VJERNOST POZIVU (don Josip Mužić)

Obično kad govorimo o pozivu misli se na duhovni poziv. Ali to nije baš tako nego je puno složenije nego izgleda. Imamo višestruki poziv. Bog nas je stvorio. Iz ničega nas je pozvao u postojanje.

1. To je onaj prvi poziv – da budemo LJUDI. To je nešto o čemu ne sumnjamo, vidimo se na ogledalo. Ali kako vidimo ono što se od nas može tražit u životu, iskušenja u kojima se možemo naći mogu dovesti u pitanje i našu ljudskost i možemo postupati KAO NELJUDI. I zato mi imamo varijacije na temu pa se častimo raznim epitetima: „Kozo“; „Kravo“ itd… što pokazuje da se čovjek stvarno može spustit na razinu životinje. Može to biti zlonamjerna kritika, ali može imati i opravdanje, zna da nije dobro vrijeđat bližnjeg, ali se može čovjek spuštat na razinu životinje. Zato kažemo da se čovjek POŽIVINČI. Može živjeti samo kao životinja. Zanima ga samo zadovoljavanje onih elementarnih potreba: hrana, jelo, odmor, užici – i nema nikakvih osjećaja za moral, za duhovno nego živi na razini životinje.

A čovjek može živjeti i kao NE ČOVJEK, a to kažemo kad vidimo da ljudi čine jako loše stvari, nemoralne. Kao primjerice kad su Plotkinu koji je jedan od poznatih izumitelja cjepiva na procesu saslušavali – kad je rekao da je za izradu jednog cjepiva iskoristio 76 beba koje je ubio, onda su ga pitali je li kršćanin. On je rekao da zna što o tome misli Crkva, da je o tome izišao dokumenta 2005.-e, a „ako kršćani misle da ću ja zbog toga ići u pakao ja vrlo rado odlazim u pakao.“ Vidimo da su neki ljudi spremni postupati nečovječno pa i po cijenu toga da idu u pakao. To im jednostavno nije važno. Kad kažemo da netko gazi onaj naravni moral, gazi ljudskost, gazi i sliku Božju. Ide protiv onoga na što ga je Bog pozvao. Pozvao ga je da živi kao čovjek na Njegovu sliku. Varijaciju na temu koju imamo sada je transhumanizam. To bi mogli prevesti kao nadilaženje čovjeka, nešto iznad čovjeka. To je pokušao i Nietzsche kad je govorio o super čovjeku, o nad čovjeku, ne samo stvaranje samo jednog nadčovjeka nego nad ljudi  – globalno, da cijelo čovječanstvo izginemo na neku nadljudsku razinu, da nadiđemo ljudskost. Je li to moguće, a ne upasti u grijeh? Je li to moguće, a ne upasti u grijeh. Znači, da možemo uključiti zdravo razumsko   i vidjeti da je to dovođenje u pitanje onoga što je Bog učinio. Mi sebi uzimamo za pravo da prekrajamo sliku Božju, nego da budemo na sliku nečega novoga, drugoga. I to je jedan izazov koji je Bogu upućen danas. Tehnologija dozvoljava da se može zahvaćati u ljudske gene. To se primjenjuje kod male djece, da roditelji mogu birat koju će dijete imat boju očiju, koje karakteristike… zahvaćat u njegovu genetsku baštinu. A evo sad se želi primijeniti to i šire. Želi se, navodno, poboljšat ljudsku vrstu. Da budemo bolji – kao da je Bog učinio nešto loše. Kao da Bog može učiniti nešto loše. Sveto Pismo kaže: „I vidje Bog da je dobro!“ Nakon svega što bi činio imamo tu  potvrdu da je bilo dobro. To je rekao i nakon stvaranja čovjeka. Problem je što smo mi tu Božju sliku pokvarili svojim slobodnim izborom, krivim odlukama koje su protiv Boga. Tu je nastao problem. Umjesto da idemo u korijen problema – da se riješimo grijeha – mi mislimo da problem možemo riješiti na neki drugi način, zanemariti Boga i dapače čak biti protiv Boga. Neke stvar jednostavno Bog ne dozvoljava. Ako mi sebi uzimamo za pravo da činimo nešto drugo to Bog nije zamislio i mi u biti – izazivamo Boga. Oni koji su gradili kulu Babilonsku izazivali su ga na jednom političkom, društvenom polju, mi ga danas možemo izazivat na ovom polju. Postoje sad razne kombinacije, da će se čovjek pomoću raznih tehnologija spojiti na računalo, da će moći poboljšavat razne funkcije i sl. ali mi želimo krojit Božje stvari. Vjernost pozivu znači prije svega – ostati ČOVJEK. Shvatiti da je to osnovni poziv za kojeg se danas moramo boriti više nego prije. Ne samo protiv izazova da budemo ne-ljudi, ne samo protiv izazova da se poživinčimo, nego i protiv izazova da budemo tzv. Nad-ljudi. Ima slučaj jednog studenta koji je dobivao nagrade i zagrija se bio za Nietzschea  i njegovo razmišljanje o nad-ljudima i to ga je stvarno držalo par godina i onda je digao ruku na sebe. Vidio je da je to kratkoga daha. Čovjek se ne može tek tako igrati sa idejama. Ideje isto mogu biti ubojite i opasne i zato je važno pazit što od ideja prihvaćamo. Preko svog zdravog razuma uspoređivati s onim što na uči Sveto Pismo. To je nešto čega se ne možemo odreći ako ne želimo zakazat u onom prvom pozivu – da budemo vjerni Bogu, svom pozivu da budemo ljudi, da budemo na sliku Božju.

