli u dvoranu posljednje večere u Jeruzalemu i tamo su deset dana u molitvi čekali Duha Svetoga, kojega im je Isus obećao i koji je sišao na njih u obliku plamenih jezika ujutro desetog dana, koji se naziva Duhovi.
115. Apostoli su tada, postavši drugi ljudi, započeli govoriti različitim jezicima, već prema tome kako je na njih utjecao Duh Sveti. Videći taj divan prizor, prilazili su im ljudi iz svih naroda, koji su se tih dana bili okupili u Jeruzalemu. Petar je tada održao govor o proročanstvima, koja su se ostvarila u osobi Isusa Krista i o njegovim čudesima pa se toga dana obratilo tri tisuće ljudi.
Nekoliko dana poslije, isti je Petar s apostolom Ivanom, poslije čudesnog ozdravljenja hroma čovjeka od rođenja, govoreći velikom mnoštvu Židova, drugih pet tisuća ljudi privukao vjeri.
Apostoli nisu propovijedali samo u Jeruzalemu, nego i u cijeloj Judeji pa je broj vjernika naglo rastao.
116. Zbog toga su narodne starješine i svećenički poglavari vrlo brzo počeli progoniti apostole. Pozvali su ih i oštro opomenuli zabranivši im govoriti o Isusu. Ali, oni su im odgovorili: Mi ne možemo šutjeti o onome što smo vidjeli i čuli; vi samo prosudite je li pravo slušati ljude, a ne pokoravati se Bogu. Tada su ih bacili u tamnicu i zlostavljali ih. Đakona svetog Stjepana zasuli su kamenjem, ali su apostoli bili sretni što su bili dostojni trpjeti za Isusa Krista, postajali su sve smioniji za propovijedanje tako da je broj obraćenika sve više rastao.

Apostol Pavao
117. Najslavniji Židov, koji se je obratio Evanđelju, bio je Savao, poslije prozvani Pavao, rođen u Tarzu, koji je najprije bio žestoki neprijatelj i progonitelj kršćana, ali kad ga je pogodila božanska moć, on je postao “Posuda izabrana” najrevniji i najdjelatniji apostol.
Nevjerojatno je, koliko je ovaj miljenik milosti putovao, trudio se i stradao da bi proširio ime i nauk Isusa Krista među neznabošcima, zbog čega je stekao naziv “učitelja naroda”.
Propovijedao je vjeru ne samo sredstvima ljudskog uma i mudrosti, nego i Božjom krepošću, koja se potvrđivala čudesima, obraćao je narode, premda su ga neprijatelji križa Kristova uvijek optuživali. Takve optužbe dovele su ga po Božjoj providnosti u Rim, gdje je mogao propovijedati Evanđelje Židovima, koji su tamo živjeli i neznabošcima. Nakon dugih putovanja tamo se je vratio i okrunio svoj apostolski život mučeništvom – glava mu je odrubljena pod istim carem Neronom pod kojim je i sveti Petar bio razapet.
118. Od njega je ostalo 14 poslanica napisanih i upućenih uglavnom onim Crkvama koje je on utemeljio. Te su poslanice još jedan znak apostolskog poslanja, koje mu je dao Isus Krist, jer su te poslanice napisane, kako to opaža sveti Augustin, s takvom širinom, jasnoćom, dubinom i duhovnim ukusom da otkrivaju Božje nadahnuće.

Apostoli se razilaze po svijetu
119. Pošto su apostoli propovijedali Evanđelje u Judeji prema Isusovoj naredbi, razišli su se po svijetu da bi propovijedali Evanđelje. Sveti Petar, glavar apostolskog zbora, otišao je u Antiohiju. Baš u tom gradu su se sljedbenici Isusa Krista počeli nazivati kršćanima. Iz Antiohije je sveti Petar otišao u Rim, koji je odredio za svoje sjedište i to sjedište više nije prenosio u drugo mjesto. On je bio i ostao rimski biskup pa je u tom gradu i umro mučeničkom smrću pod carem Neronom, kako smo prije naveli.
Nasljednici svetoga Petra na rimskoj stolici naslijedili su vrhovnu vlast, koju je Gospodin dao Petru to jest neprevarljivog učitelja čitave Crkve, izvornog vršitelja cjelovite crkvene vlasti, zaštitnika i branitelja svih kršćana. Njegovi se nasljednici i s pravom nazivaju “papa”, što znači “otac”, a slijedili su bez prekida jedan drugoga na Petrovoj stolici do dana današnjega.
120. Svi su ostali apostoli složno i jednodušno, u zajednici sa svetim Petrom, propovijedali posvuda istu vjeru. Ljudi su se obraćali, napuštali idolopoklonstvo i tako se svijet u vrlo kratko doba napunio kršćanima, kojima su za upravu apostoli postavljali biskupe da nastavljaju njihovu službu.