MILOST Božja i čovjekova suradnja, na putu sjedinjenja duše s Bogom
Traženje i ne traženje milosti od Boga –
Pošto sam na facebooku , i tu se jave ljudi sa raznim pitanjima, prohtjevima i slično – pročitat ću vam jednu poruku…: „Svećeniče Josipe, mislila sam vas pitat imate li Vi dar Božji kao neki svećenici da vidite buduće događaje da mi kažete kada ću se udat… Odgovorio sam: Na žalost, nemam taj dar. -„Molila sam za vas da dobijete taj dar... upitate Isusa kako se zove i odakle je. Jer sam svećeniče puno usamljena, udale se prijateljice, nemam s kim izaći, mogu ga naći samo preko fejsa…
Kao što vidite ima raznih situacija ali ono što je nedvojbeno je da ova osoba ima vjere – da ono što Bog može dat ono što njoj treba, da može to preko svećenika. Da joj ja to mogu priopćit tko je njezin izabranik. Nisam ni pitao da mi taj dar dar, ali sam se posramio kad vidim da ljudi imaju puno veću vjeru nego što mi imamo. Ne tražimo ono što bi mogli tražit, a što nam je na dohvat ruke. Jasno, kao što se događa sa malom djecom, mogu se tražit stvari koje nisu realne, koje za njih nisu dobre, možemo i mi često puta postupati kao mala djeca, ali možemo postupati i obrnuto: da ne tražimo ništa od Boga jer smatramo da smo već odrasli i da nam Božja pomoć ne treba. I onda se na taj način lišavamo milosti Božje, koju nam je dao da tražimo.
Suradnja s milošću Božjom (koja je u nama kao neiskorišteni kapital)
Kod krštenja, to je temeljni sakramenta kod kojeg postajemo kršćani, i tu se događa da se briše istočni grijeh, postajemo djeca Božja, a dobijamo posvetnu milost, a to sad znači da smo sposobni da možemo živjeti po Božjem, biti doista božji. Mi uglavnom krštavamo malu djecu pa se traži da postoji vjera odsraslih koji donose to dijete na krštenje. Postoji vjera roditelja i postoji vjera kuma i kume. Ako toga nema onda se krštenje ne daje djetetu nego se čeka da dijete odraste i kad može samo zatražiti sakramenat. I tu se traži jedna suradnja čovjekova. I kad o tome razmišljamo vidimo da je prirodni put kako dijete raste, odgaja se i sazrijeva jest – u obitelji, da ima roditelje koji ga vole, koji ga s ljubavlju podižu, koji ga uče, koji ga odgajaju, i onda imamo jednu zrelu osobu koja je kadra preuzeti svoju odgovornost i za svoju dušu.
Tako se isto događa i vjera. Ako mi imamo one koji će preuzet brigu o djetetovoj vjeri, koju je Bo g dao kroz posvetnu milost na krštenju, da se to zalijeva, razvija, raste, onda vidimo da tu dijete raste u vjeri, da postaje sve više na Božju sliku, doista Božje dijete. I mi se često puta možemo učiti od takve djece. Pitanje je koliko smo mi svjesni svoje odgovornosti da se u tom slučaju moramo surađivati sa milošću Božjom da vjeru prenosimo na djecu. I to je ono da djeca odrastu. Kad odrastemo postavlja se pitanje što mi činimo sa svojim krštenjem. Dobili smo tu posvetnu milost oko koje su se više ili manje trudili roditelji, a sad je odgovornost na nama. Kakav ću stav osobno zauzeti prema tome. Ima nekih pokreta u Crkvi, kao neokatakumena koji daju taj cijeli proces inicijacije u 10.. 15 i više godina samo da posvijeste to temeljno, da posvijeste da to krštenje treba razvit. Tu imamo jedan kapital koji je najčešće neiskorišten. Zato se doista radi o tom kako možemo otkrit taj sakramenat, da možemo otkrit tu milost posvetnu i učinit da ona profunkcionira u našem životu. Tu postoje razni načini, ali prvo je da mi počnemo razmišljat o tome. Što mogu po tom pitanju ja poduzeti. Postaviviš to pitanje automatski tražimo neke odgovore , produbljujemo pitanja, posvješćujemo sebi stvari, i od one pasivne vjere možemo postati probuđeni kršćani. Ili kako kažu neki, protestanti, „nanovo rođeni“. Misli se na rođenje u Duhu Svetomu. Ali svakako mi možemo postići i no novo rođenje u Duhu ako se vratimo Kristu, ako posvijestimo taj temeljni sakramenat kojeg smo primili …
Milost Božja i pobožanstvenjenje
Milost je jedna nadnaravna kvaliteta koja se vezuje uz našu dušu, koja pripada našoj duši. I na u Kristu i preko priopćavanja Duha Svetoga daje jedno fizičko i formalno sudjelovanje u samoj naravi Božjoj. Znači, mi možemo preko posvetne milosti tu imamo jednu nadanravnu stvanost u našu dušu, jer nam to priopćava sam Bog, i to na jedan fizički i formalan način. Dolazimo do same prirode Božje, i to je nešto što je veliko i što nadilazi naše razumijevanje. Mi možemo postat Bogu-liki, Bogu slični da moćemo ući u Božju narav,da se možemo pobožanstvenit. Mi i to sve imamo na raspolaganju sa sakramentima koji su nam dani.