2. Drugi poziv je da budemo MUŠKO ILI ŽENSKO, kako nas je Bog stvorio. Danas se daje da moš birat spolnu orijentaciju, pa već postoje 72 mogućnosti koje čovjek može birat (“rodovi”). Tu se ni sami više ne mogu snać, ne stavljaš više m,ž (m,f) već možeš staviti „x“, tako da nitko ne zna šta si, ne znaš ni ti, moš bit što god hoćeš. Opet čovjek ide protiv onoga što je Bog zamislio. Ono što je Bog zamislio jest – da budemo spolna bića, sa svojim identitetom, muškim ili ženskim – Zato se kaže da ne može biti svećenik onaj tko nije muško. Svećenički red je pridržan za muškarce. Ako mi sutra prihvatimo da nema spola, onda nema više diskusije mogu li žene postati svećenici, ako nema više muško-žensko onda smo svi jednaki, onda svi mogu biti što god hoće. Ako ja želim biti žensko da mogu rađat, država će mi to omogućit, dade se maternica, stavi dijete u maternicu, i to mogu pratit kamere, možemo svašta i još uz to imat podršku političku, novčanu, medijsku, ali taj projekt je duboko protiv Boga. Mi idemo protiv temelja stvaranja, da budemo u svom identitetu što je Bog odredio da budemo. Vidimo da se to danas očituje ne samo po pitanju ideologije roda, nego ta nevjera svom pozivu da budemo muško ili žensko očituje u načinu življenja muškosti i ženskosti. Muškarci su postali ženskasti, žene postale muškarače, pa se tako psihološki gube razlike. Po pitanju karaktera, po pitanju djelovanja, razmišljanja, ispada da sve više nestaje razlika. Imamo krizu odnosa koja pospješuje to da sve više ljudi bira to da budu istospolci, muškoložnici, ženskoložnici. Oni makar glume – netko da je muško, netko da je žensko pa imaju tu različitost, a mi ispada da više ne znamo ni glumit da je netko muško, a da je netko žensko. Zato je važno prihvatiti svatko svoj poziv, da budemo ono što je. Spolno određeno biće. Kod prvog grijeha Adama i Eve Bog je pozvao Adama na odgovornost. Zašto je Adam zakazao i poslušao ženu? Ima jedno tumačenje koje bi djelom moglo biti istinito – vjerojatno zato jer je vidio kako to izgleda život bez žene. On je prvi stvoren, vidio je kako to izgleda kad je okružen drugim živim bićima, kad nema ženu, i sad kad je došao u priliku da izgubi to bogatstvo odnosa muško i žensko, zato jer je žena sagriješila, da onda ostane samo sa drugim živim bićima i Bogom, onda je on rekao: Ja to ne mogu, bolje da se ja s njom solidariziram, nego da riskiram da ostanem sam. Znači, imamo tu moć da jedno drugom možemo povuć u grijeh. U konačnici moramo se pitat tko nam je prvi. Je li mi prvi Bog ili je prvi moj bračni drug, moja žena, moj muž. To je nešto što ne smijemo dovest u pitanje. Mora postati jasno da Bogu pripada prvo mjesto. I svaki put pa makar čovjeka opravdano volimo od svih drugih živih ljudskih bića on/ona ne može doći na mjesto Boga.  To bi bilo idolopoklonstvo. Čovjek treba biti spreman i na to ako treba da će ostati sam, bez ikoga. No vidimo da po tom pitanju jakosti – zakazuju i muškarci i žene, svatko ima svoju slabu točku. Pa ako je muškarcu slaba točka da se da lako zavest i onda potpadne pod to, ako je ženi slaba točka da je povuče znatiželja ili nešto drugo, svatko ima svoje slabosti koje su povezane sa spolnošću. Ali s druge strane svi imamo jednaki poziv da prepoznamo slabosti, i koliko možemo pretvorimo ih u kreposti. Da nadasve budemo jaki, postojani. Znači, da od Boga molimo jakost odozgo, da činimo što je do nas, da se ne dovodimo u prigode gdje ćemo pasti, jer znamo da se nećemo moći nositi sa tim.

