GODINA MILOSRĐA & ISPOVIJED & ISPIT SAVJESTI
ISPOVIJED je sakrament Božjeg milosrđa, a da bi ispovijed bila dobra potrebno je – ISPITATI SAVJEST. Savjest je Božji glas u nama koji nam govori što je dobro, a što zlo. Stara, dobra definicija koju učimo još kao djeca. Ispit savjest je nešto od čega smo skloni bježati, a to je zapravo duhovna vježba koja bi nas trebala otklanjati zapreke u našem odnosu s Bogom. Postavlja se pitanje – koliko je nama uopće stalo do toga odnosa s Bogom. Ispitivanje savjesti je nešto što Crkva od početaka preporuča i to svaki dan. Za zdravlje i tjelesnu čistoću ljudi su se kadri opsesivno brinuti, a za ovo što je još važnije – malo. Što je čovjek udaljeniji od Boga to je njegova svijest o grijehu manja. Zbog toga se događa da ljudi koji rijetko idu na ispovijed ne znaju što bi ispovijedali jer im je savjest otupjela. Ono što je grijeh postalo im je prihvatljivo i normalno.
Koliko nam u ispitivanju sebe može pomoći psihologija? Sve ono što čovjeku može pomoći u upoznavanju sebe je dobrodošlo. Tako i psihologija. No problem s psihologijom je što se zna shvatiti kao nadomjestak za ispovijed, kao da je to sasvim dovoljno. Zbog toga se na Zapadu događa udaljavanje od vjere, a sve više je odlazaka psiholozima ne žaleći pri tom novca. Mnogi će nam danas reći da nije dobro osjećati krivnju. I zbog toga ispit savjesti može biti odbojan. Zašto bi mi optuživali sebe? Kako gledati na osjećaj krivnje u kontekstu ispita savjesti? Ispitivanje savjesti je nešto što obavljamo u molitvi, u odnosu s Bogom. Bog je onaj koji vodi taj odnos. U tomu se razlikuje od psihologije. Psihologija je na čisto ljudskoj razini. Na ispovijed čovjek i dolazi kad se ispita, utvrdi da je kriv, žao mu je. Ako nema tog stava onda nema osnovne dispozicije za odriješenje grijeha.
Osjećaj krivnje može biti dobar, ali i loše. Dobar je kad nas vodi u pokajanje i na ispovijed. Ali može biti i da imamo malo vjere da nam Bog oprašta. Na ispovijedi ima smisla ponoviti neke stare grijehe ako smo ih bili preskočili ili ako ako nas to može potaknuti na popravak ponašanja. U suprotnom može se pretvoriti u mučenje sebe, u duhovnu bolest koja se naziva skrupuloznost.
Ipak, nema ih puno problem sa skrupuloznošću, više postoji problem neosjetljivosti na grijeh.
Postavlja se pitanje i o opraštanju sebi. No kao prvo treba imati u vidu da je Bog onaj koji oprašta. Žena koja je učinila abortus teško dugo nosi osjećaj krivnje, i nekad to traje po deset ili dvaeset godina. (…ogroman je broj pobačaja… ) U Hrvatskoj svaka obitelj je izravno ili neizravno pogođena s tim. Problem je što se o tom šuti, što se time ne bavimo. U Americi postoje udruge žena koje su abortus počinile i međusobno razgovaraju, postoje i udruge muškaraca koje su naveli žene na pobačaj… Ogroman je prostor pastroralnog djelovanja. A eto i tu je na djelu gušenje savjesti.
Čovjeka je strah gledati u sebe. No pravi pojam za taj strah jest sram. Treba znati da je i varka zlog duha da nam želi stvoriti sram od ispovjedanja. No pri tom treba imati uvidu onu: „Ako me nije bilo sram griješiti zašto bi me bio sram ispovjedati“. Zamka zlog duha jest da nam ukloni sram kad griješimo, a vrati ga duplo kad se treba ispovjediti. Osobito je to slučaj kod grijeha vezanim uz spolnost. Čovjek može ispovjediti sve, a izostavljati jedan grijeh kojeg se srami i to čini da ispovijed nije valjana.
Kod ispista savjesti je slično kao kod inventure – gdje ljudi žele vidjeti kako stoji stanje – tako i kod stanja duše. Ako vidim da sam stvari krivo postavio mogu to postavit drugačije. Potrebna nam je stoga ta inventura duše. Važno je postavljati i pitanje: „Zašto?“ smo nešto učinili, jer odgovor nam pokazuje gdje se trebam pozabaviti s problemom. Nije dovoljno djelovati po principu: „Just do it“, nego uvidjeti korjen problema. Ispit savjesti služi da uvedemo red u život, da se naučimo umijeću življenja.
Nekad je teško razlučiti što je to laki a što teški grijeh. Ljudi možda često i ne znaju da i mislima mogu počiniti teški grijeh. Nisu sve misli naše misli. Misli dakle mogu biti naše, ali mogu biti i od Boga ili vraga. Ako nisu naše moramo naučiti razlikovati jesu li od Boga ili vraga. Sama pomisao na nešto zlo nije još grijeh. Nad mislima možemo imat određenu kontrolu i možemo se s mislima borit. Tada imamo zaslugu pred Bogom, a možemo i kapitulirat i pristat na misli. I tada smo zgriješili. Važno je kako smo se postavili. (Ako gledam dnevnik i u meni s pojavi osjećaj mržnje onda je potrebno nešto poduzeti po tom pitanju, ne gledat dnevnik neko vrijeme na primjer.)
Pristati na neku misao može biti i smrtni grijeh. To je slučaj kad netko želi počiniti taj grijeh samo ako u se pruži prilika. Neki programi na primjer nisu spojivi sa katoličanstvom. Tako se netko gledajući pornografiju iznutra odaje bludu. Da bi nešto bio smrtni grijeh mora biti 1. Potpuni, slobodni pristanak volje, 2. Svijest da je to grijeh 3. Teška materija. Ako nedostaje i jedan od ta tri elementa ne može se govoriti o teškom grijehu.
Ljudi se znaju opravdavati pred grijehom: Pa slabi smo, ljudi smo, grešni smo… uvjetovani smo ovim ili onim… Koliko smo slobodni i neuvjetovani? Ne možemo biti apsolutno slobodni, jer nismo anđeli. No uzmimo za primjer sud. Kad se na sudu postavlja pitanje čovjeku za ubojstvo onda se tu zna što je objektivno grijeh. Tako na objektivnom planu mogu znati što je objektivno – težak grijeh. I ne možemo voljeti grijeh, ali moramo voljeti grešnika. Tako i sebe isto.
Težak grijeh može se učiniti i propustom, ako npr. ne želim stati i pomoći ako se dogodila neka prometna nesreća, misleći da će to učiniti netko drugi…
Prva napast kod ispitivanja savjesti je duhovna lijenost. A i u slučaju kad se ispit savjesti odluči činiti napast je da se učini brzo i površno. Kao da dublje bavljenje s tim znači ”sitničavo moraliziranje”. No, treba znati razlikovati bitno od nebitnoga. Bitno je osim grijeha uvidjeti i uzrok, a ne baviti se nekim sitnicama (kao npr. jesam li jako zalupio vratima i sl.) …
…
Iz razgovora urednice TV emisije Vidljivi tragovi Danire Matijace sa don Josipom Mužićem, autorom knjige: Ugađanje duše, na temu ISPITA SAVJESTI.