U okruženju u kojem živmo, danas alternative, posebno ezoterijske to ljudima nude na jedan pogrešan način. Nude im da postignu da se pobožanstvene nekim okultnim praksama, inicijacijama, i drugim radnjama jer znaju da čovjek zato stvoren. I onda kad vide da su ljudi odmetnuti od Boga, onda im nude krivi put.
Kao što postoji prava mistika, tako postoji i lažna mistika. Kao to postoji pravi put do Boga, tako postoji krivi put do Boga, koji vodi u propast, i zato ove ponude koje mi danas imamo u svijetu kao što je reiki, i razni obredi inicijacije – kao i masonerija koja ima te razne stunjeve, i incijacije, … svi oni vjeruju da će određenim praksama, činima, radnjama, postići da se čovjek pobožanstveni. I doista ovi neki moćnici u svijetu oni sebe smatraju olimpijcima. Bogove u olimpu…zamišljaju tamo cijeli svijet bogova tako oni smatraju da su se toliko uzdigli iznad drugih ljudi da su prešli ujedan Olimp… Jasno da tako nešto vodi ljudskoj oholosti , na što je apelirao sotona u raju kad je naveo na grijeh Adama i Evu da poslušaju njega i da će biti kao Bog.
Praktični vjernici u svijetu materijalizma
Što je to u čovjeku da on mora birat grijeh što ga odvede u propast i to još skupo plaćati… jer se stupnjevi inicijacije plaćaju izravno ili neizravno, to košta, (tako za reiki se plaćaju pozamašne sume), a s druge strane nam Bog nudi (milost), daje nam besplatno i to mi onda baš zbog toga omalovažavamo, ne dajemo tomu važnost koju ima. I opet je pitanje onog materijalnog u čovjeku … Ako smo mi materijalzirani toliko da sve mjerimo kroz materijalno onda ono za što se potrošilo to se cijeni, a ono što ni smo platili što smo dobili beplttno to necijenimo. Zato je važno da mi u sebi moramo stvari drugčije posložit. Često zato što smo „praktični vjernici“ onda pretpstavljamo da automatski mi „nismo materijalisti“. To nije tako. Živimo u vijetu koji je dubokopoganski, materijalistički, i koji je prenio dio toga na nas, …često razmišljamo onako kako razmišlja svijet. … Živimo u strahu od šefa, da ćemo izgubit posao, često kao robovi, da osiguramo svoju materijalnu egzistenciju, … a to je sve nešto što nije dolično kršćanina. Posvijstiti sebi da smo mi slabi na to, da živmo po mjerilima ovoga vremena i ovoga svijeta. To je prvi korak da možemo zauzeti stav i početi se od toga branit.
U konačnici se ne traži od nas da odemo od sviejta, makar od većine nas, već da budemo u svijetu da da ne budemo od svijeta, da nemamo iste želje, iste planove, ista razmišljanja, nego da budemo sasvim drugčiji.
MILOST – nestvorena (Bog) i stvorena milost (Božji darovi)
U milosti razlikujemo nestvoreni i stvorenu milost. Nestvorena milost je sami Bog. TO je Bog koji nam se saopćava i koji obitava u nama. Zato kažemo da je neka duša – u milosti Božjoj. Posebno to vidimo nakon pričesti, onda kad smo primili Gospodina dok se te prilike ne raspadnu u nama, 10ak 15 min mi smo doista svetohraništa. I doista kad bi mi to posvijestili kao pred svetohraništem trebali bi kleknuti i pred onim tko se pričesti. Zato je vrlo važno kako postupamo nakon pričesti, da li se Bogu zahvalim, da li vodimo računa, da je tu na poseban način s nama… da sad možemo s Njim razgovarat… prošnjama, zahvaljivanjem, … Dakle, to je nestvorena milost- sam Bog.