Na JAKOST su jednako pozvani i muškarci i žene. Kad gledate jednu sv. Terezu Avilsku onda nije ništa manje jaka nego sv. Ignacije, koji je bio vojnik, sudjelovao u ratu. Ona nije nikad sudjelovala u ratu, ali je već sa pet godina bila spremna otić i raditi na obraćenju pogana, izgubiti život za Krista. To pokazuje veću srčanost i veću jakost nego u muškaraca danas koji imaju 50 godina, ili koji su išli čak na vojne obuke i sl.

Jakost je jedna krepost koja je za sve ljude. Nije samo za muškarce ili samo za žene. Imamo primjere jakih žena i jakih muškaraca. To se nije događalo bez milosti Božje nego preko milosti Božje, oni su surađivali s tom milošću. Kad gledate život naših suvremenika – jednoga Ante Gabrića ili Majke Tereze u tome se vidi razlika. Ante Gabrić se trošio i u tome bio postojan i jak. Potrošili su se do kraja, nisu se pokolebali. Imamo takvih primjera oko nas, da je netko ostao vjeran svom pozivu i vrši ga do kraja.

Dakle, poziv je i taj da ostanemo vjerni svom spolnom identitetu. Kako ćemo koristit spolnost. Ako je dar Božji i vezan s prokreacijom onda kad isključujemo prokreaciju, kad se koristi protiv zamisli Božje – onda nismo vjerni tom pozivu.

3. Treći poziv je – da budemo KRŠĆANI.

Taj je poziv također u krizi, jer ako gledamo stanje u Hrvatskoj – oko 20% onih koji nedjeljom idu na misu – od onih koji se drže kršćanima znači da svaki peti prakticira kršćanstvo – makar u tom obliku – da nedjeljom ide na misu. To nam pokazuje da se poziv biti KRŠĆANIN – NE ŽIVI. Ima i raznih drugih pokazatelja. Koliko od onih praktičnih kršćana koji nedjeljom idu na misu koliko se njih trudi da žive u skladu s onim što nas vjera uči,  što od nas traži evanđelje, recimo 10 zapovijedi. To onda isto postaje upitno. Prema tome, to nam pokazuje koliko ljudi NEOZBILJNO SHVAĆAJU SVOJ POZIV. Koliko ljudi svaki dan odvoje vremena za molitvu? To je jedan pokazatelj da vjeruju u Boga. Kad su statistike pokazale da u Njemačkoj, prije 5-6 godina, da samo 20 posto svećenika redovito moli Boga, da mole časoslov, onda je pitanje da li oni koji ne mole – da li još vjeruju? Kad čovjek prestane molit Boga samo je pitanje vremena kad će past na moralnom području i na području vjere. On ostaje u Crkvi jer se tako naučio, jer tko će sad mijenjat posao, koristit će pogodnosti koje ima, i to je onda zaraznije od kuge jer pogađa duše i duše umiru u kontaktu sa takvima. To je nešto strašno.

Kršćanski poziv znači da vjerujem da je Krist mene otkupio svojim životom, svojom krvlju, svojom žrtvom na križu. Mi možemo imati raspelo, ali ugraditi u svoj život vjeru da vjerujem u otkupljenje, to znači da se ne mogu bilo kako postaviti prema Kristu. On je osoba koja me jedina i najviše zadužila u životu i za koju trebam biti spreman položit svoj život. Spremnost za mučeništvo mora biti sastavni dio plana života svakoga kršćanina. Da čovjek bude spreman po cijenu života ne izdati Krista, jer je on ono najveće i najvrijednije što imam u životu. On daje smisao našem životu. Biti kršćanin je poziv iza kojeg stoji Krv Kristova. Vidimo u pitanju Pričesti – kojeg smisla ima raspravljati o tome može li se pričešćivati netko tko javno živi u teškom grijehu. Nema se šta o tome raspravljat. Jasno je da se tada čini svetogrđe, da se to nadodaje na onaj teški grijeh koji imaš i onda tako guramo druge u propast. Postajem onda sudionik propasti tog čovjeka koji mi ko svećeniku dođe da ga pričestim.

S druge strane, gledano s motrišta istine u koju vjerujem, da mi vjerujemo da je tu Isus stvarno nazočan, svojim tijelom, svojim božanstvom, onda tko meni daje pravo da ja s njim raspolažem na način na koji on ne želi, koji je protivan njegovoj zamisli. Nitko mi to pravo ne može dat, nitko mi to ne može naredit, nitko to ne može tražiti od mene kao svećenika.

I tu je u konačnici pitanje vjere. U što mi onda vjerujemo. Da li smo mi svoju vjeru protestantizirali? Pretvorili pričest u jedan simbolički čin koji nas podsjeća da je Isus imao Posljednju večeru prije svoje muke i mi sad kao protestanti uzimamo komad kruha koji obnavlja to sjećanje na ono što se dogodilo prije 2000 godina. Jasno da je nekulturno, ako se netko druži s nama i dođe molit u istu Crkvu i da mu mi sad ne damo komad kruha. Ali ovo je pitanje na jednoj drugoj razini, to nije pitanje kulture, kulture, uviđavnosti, društvenosti i slično. Pitanje je što je za mene i tko je za mene Euharistija? U što ja vjerujem. Ako ne vjerujem – onda jasno da ću se svakako ponašat.

Kako vidimo i ovdje je potreban vjernost i to do kraja  i u tom pozivu da budemo kršćani. To nije uvijek jednostavno i lako ali to je jedini pravi put kojeg imamo. Drugačije se ne možemo spasit. Ako prestanemo bit kršćani, prestali smo bit Kristovi i onda smo zaslužili propast. Mi u tom stanju idemo u pakao. Ono što nije Krist je pakao. To je ono što čovjek može iskusiti ovdje za vrijeme svog zemaljskog života, kad misli da može bez Krista, sam svoj život isplanirat, organizirat, ispuniti materijalnim dobrima, zadovoljstvima, užicima i sl. i da će onda nešto postić, da će biti uspješan, vidi da je u sebi duboko nesretan i da to ničemu ne vodi.

Ova nova igra koju su sad napravili za djecu, na Netflixu, (Squid game) sve se svodi na to da se ljudi međusobno ubijaju kako bi mogli doći do kompenzacija novčanih koje im to donosi. I onda su vidjeli da to stvara devijacije kod djece, a ono što stoji u pozadini jest, kako su neki analizirali, prikazuje da je društvo podijeljeno na dva djela, postoji elita koja se potpuno odmetnula od Boga i koja nalazi jedino zadovoljstvo u – ubijanju, (nasilju) i razvratnosti. S druge strane je masa koja se nema čime hraniti, nema sredstava za život, masa se manipulira da bi se ovima priuštilo zadovoljstvo te vrsti i zato imamo ne samo tu seriju nego imamo igre gladi, knjige napisane na tu temu i sl. To je jedno Vrzino kolo, sotonska umreženost, jedan perverzni mehanizam, gdje se traži konačno ispunjenje u perverziji i nasilju. Kao što vidimo to uzima sve više maha. Mi jednostavno postajemo sve više stranci u ovome svijetu. Sve manje je prostora ostalo za normalan život. Zato je danas – biti kršćanin – nešto najnepopularnije što može bit, a s druge strane jedina moguća alternativa ovome crnilu oko nas.

Oni koji se trude živjeti kao kršćani su jedino što svijet spašava od propasti, da ne dođe kataklizma. Kad ne bi bilo takvih ne bi postojali. Zato je od presudne važnosti ostati vjeran svom kršćanskom pozivu. Iz toga izvire sve drugo. Ako se trudim da mi Bog bude prvi onda se sve drugo poslaže kako treba.

4. A onda dolazi: BRAČNI ILI DUHOVNI POZIV.

Nema puno mogućnosti. Onaj koji izabere da će biti neopredijeljen, to je pokazala povijest nesvrstanih, njega nestane. Tu se riskira da se provede jedan jalov život. I ako je Bog neke pozvao da žive u duhovnom, a neke u bračnom pozivu – ako ja vjerujem u Krista – onda iz te vjere prihvaćam taj poziv – jer vjerujem da me Krist poziva, i da on zna puno bolje od mene što je za mene dobro.

Odazivam se i jedan put kad sam se odazvao – nema više gledanja unazad. Treba ići naprijed i biti vjeran do kraja. Boriti se do smrti. I kako kaže Pavao: do krvi. On se na kraju pohvali: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao!“ Nije to lako. To je najvažnija stvar u životu.