Stvorena milost nije sam Bog jnego je stvoreni dar, fizički, pravi koji nam Bog udjeljuje i koji našu ljudsku narav oplemenjuje i preko čega nas osposobljava da možemo živjeti nadnaravni život.
Nestvorena milost, sam Bog u nama je temeljni izvor ..darovatelj je izvor darova, Bog je izvor svojih darova. Bez Boga nije moguće ništa. Zbog toga mi u predslovlju liturgije, 4 nedjelje kroz godinu molimo: „Gospodine, Tebi je drago da obitavaš u čistim srcima. Udijeli nam da živimo na takav način milost da te te zalužimo imat uvijek s nama…“ Tu vidimo s jedne strane Božje obitavanje u duši, a s druge strane, Bog daje stvorenu milost koja nam je potrebna da bi mogi doć u raj.
Za milost možemo također reć da je ona – život u Kristu. Kad nas milost opsosobljava da se živi nadnaravnim životom onda nas u biti osposobljava da živimo po Božjem, Kristovim životom,… Imamo pristup tome životu ako se sjedinimo s Kristom i postanemo.. .
Sjedinjenje duše s Kristom i sjedinjenje duša u braku
Nije dovoljno samo se sjedinit s Kristom nego i ostat, zadržati to sjedinjenje. Mi vidmo danas kad živimo zaokupirani materijalnim, tjelesnim, da se vrhunac sjedinjenja smatra sjedinjenje između muškarca i žene. I sigurno da je to jedno sjedinjenje. No ono nije najveće. To je puno lakše ostvariti nego jedno sjedinjenje koje se događa preko priajteljstva, kad se povežu srca. To je sjedinjavanje srdaca.A još veće sjedinjenje je kad se dogodi sjedinjenje duša. Jedno tijelo i jedna duša. U braku se često postigne se ono „jedno tijelo“, a ono „jedna duša“ – pitanje da je da li se to postigne i kad se postigne. Zato je važno da kad se traži predbračna čistoća da se to traži s jednim smislom. Traži se zbog toga da bi mogli imat isto srce, da bi mogli dobro prosuditi je li to ta … A s druge strane, da bi se u čistoći srca moglo sjediniti u duši, da bi se postiglo to sjedinjenje – jer to je najvažnije. Doista, sve drugo je prolazno. A ta povezanost duša je neprolazna. Ona je ta koja ostaje u vječnosti. I zato se isplati uložiti maksimalni trud da se do toga dođe. To je onaj pravi kriterij da znate pravu osobu. Osoba koju vam je Bog namjenio.
Često puta u bračnim problemima ljudi otkriju da su se oni zabavljali tjelesno, da su izgradili prijateljstvo, ali nisu ni pomišljali na ovo sjedinjenje duša… I onda kad prođe neko vrijeme vide da im fali ono što je najvažnije. I jasno da onda bude teže. Onda se krene naopačke. Nije nemoguće da se stvari dovedu u red, ali normalni redosljed je – da se krene prvo od sjedinjenja duša, a onda dase dođe do drugog. Jer nekad se može uspostavit u braku nakon nekog vremena da to sjedinjenje duša jednostavno više nije moguće, jer ta druga strana možda više nema nikakve veze s time, … I to je ono o čemu se ne razmišlja… Misli se da će to sve ona privlačnost, ljubav naravna, zaljubljenost, da će sve to nadoknadit i sve to riješit. To nije dobro. Potrebno je biti siguran da druga strana dijeli istu vjeru prije nego se odluči na taj brak. I to je onda ono glavno što drži jedan brak, što omogućava da brak doista bude sakramenat, – da njegova milost doista bude nazočna u njima.
Krist kao čovjek je pun milosti i istine. Od njegove punine primismo sve, … sve što primamo primamo preko Krista. Zato Isus i kaže: Sve što zamolite Oca u moje ime dat će vam. Sv Toma naučava da duša Kristova je posjedovala milost u svoj punini. I ta punina milosti je Isusa osposobila da tu milost priopćava drugima . U tome se sastoji ono što zovemo „milost Glave“, kapitalna milost Milost koju Krist ima kao čovjek u svojoj duši, to je milost glave ili kapitalna milost, od te milosti svi mi primismo, … U biti ista je milost koja opravdava dušu Kristovu i milost koja mu pripada kao Glavi Crkve i počelu opravdanja svih udova Mističnog Tijela, Crkve. To je ona veličina Presvetog Tijela Kristova, te ljudskosti Isusa Krista.
s duhovne obnove, 27.5., 3. dio, voditelj don Josip Mužić
vidi 1. dio Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.
vidi 2. dio Milost mijenja naš život