I kod onih koji imaju bračni poziv. Njihov je put posvećenja preko rađanja i odgoja djece, put posvećenja preko međusobne ljubavi. Jedno drugom neće biti samo radost, bit će i teret. Moraju podržavati jedno drugo. Stvar je zapravo vrlo jednostavna, ali mi zakompliciramo: „nemam više osjećaja zaljubljenosti, pa sad mogu potražit nekoga drugoga, neku drugu.“ A djeca, djeca će malo s jednim, malo s drugim, … Radi svoje sebičnosti zakaže se prema Bogu, prema djeci, prema suprugu, supruzi… Kad se jednom donese odluka, sad si odgovoran da to dovedeš do kraja. To nije jednostavno, svjesni smo da je to danas zahtjevno, i onda se za to treba pripremati. Danas pripreme koje imamo za brak nisu na visini izazova s kojim se supružnici moraju nosit. Bilo bi dobro da se one koji se pripremaju za brak pošalje da budu mjesec dana sa djecom koja imaju down-sindrom, ili drugim zdravstvenim problemima, psihičkim i sl., i kad tu volontiraju jedan mjesec dana, i sa djecom sa posebnim potrebama – da vide jesu li spremni, a onda da mjesec dana volontiraju u hospiciju za umiruće, da vidiš kako je to ako ti tvoj izabranik bude umirao prije tebe, kako će ti biti gledat njega – ili obrnuto kako će njemu biti gledat nju, njegovati itd. To je u biti sastavni dio života kojega trebamo prihvatiti. A ne reći: “Evo, on je dobio rak, ja sad idem dalje, ja sam još mlada (ili mlad, a ona je dobila rak, ja nisam tako zamišljao svoj život i to se ne uklapa u moje planove… i gotovo…)”

Jednako vrijedi i za duhovni poziv. Jedan mason kojeg sam poznavao u Italiji govorio kako bi svaki srednjoškolac kad završi srednju školu trebao otići i proboraviti u Torinu u ustanovi za teško retardiranu djecu, najmanje tri mjeseca, da ima cijelo ljeto kad maturira, pa da onda prije nego što upiše fakultet ima tri mjeseca da boravi s tom djecom i onda se će sigurno drugačije postaviti u životu. Ako netko tko je bio mason, živio daleko od Boga, ali koristi zdrav razum pa zaključi da nama u odrastanju fali ta jedna karika u sazrijevanju jer se bojimo ljudima davati zahtjevne izazove, i onda krivo izaberu fakultet, krivo rade svoj posao, s krivim pretpostavkama, krivo ulaze u život, ili u duhovni ili u bračni poziv – tu gledaju samo svoje pogodnosti, samo svoje zadovoljstvo, samo svoje uživanje, i ništa drugo. Onda jasno da to ne može funkcionirati.

I duhovni i bračni poziv imaju svoj izazov. Moraš se nosit sa celibatom, moraš se nositi sa ljudima koji će biti naporni, dosadni, … to je isto sastavni dio života. Ali opet – imamo Bogu na čemu zahvaljivat. Ne treba probleme uvećavat.

Tu nam fali odgoj za USTRAJNOST. I one specijalne postrojbe koje imamo u vojsci – vidimo da oni prolaze specijalnu obuku. A mi danas živimo u posebnim vremenima kad je posebno napadnuta vjera, posebno je napadnuta obitelj, posebno je napadnut spolni moral, posebno je napadnuta Božja slika u čovjeku, znači da nam je potrebna jedna jaka prethodna obuka prije nego što uđemo u jedan stvarni život, prije nego što preuzmemo odgovornost za svoj životni poziv, i ako toga nema imamo da je naš vjeronauk postao zabavište za pretškolsku djecu, i naše propovijedi su postale limunade koje služe da čovjeku dodatno uljuljaju savjest, i onda imamo ono što imamo. Imamo mlake kršćane – i prijeti opasnost da nam Gospodin reče da smo bljutavi i da nas jednostavno izbaci iz svoga mističnog tijela.

Da završimo  – vezano za prvo razmatranje: „vrata paklena neće je nadvladati“ – koliko god sebi možemo približiti ta vrata paklena sa slikom npr. vulkana kao što je Vezuv ili Etna, koji ključa, ali dok ne izbije neće uništiti sve živo oko sebe. Tako i pakao ključa, ali je još zaključan, ali je važno da ne dopustimo da bude otključan, da prekrije lavom naš život i onda napravi jednu pustoš.

Zato je važno da nam Gospa bude tu „Vrata nebeska“, zagovornica i zaštitnica u ovoj borbi i onda nemamo od čega strepit. Ona će nam izmoliti ustrajnost ako se Nje držimo. Amen.

                    Prof. dr. don Josip Mužić – Drugo predavanje sa duh. obnove,  31.10.2021.